Učitelji, nastavnici i drugo školsko osoblje već tjednima štrajkaju radi povećanja koeficijenta složenosti poslova, što je vlast htjela zaobići podizanjem osnovice svim javnim službenicima, zbog čega bi nelogičnosti u koeficijentima ostale netaknute, a odnos plaća u javnom sektoru ne bi se mijenjao na bolje.
Otkad je premijer ponudio takvo “rješenje” u Saboru, u medijima se polako gura priča protiv štrajka i suptilno se okreće građane protiv štrajka učitelja. To je i sam premijer učinio izjavom da je “posao da se radi, a ne da se ne radi”. Dakle, još jednom su učitelji ispali nezahvalni neradnici.
S druge strane, sva sila “stručnjaka” najavljuje ekonomsku apokalipsu ako se usvoje zahtjevi učitelja. Poručuje se da ih je sumnjivo puno, da je puno lažnih učitelja koji ništa ne rade, da loše rade svoj posao, da treba podići plaće samo uspješnim učiteljima i tako podijeliti učitelje. Podijeli najprije narod i učitelje, zatim učitelje međusobno, pa vladaj. Kroz sud poslušnih medija, naravno.
Sada se javljaju i “stručnjaci” koji tvrde da to koliko su učitelji (visoko)obrazovani uopće ne bi trebalo imati veze s plaćom, da kriterij treba biti samo produktivnost u radu. Kao da je škola industrijski pogon a djeca nekakav proizvod, pa bi se radnike moralo plaćati po logici tržišne konkurentnosti proizvoda (učenika). Kao da djeca nisu osobe, sa svojim prednostima i manama, čiji se uspjeh ne može mjeriti tržišnom logikom, jer je, uostalom, i sam pojam uspjeha kod ljudi relativan. Izvrnuta i opasna teorija nekih “stručnjaka”, ali tako je to kada se o školstvu raspravlja kao da je riječ samo o ekonomiji.
Roditelje se u čitavom sustavu školstva gotovo potpuno zanemarilo, veza obitelji i obrazovanja oslabljuje se, kao i uloga učitelja. Samo uloga države u obrazovanju jača, a upravo se uloga države treba u školstvu smanjivati u korist obitelji i učitelja.
Ministrica obrazovanja, vjerojatno svjesna nepopularnosti među učiteljima zbog mnogih nelogičnih i nekorektnih poteza (npr. slanje važnih dokumenata na javnu raspravu za vrijeme godišnjih odmora) sada se svrstava na stranu učitelja. Možda se nada da će neke njezine poteze učitelji sada zanemariti i da će popraviti dojam o sebi kao ministrici. S druge strane, kada god netko opravdano kritizira njezine poteze, poručuje da svatko treba raditi svoj posao, kao da njezin posao nije toliko društveno važan da se tiče svakoga. Zanimljivo.
Ali sve smo to već vidjeli. Priča o ekonomskoj apokalipsi, nepismenosti, optužba za lažne ili nekvalitetne članove, neproduktivnost, politikantstvo i petljanje u tuđi posao zapravo se javlja svaki put kada se nešto vladajućoj eliti ne sviđa. Ta ista priča prati i ostale: referendume, građanske inicijative, branitelje, Crkvu, obrtnike, sveučilišta, sindikate i tako dalje. Na sve njihove zahtjeve odgovara se gotovo istom pričom. Sve je to isti obrazac, ista glazbala, samo se svirači mijenjaju. Tko je skladatelj ne zna se. Ali glazba je loša, dosadna, uvreda za uši. Dvorana zvana Domovina prazni se, a s pozornice se poručuje nezadovoljnicima da nemaju pojma o glazbi.
No, nakon ovog osobnog viđenja stvari, a umjesto pljuvanja po vlasti, krenimo drugim putem. Zato jedna poruka: ljudi, aktivirajte se u društvu. Uključite se u javni život društva. Ne dajte da vam prodaju trulu priču kako su politika i društvo samo za neke, kako nisu za svakoga – jesu, za svakoga su, premda će se svatko njima baviti na drugačiji način i na različitim razinama. Preuzmite svoj dio odgovornosti za društvo, prema svojim mogućnostima. O inicijativama se dobro informirajte, kritički prosudite sve, naročito ono što čujete u medijima. Pokrenite ili podržite akcije, inicijative, zahtjeve koji se tiču općeg dobra.
I ako se ne slažete sa svime ovime, onda ostaje ono najvažnije, što nam je poručio Ivan Pavao II: Ne čekajte druge, budućnost vaše zemlje ovisi o svakome od vas.
Odgovori