“Nekoga svojega, rodbinu, prijatelje koji su u potrebi ili su prešli s ovoga svijeta na drugi – mogu ih spomenuti u tom trenutku [euharistijska molitva], u svojoj nutrini i u tišini, ili zapisati ime kako bi se moglo reći naglas. “Oče, koliko moram platiti da moje ime bude izrečeno?” – Ništa. Jeste li me razumjeli? Ništa! Misa je Kristova žrtva koja je besplatna. Otkupljenje je besplatno. Želiš li dati prilog, možeš to slobodno učiniti, ali ne moraš ništa plaćati! Važno je shvatiti to.”(Papa Franjo, Opća audijencija 7. III. 2018.)
Tako glasi puni citat riječi pape Franje, koje su u našim medijima preuzete uz naglašavanje „misa…je besplatna“. Rjeđe se moglo pročitati o tome što papa govori o dobrovoljnom prilogu, ali ne treba raditi buku oko toga. U analizi papinog govora prvotno se nameće stav vjernika koji misnim molitvama i nakanama pristupa trgovački: „Koliko moram platiti?“. Ipak, jasno je da za takav stav vjernici najčešće nisu krivi, već je on formiran pod raznim utjecajima, pri čemu ne treba zaboraviti ni utjecaj (krutih) običaja nekog društva, niti utjecaj nekih crkvenih službenika koji inače dobrovoljnim prilozima pristupaju čisto trgovački i stavljaju ih pod krutu obvezu. Stoga se može reći da papa ovim riječima želi ispraviti stav koji postoji: 1) u samome pojedincu, 2) u nekim društvenim krugovima, 3) kod nekih službenika Crkve.
Nije teško zaključiti da su mediji u nas uzeli papine riječi u najvećoj mjeri u svrhu kritiziranja prakse Crkve kao takve, pri čemu je manjkalo razlikovanja između pojedinačnih primjera i Crkve kao takve. Razumljivo je da je u takvoj atmosferi u prvi plan istaknuta praksa raširena 1) u našem narodu: upisivanje misnih nakana i plaćanje priloga, 2) u našoj Crkvi: postojanje taksovnika za misne priloge. U svijetlu te prakse tumačene su riječi pape Franje, premda se papa nije bavio pojedinačnim slučajevima. Ipak, riječ – govor je po sebi takve naravi da će u različitim kontekstima donijeti različite plodove. Stoga ne treba zamjeriti našim medijima što su spomenuti govor promatrali iz tog svjetla, premda se, s druge strane, ova tema uklapa u već polugodišnji slijed nekritičkog blaćenja Crkve u Hrvata kroz pojedine, često predimenzionirane ili potpuno izokrenute pojedinačne primjere. No, glede ovih papinih riječi kritičko propitkivanje postojeće prakse je načelno dobro, pa se protiv njega ne treba buniti, dok ne prelazi mjeru istinoljubivosti.
Dakle, papine riječi o neplaćanju misne žrtve u našim medijima se promatraju kroz prizmu odnosa ‘nakane’ i ‘priloga’. Dobro je stoga na ovome mjestu reći nekoliko riječi o oboje.
Misna nakana
Najprije, o tome što znači prikazati misu na određenu nakanu može se pročitati ovdje: https://www.bitno.net/vjera/formacija/sto-znaci-dati-misu-platiti-misu-misna-nakana/. (naglašavam da imam osobne ograde glede nekih ‘izračuna’ i argumenata u tekstu na poveznici). Važno je znati da Crkva može propisati posebne nakane (npr. nedjeljna obveza župnika da slavi misu s nakanom za narod), svećenik može imati vlastite, ali i pojedinačne (one koje vjernici od njega zatraže), a svaki vjernik može imati svoju vlastitu nakanu. Na ovo potonje upućuje i sam papa Franjo, a dobro je dodatno pojasniti.
