Slučaj “Molitva pored gulaša” pokazuje kako mainstream kulturnjaci u Hrvatskoj ne poznaju osnovne pojmove o kojima bi sudili, ne prihvaćaju stvarnost u kojoj žive i nisu u stanju javno priznati svoju pogrešku.
1) Kažu iz te Gulaš grupe: “Ako živimo u demokraciji i prihvaćamo različitosti, zašto ne bismo sutra mogli postaviti tepihe na trgove i klanjati se u smjeru džamije ili druge crkve?”
Naizgled sasvim OK izjava – ali samo naizgled. Jer, demokracija je pitanje vlasti, a ne pitanje slobode vjerovanja. Demokracija treba štititi slobodu vjerovanja, a ne ju dovoditi u pitanje. Nadalje, muslimani se klanjaju u smjeru grada Meke, a ne u smjeru džamije.
A potom: godinama na trgovima djeluje hare krišna, izvode se razni istočnjački performansi, možda i yoga i kvaziyoga itd. Religije i vjera na Trgu nisu nikakva novost. Novost je da su se i katolici usudili izići u gužvu trgova kako bi ondje – samoinicijativno – molili.
Izjava o klanjanju prema džamiji na Trgu je, k tome, vrlo opasna. Ne znam samo žele li implicitno ukazati da bi muslimani koji klanjaju na Trgu bili nekakva opasnost sami po sebi (ali se ne usude to javno reći)? S druge strane, ne znam bi li se u tom slučaju usudili narugati se tuđoj molitvi. Ili bi je ipak i branili u ime različitosti i pozivali na poštivanje tih ljudi. Stoga, tvrdnja je ili protiv muslimana ili protiv katolika ili oboje. Zaista nepotrebna i nepromišljena izjava.
2) Muškarci na Trgu nisu nikakvi mekušci kojima su pojmovi ljubav, kršćanstvo, vjera, samo pojam-batina za neistomišljenike. To nisu ljudi koji ne razumiju različitost. To su ljudi kojima ne znate ni ime niti išta drugo o njihovom životu. To su ljudi čiju ste krv možda jednom primili pri operaciji. Vjerujem da svi ili barem 99.9% njih nisu zagovornici podaništva ili ‘batina i šamara‘ (ne, muški autoritet ne znači silu, nego odgovornost).
A baš to – batine i šamare, vješto uvijeno implicira ova Gulaš grupa – spominju to u kontekstu molitve i svog čina, ali nikoga ne optužuju. Ali, čemu onda i spominjanje toga u dilemi gulaš ili krunica?
Ono što vjerojatno ta Gulaš grupa razumije (ali javno ne priznaje) jest to da su se narugali katolicima kao praktičnim vjernicima i jednoj od najvažnijih kršćanskih pobožnosti. Jer, Mariju i Isusa su zamijenili – gulašom. Da, upravo tome su se narugali – tuđoj pobožnosti, a ne samo nekom svjetonazoru o ljubavi, različitosti itd..
3) Oni katolici koji će sada zadovoljno trljati ruke i reći – ‘eto, rekli smo da će to samo odbiti ljude i ponovno podijeliti društvo‘, trebaju imati na umu sljedeće: zbog takvih dodvorica u vlastitim redovima, nama se može rugati tko god hoće. Jer, zbog takvog populističkog dodvoravanja mainstreamu, ismijavatelji znaju da smo slabi i da ćemo lako podvući svoj rep prema njima. I početi gristi jedni druge.
Naš posao nije svima se svidjeti i politički ujedinjavati ideološke tabore. Naša zadaća nije graditi politički mir (ali ni nemir). To treba biti rezultat koji predstavlja točku obraćenja svijeta, a ne konačni cilj ili misao vodilja. Nije li Krist navijestio podjele zbog vjere u njega? Čak i one podjele nisu samo društvene, nego i obiteljske? Zar da nas strah od “podjela” (zapravo, javnog negodovanja) odvrati od ljubavi Kristove? Od tog otajtva milosti koje trebamo imati u sebi i drugima naviještati?
Naša vjera i život u vjeri treba biti jasan znak – biti grad na gori koji se ne može sakriti i svjetiljka koja nije za pod posudu, nego da svijetli svima. Pa makar to značilo i da se vidi ono što nam nije drago. Nek se vidi, nek se raspravlja o tome. Ali bez svjetla ništa ne može postojati; bez Svjetla u nama i po nama svijet ne može opstati.
Naša vjera je i osobna i javna; i za razmatranje u osami i za javno iznošenje po trgovima. Pa nek bode u oči – nek bude znak osporavan. Vjera je najvrjedniji talenat koji, ako stavimo u 4 zida, zakapamo u zemlju jer smo lijeni. A tu lijenost potom pravdamo time da se bojimo pravednog Gospodara.
4) “Živimo u 21. stoljeću” – to je izjava koja se često provlači mainstream kulturnim, političkim i medijskim krugovima. Nažalost, ta tvrdnja se koristi kako bi objasnila ponašanje tih istih mainstreamovaca. A upravo njihovo ponašanje sve češće nalikuje kaligulijanskom vremenu – onom koje bi radije s konjem gradilo društvo, negoli s kršćanima. Zapad hoda unaprijed u vlaku koji se vraća unazad.
Ovo 21. stoljeće je na putu da bude simbol nazadnosti dok još nije ni završilo. To da živimo u 21. stoljeću će, ako ovako nastavimo, budućim generacijama biti izraz upozorenja kako ne treba živjeti.
5) Crkva se puno puta ispričala za svakakva grešna ponašanja koja su njezini članovi činili i za pogreške koje su dovele do tamnih oblaka u povijesti. Red je da se netko ispriča Crkvi za sve što ona trpi. Red je da netko iz neke mainstream grupe iskaže nov početak u odnosu prema katolicima.
Moja ljudska taština vidi u tome zadovoljstvo (istina, te taštine ne bi trebalo biti). A netko s pravom može reći da Crkvi ne trebaju takve tuđe isprike. I to je točno. Ne trebaju Crkvi. Ali trebaju društvu – a posebno onima koji se trebaju ispričati.
Razmislimo što bi moguće bio plod takvih isprika. Naime, takve bi isprike više bile putokaz svima koji katolike ismijavaju ili šute na prijetnje nama; onima koji teško podnose kršćani glas u javnosti takve bi isprike bile poruka: ‘Ljudi, ajmo malo popustit. Ajmo ih saslušat, a ne odmah odbaciti sve zato što dolazi od njih. Ajmo raspravljat normalno, bez etiketiranja, klevetanja i ismijavanja.”
Možda neće svi popraviti svoje ponašanje/izvještavanje o vjernicima, ali dovoljno je da se više ne prelazi šutke preko blokiranja mobilnih signala ili babićevskog pozivanja na terorizam nad crkvama itd.
[PS]
Jedna preporuka Kerekešima: drugi put odite na Trg: vi budite zaštitari moliteljima, a poslije molitve odite negdje u gradu javno kuhat gulaš i organizirajte da vam neki muškarci s krunice pomognu dijeliti porcije. 50 centi porcija – profit ide jednom Caritasovoj kući za žene žrtve nasilja, drugi put nekoj drugoj kući za žrtve…
Ivan Glavinić
Odgovori