U proteklom članku o pojmu sinode rekli smo da je to savjetodavno tijelo (ovdje). Sve odluke i zaključci Sinode nemaju nikakvu pravnu valjanost za sebe, već isključivo po tome što ih mjerodavni biskup odobrava i objavljuje. Štoviše, nitko se ne može pozvati na biskupijsku Sinodu kako bi proturiječio biskupu.
Sinoda i naučavanje vjere i morala
Možda smo svi pomalo pod utjecajem pojave Sinodalnog puta u Njemačkoj u kojemu i oko kojega se javljaju mnoge želje za promjenom onoga što je nepromjenjivo. No, treba znati da sinoda ne može donijeti nikakav nov nauk o vjeri i moralu. Baš suprotno: Sinoda se mora temeljiti na postojećem trajnom nepromjenjivom nauku o vjeri i moralu.
O tome je i u povijesti crkve bilo riječi. Tako je papa Pio VI. u konstituciji „Auctorem fidei“ (28. VIII. 1794.) osudio tvrdnje mjesne sinode u Pistoji (Toskana), među kojima i tvrdnje o tome da mjesna sinoda ima vlast odlučivati u pitanjima vjere:
„Isto tako učenje, kojim se župnici i drugi svećenici, okupljeni na sinodi, zajedno s biskupom proglašavaju suci (u pitanjima) vjere, čime se ujedno nagovještava da sud u pitanjima vjere njima pripada po vlastitom pravu, i po (pravu) primljenom po ređenju:
lažno je, lakoumno, kao rušitelj hijerarhijskog poretka, kao ono koje umanjuje čvrstoću definicija i dogmatskih sudova Crkve, a kao najmanje: krivo.“
U istom dokumentu se kao raskolnička i krivovjerna osuđuje tvrdnja da nacionalna sinoda ima vlast nezabludivog naučavanja u pitanje vjere i morala u raspravama o njima.
Dakle, nema sumnje kako Sinoda kao uređeno i povijesno poznato tijelo u Crkvi nema vlast ni odlučivanja o pitanjima vjere, niti vlast prosuđivanja nauka opće Crkve.
Sinoda i glasovi vjernika
Ponegdje se može čuti kako Crkva nije demokracija. I zaista: nije. Ali takve teze ponekad dolaze pod dojmom kako se uoči sinode vjernicima daje prilika da iznesu svoje ideje, svoj stav, a na samoj sinodi se raspravlja o nekim važnijim pitanjima u biskupiji. Takav pristup podsjeća na politički sustav savjetovanja i parlamentarnih rasprava, pa je sasvim razumljivo da ga se naziva demokratičnim.
No, crkvena sinoda samo ima takav izvanjski oblik. Njezina unutarnja struktura i silnice nisu jednake onima u političkom životu. Svi oni koji pišu svoja mišljenja i oni koji su okupljeni na Sinodi preko te zajedničke strukture daju svoje mišljenje i zaključke – biskupu. No, čak i da neko mišljenje dijeli velika većina ili svi prisutni, to biskupa ne obvezuje da mišljenje proglasi službenom odredbom. On ga treba uzeti u obzir ako je pravovjerno, ali sva vlast pripada samo njemu. Sinoda nije iznad biskupa i ne može ga niti ”demokratskim putem” obvezati ni na što. U tome je jedna od važnijih razlika između političkog odlučivanja i sinodalnog.
Čemu onda traženje mišljenja vjernika?
Kao što smo u prošlom tekstu rekli, biskup kroz sinodu osluškuje što mu Krist poručuje kroz Crkvu koja je zajedništvo vjernika. S druge strane, osim što je apostolski nasljednik, svaki biskup je ujedno i čovjek koji je zbog svoje ljudske slabosti potreban savjeta drugih, a ujedno nekad treba uzeti vrijeme za sustavno sagledavanje i analiziranje situacije u svojoj biskupiji. U tome mu pomaže redovita tijela: pastoralno vijeće, vijeće prezbitera, zbor savjetnika… A s vremena na vrijeme, po vlastitoj volji, traži sveobuhvatni pristup i širi krug kojega zovemo: sinoda.
Biskup se sinodom ne može, a i ne bi se smio htjeti sakriti iza svojih vjernika i suradnika – kao da bi rekao: ‘evo, vi ste odlučili, neka vam bude tako, ja nemam ništa s tim’. Ne može sinodom niti oprati ruke pred nekim, kao da bi tvrdio: ‘nisam ja kriv, drugi su tako htjeli, ja sam ih samo slušao…’
Na sinodi i u redovnom životu biskupije onaj koji ima vlast upravljanja je biskup i on ima odgovornost za odluke u pitanjima posvećivanja, naučavanja i upravljanja. Sinoda mu, kao i sva druga tijela, služe kao oruđa u upravljanju.
Bog uspostavlja dijalog – Crkva to posadašnjuje
Crva nije demokracija – vladavina naroda. Ona je teokracija – život u Božjoj vladavini. No, to ne znači da u Crkvi ne postoji dijalog o tome kako živimo i kako trebamo živjeti.
Bog je prvi započeo dijalog s čovjekom: ne zato što ne bi znao što čovjeku treba ili što čovjek misli, već zato da mu osvijesti njegovo dostojanstvo; zato da čovjeku pokaže svoju ljubav; zato da čovjeku pokaže dar slobode i razuma; zato da čovjeku osvijesti svoju veličinu i ljubav ne narušavajući i ne uzimajući mu dar razuma i slobode. Čovjek u dijalogu s Bogom postaje svjestan i svojih grijeha i svojih kreposti i Božjih darova.
I Isus je svoje učenike ispitivao: o tome što drugi kažu tko je on, o tome što oni sami misle o njemu, o tome ljube li ga, o tome misle li ostati ili otići od njega… Isus nije bio neznalica: znao je on odgovore na ta pitanja.
Ali veličina i punina Božje vlasti ne ispunjava se samo i jedino u zapovijedanju, već u vođenju drugoga i hodanju s drugim prema spoznaji. Isus pita ne kako bi on sam doznao ono što već zna, već kako bi drugomu osvijestio spoznaju koju mu je Otac nebeski po Duhu Svetom ulio u dušu.
Može li Crkva činiti drukčije? Ne može. Sinoda je mjesto gdje u iznošenju mišljenja i ideja postajemo svjesni i drugih ljudi, drukčijih pogleda: postajemo svjesni svojih grijeha, svojih zabluda, svojih krivih puteva, a također postajemo svjesni kako postoje i putevi koji vode u Život i kako se njima može putovati na različite – jednako valjane načine. Važno je imati pred sobom istinit cilj: Kraljevstvo Božje.
Stoga, može li Crkva samo zapovijedati, a ne imati dijalog među sobom? Ne može. Jer Crkva treba nasljedovati Isusa Krista koji je dolaskom u ljudsku povijest započeo divnu razmjenu koju Crkva treba uvijek osvješćivati i posadašnjivati u svijetu.
Ivan Glavinić
Odgovori