Pojedinačne nakane svakog vjernika
Svaki vjernik može imati vlastitu misnu nakanu, koju izriče u svojoj unutrašnjosti i tišini tijekom mise. Mjesto za izricanje tih nakana u misi jest u uvodnim obredima: nakon himna ‘Slava Bogu na visini’ svećenik započinje ‘zbornu molitvu’ (zborna: ona koja sabire) riječima “Pomolimo se!”, nakon čega slijedi kratka šutnja za osobnu molitvu u kojoj vjernici (u sebi) izriču svoje molitve i nakane na toj misi. Potom slijedi sama zborna molitva: ona sabire sve molitve zajednice u jednu molitvu, a zajednica zaključuje molitvu izričući “Amen!”. Time svatko svjedoči uključenost svoje nakane u zajedničku molitvu, te od tada sve postaje jedna zajednička molitva jedne Crkve.
Velika je šteta što u praksi ova šutnja kod zborne molitve često izostane, pa se traže druga mjesta za osobnu molitvu. Najčešće se to čini u molitvi vjernika. No, molitva vjernika na neki način pretpostavlja osobne molitve, pa se čini da poticaj na osobne molitve na tom mjestu dolazi prekasno u slavlju mise. Naime, u zazivima molitve vjernika, što je molitva cijele Crkve, svatko prepoznaje svoju već izrečenu molitvu i nakanu, te doživljava iskustvo da cijela Crkva na tu nakanu moli: “Gospodine, usliši nas!”. Stoga bi bilo dobro kada bi se više pažnje posvetilo kratkoj tišini kod zborne molitve, a u katehezi poučilo vjernike odnosu osobne i zajedničke molitve u misnom slavlju.
Papa pak, uz zbornu molitvu (o kojoj je govorio u ranijem govoru), mjesto za osobnu molitvu vidi i u ‘Euharistijskoj molitvi.’ Uz prethodno rečeno, i to potpuno stoji! Naime, u euharistijskoj molitvi zajednica moli za čitavu Crkvu i pojedinačne članove: papu, biskupe, svećenike, promicatelje vjere, one koji iskreno traže Boga, ali i za okupljeni puk te za pokojne. Ta molitva za pojedine članove i Crkve uz spomen svetaca svjedoči i ispovijeda zajedništvo i univerzalnost Crkve, kao i općinstvo svetih. Stoga je dobro na tom mjestu u tišini svoje nutrine prisjetiti se kratko onih za koje molimo u tom misnom slavlju, kako bismo pred Bogom ispovjedili zajedništvo Crkve – nebeske i ove putujuće (zemaljske), molili Boga za čitavu Crkvu, posvijestili si što Crkva uistinu jest te kako bismo iskusili euharistijsku molitvu kao molitvu Crkve za Crkvu na slavu Božju. Zajedništvo Crkve izvire iz mise i u njoj ima svoj vrhunac, što euharistijska molitva omogućuje iskusiti.
Dakle, misne nakane može imati svaki vjernik te može besplatno moliti na vlastitu nakanu. Kateheza može osvijestiti da zborna molitva kao i druge misne molitve sabiru sve pojedinačne molitve u jednu, te tako pojedinačna molitva postaje molitva čitave zajednice. U misnim molitvama molimo zajedničku molitvu za svoje nakane i za nakane drugih, koje su nam možda i nepoznate.
Javne nakane u slavlju mise
S druge strane stoji činjenica da vjernici mogu svoje pojedinačne nakane dati zapisati s namjerom da svećenik, ali i čitava zajednica, slavi misu s tom određenom nakanom, koja se najavljuje u župnim obavijestima ili prije mise. Na taj način čitava zajednica uz vlastite nutrašnje nakane pojedinaca svjesno i sa znanjem u misi ima i tu pojedinačnu nakanu, a svećenik na tu javnu nakanu prinosi molitve.
Treba reći i da, premda je u nas većina javnih nakana za pokojne, u misi se može moliti i na druge nakane. Štoviše, Crkva poznaje i određena vremena kada nije dopušteno slaviti svagdanje mise za pokojne (osim sprovodnih), zbog naravi liturgijskog vremena. Dakle, misna nakana koju svećenik prihvaća od vjernika koji ju traži nije nužno samo usmjerena za pokojne, već može biti i za naše ovozemne stvarnosti. Dobro je reći da spomen imena pokojnika u euharistijskoj molitvi nije za svećenika uvijek obvezan – štoviše, nedjeljom i svetkovinama zbog naravi dana preporuča mu se izostaviti ime na tom mjestu – a i spomen pokojnika prije mise (u obavijesti o nakani) dovoljan je i za zajednicu i za svećenika kako bi bili svjesni zajedničke nakane i pripravni moliti na nju. Iskustvo svjedoči da neki vjernici reagiraju više ili manje žustro ako se u euharistijskoj molitvi ne spominje ime, no ti primjeri svjedoče o manjku poučenosti tih vjernika, za što često nisu sami krivi.
Pitanje taksi za misna slavlja javlja se upravo ovdje – kod javnih misnih nakana koje svećenik prihvaća nakon što ih je vjernik obznanio. Stoga nekoliko riječi i o tome.
Svećenici i prilog za misne nakane
Svećeniku je dopušteno primiti prilog za misnu nakanu, a usrdno se preporučuje i bez priloga slaviti mise na nakane vjernika, osobito siromašnih. (CIC, kan. 945). Pritom misni prilozi ne podliježu zastari. (kan. 199, *5) To znači da ukoliko je svećenik za određenu upisanu nakanu primio prilog od vjernika, tada ta primljena nakana ne može zastarjeti. Drugim riječima, ako bi zbog kojeg slučaja izostalo misno slavlje s tom nakanom, obveza slavljenja mise na tu nakanu ipak ostaje, neovisno o tome koliko je vremena prošlo i je li prilog u međuvremenu na neki način propao (kan. 949). Pravna je dužnost pokrajinskih sabora utvrditi iznos do kojeg je svećeniku dopušteno tražiti iznos priloga (kan. 952). To ne isključuje da je svećeniku dopušteno primiti i veći (ali ne i tražiti), ali i manji iznos, a u slučaju siromašnih i ne tražiti prilog. Ipak, utvrđeni iznosi priloga služe i kako bi se izračunale obveze svećenika: ako netko dadne prilog bez napomene o broju misa u kojima želi tu nakanu, po službenom taksovniku izračuna se taj broj misa, tako da onaj koji je dao prilog ne bude zakinut, a da svećenik bude svjestan obveza koje je primio preuzevši nakanu i prilog. (kan 950).
Dobro je ponoviti da siromašni nisu obvezni dati prilog, a u svakom slučaju, svećenik i kada traži prilog za misu, nije mu dopušteno tražiti više od propisanog. Može se reći da taksovnici više reguliraju svećeničko postupanje, negoli obveze vjernika. Također, župe i biskupije imaju ekonomsko vijeće koje čine i laici, a župnik je obvezan voditi knjige primljenih nakana i priloga te dati knjige na uvid ordinariju (biskupu). Treba reći da u pitanju iznosa priloga uvijek postoji dio koji se odvaja za službenika (i župu) te dio koji se odvaja za mjesnu Crkvu (biskupiju), što se posebno uređuje. Ne treba posebno naglašavati da neka slavlja zbog svoje svečanosti, pomoći drugih službenika (čak i laika) i sl. mogu za župnu blagajnu predstavljati veći izvor davanja, pa ne treba zanemariti i tu razinu potreba Crkve.
Iskustvo konkretnog života Crkve u svijetu svjedoči i da vjernici, osim na financijski, i na neki drugi način doprinesu Crkvi, a to svećenik može smatrati prilogom koji nadomješta propisanu taksu za misnu nakanu, budući da prioritet u razumijevanju priloga nema vrsta priloga, već vjernički doprinos dobrobiti Crkve, uzdržavanju službenika i djela. Dakako, u našim prilikama takvo što se ne događa često, ali za ispravno razumijevanje naravi priloga za nakanu dobro je shvatiti taj pojam šire od iznosa svote novca.
Dakle, iz višeslojne strukture nadzora primljenih priloga i njihovog korištenja jasno je da je neobuzdano primanje ili potrošnju priloga teško prikriti. Takse, tj. maksimalni iznos priloga koji se može tražiti je fiksno utvrđen, nadzor nad primanjem i potrošnjom priloga postoji, a može se od vjernika primiti misnu nakanu i bez davanja priloga, napose u slučaju siromašnih. Ukoliko bi svećenik odbio primiti nakanu isključivo zbog izostanka priloga ili bi tražio veći prilog od utvrđene norme, vjernik je slobodan obratiti se mjesnom ordinariju s pritužbom, bez straha.
Vjernici i prilog za misne nakane
Misna žrtva je besplatna. Otkupljenje je besplatno. Vjerniku je dopušteno, dapače preporučuje se u misi prinijeti svoju molitvenu nakanu i sjediniti ju s nakanama drugih vjernika. Uz to, vjernik može svoju zatražiti od svećenika da slavi misu na njegovu nakanu koja u tom slučaju postaje javna i nakana cijele župne zajednice, dok svećenika veže pod obvezu, a prilog je pravedna nadoknada za tu obvezu, ali napose doprinos za djelo i život Crkve u konkretnom svijetu.
Vjernici pak, svojim prilogom pridonose dobrobiti Crkve i time sudjeluju u njezinoj brizi za uzdržavanje službenika i djela. (kan 946). Nadalje, zahtjevom i upisom javne nakane vjernik obvezuje svećenika na kanonske obveze, a zajednicu javno usmjerava prema molitvi za svoju nakanu. Stoga, ukoliko je vjernik u materijalnoj mogućnosti, davši prilog on ispunjava pravednost: budući da je on obvezao druge svojom nakanom, prilog je pravedna nadoknada za tu obvezu. Od mise treba ukloniti čak i privid bilo kakve trgovine (kan. 947.), što je i papa naglasio svojim riječima. Nitko nije obvezan tražiti svećenika da slavi misu na njegovu nakanu javno. Misa i misna nakana za vjernika ”vrijedi” i onda kada je ta nakana izrečena u skrovitosti i tišini. Tražiti od svećenika da na pojedine nakane javno slavi misu slobodan je čin vjernika te na taj čin on ničime nije obvezan. No, u tom slučaju privatna nakana postaje svjesno i sa znanjem nakana čitave župne zajednice koja moli na tu nakanu, te u tom iskustvu zajedništva Crkve treba iščitavati vrijednost tog čina.
Zaključno
Riječi pape Franje često su izvučene iz konteksta zbog različitih nakana. Ipak, ovaj slučaj može dobro poslužiti da preispitamo svoje razumijevanje misne žrtve, razumijevanje konkretnih potreba Crkve i svojih mogućnosti doprinosa. Ovaj slučaj može poslužiti nama vjernicima i za preispitivanje svog razumijevanja osobnih i zajedničkih molitvi, a crkvenim službenicima za propitkivanje svoj odnosa prema pravima i obvezama, tj. prema običaju priloga, ali i katehetskom djelovanju koje rezultira ovakvim slučajevima. Jer, vjernici malo razumiju pojam misnih nakana, a još manje pojam takse za nakane, a to nerazumijevanje dolazi na vidjelo baš u ovakvim slučajevima: kada sam papa poziva na kritičko preispitivanje unutrašnjeg stava i prakse. Kateheza, baš kao i život Crkve, mora polaziti od euharistije i od onoga što ju okružuje. Tek iz euharistije se ispravno razumiju sve druge stvarnosti u Crkvi, jer je upravo euharistija izvor i vrhunac života Crkve. Stoga, ako vjernici nisu katehizirani najprije o euharistiji, sve druge kateheze padaju na tlo bez dovoljno zemlje. Neka nam ovi slučajevi javnih kritika, ali posebno neka nam papine riječi posluže za preispitivanje svog dosadašnjeg djelovanja i obraćenje koje se mora danomice ostvarivati i konkretno očitovati.
Ivan Glavinić
Odgovori