Kada je 2003. posjetio BiH, Ivan Pavao II. poručio je hodočasnicima: „Vi pak sami budite glavni graditelji svoje budućnosti! (…) Ne mirite se sa sudbinom! Uistinu, nije lako početi iznova. To traži žrtvu i postojanost, a zahtijeva također vještinu sijanja i strpljivost čekanja.“ Možda je takvu misao temeljio na iskustvu vlastite domovine Poljske koja je nakon dugotrajne kalvarije 20. st. zaista morala početi iznova, kao uostalom i čitava Europa poslije II. svjetskog rata. Trebalo je početi iznova, na ruševinama, u crninu unijeti svijetlo i dati svijetu boju. Europa je proživjela nove početke nekoliko puta u povijesti i svaki puta za uspjeh su bile potrebne žrtva i postojanost, te vještina sijanja i strpljivost čekanja. Današnja se Europa ne nalazi više pred takvim novim počecima jer u njoj, Bogu hvala, nema više bratoubilačkih ratova, ne svira više requiem, ali se čuje neki melankolični nocturno, osjeti se neka uspavanost, potreba za buđenjem i novim danom. To prije svega vrijedi za njezine unutarnje snage, od kojih je jedna Crkva. Ona treba vrlo snažno preuzeti svoju odgovornost za društvo u Europi i pokazati vještinu sijanja.
Isusove prispodobe u kojima je vještinu sijanja istaknuo kao evanđeosku vještinu djelovanja (Mt 13, 1-43) jasno tumače zašto je ono vještina: zahtijeva spremnost na žrtvu trpljenja korova i mukotrpnog rada, prihvaćanje nejednakog uroda, snalažljivost i mudrost, ali i ovisnost o nebu. Zato je možemo gledati kao način djelovanja svojstven Crkvi, kojim ona može ponovno evangelizirati Europu.
Nije tajna da je kršćanstvo u Europi pred velikom krizom. Nema više onog starog sjaja. U tolikim mukama Europe i novim počecima i Crkva se našla pred izazovima novog društvenog konteksta u kojemu je sve prijašnje dovedeno u pitanje i u kojemu se treba dobro naraditi kako bi se zavrijedilo poštovanje i autoritet u društvu. Zato joj je potrebno usvojiti vještinu sijanja kao način djelovanja koji bi Crkvu u Europi učinio uspješnom u poslanju nove evangelizacije, koji bi ju iznova učinio unutarnjom snagom za koju društvo osjeća da se bez nje ne može i koja gradi ovo društvo na načelima koje to društvo ne može samo proizvesti.
PREPOZNATI DRUŠTVENE PROMJENE
Najprije je potrebno zauzeti kvalitetan odnos prema prošlom i postojećem u Crkvi. Riječ je o tome da se ne treba težiti povratku staroga institucionalno-političkog sjaja, koji je uostalom bio dio nekog drugog konteksta, niti se treba prepustiti tek ponosnom prisjećanju na prijašnji doprinos društvu. Velika sveučilišta i škole, brojne bolnice i sirotišta, kulturni, diplomatski i ostali doprinosi Crkve doista su stoljećima gradili Europu i u tome je Crkva bila gotovo najvažniji društveni subjekt. Ali danas te ustanove nisu više samo crkvene, jer ih pokreću mnogi drugi, od države do građana. Diplomatsko-politički utjecaj Crkve na društveni poredak Europi danas je gotovo nominalan, pa je mogućnost doprinosa odozgo drastično umanjena. Stoga je za Crkvu važno obnoviti društveni doprinos u novom ruhu i novim putevima. Ako želi ponovno Europi pokazati svoju društvenu nezamjenjivost, onda Crkva treba biti prisutna u svakodnevnom životu društva. Ona i danas treba osnivati i reformirati ustanove, organizacije i inicijative, istovremeno na temeljima povijesnog iskustva i u novom ruhu. Treba imati na umu da se ovo odnosi na Crkvu općenito, te će crkvena vlast i laikat morati preuzeti mnoge zadaće zajednički. No, pokretanje i vođenje mnogih oblika organiziranog zalaganja bit će u velikoj mjeri zadaća laika.
BITI BLIZU I GRADITI ODOZDO
Europu je u kontekstu nove evangelizacije i društvenog doprinosa potrebno misliti lokalno i odozdo. Velike njive najuspješnije se obrađuju i zasijavaju ako ih se podijeli i obrađuje u manjim česticama. Tako je i Crkvi potrebno da svoje društveno zalaganje za izgradnju Europe organizira partikularno, kroz krajevne Crkve, tj. pojedine biskupije, provincije, dekanate i sl. To znači da će ideje crkvenih društveno važnih institucija trebati često ostvarivati u obliku manjih lokalnih institucija. Tradiciju postojećih velikih sveučilišnih, medicinskih i kulturnih središta, dakako, treba brižno njegovati i održavati, ali će biti nužno fokus prebaciti na osmišljavanje manjih, ali rasprostranjenih krugova.
Stvaranje mnoštva manjih središta zalaganja čini crkveno zalaganje bliskim, dohvatljivim, prepoznatljivim. Poznate velike drevne institucije su, doduše, prepoznatljive, ali su one ipak daleke običnom čovjeku, pa katkad djeluju nestvarno. S druge strane, kada se neku važnu društvenu ustanovu ili organizaciju ima ”u svom dvorištu”, onda njezin život postaje ljudima vidljiv, stvaran, dohvatljiv, a društveni doprinos je time veći. Ako se organizirano društveno zalaganje Crkve gradi po tom principu, onda će i društvo u cjelini lakše prepoznati to zalaganje Crkve. Evanđeoske vrednote ne prenose se iz nekoliko velikih središta, nego u svakome mjestu, do kraja zemlje. Kada se neku crkvenu organizaciju ima u vlastitom kraju, tada se lakše prepoznaje i njezina važnost za društvo. Možda će velike i važnije ustanove biti smještene u većim središtima, kao npr. Hrvatsko katoličko sveučilište, i to je dobro. Ali zato je važno da crkvene vlasti i sami vjernici osnivaju podružnice takvih ustanova, ali i vrtiće, škole, neformalne obrazovne centre, male medicinske ustanove, domove za djecu i palijativnu skrb i sl., u mjestima gdje je god to zaista moguće i potrebno. To je izgradnja „paralelnoga polisa“ (R. Dreher), izgradnja društva odozdo, tiho ali sigurno, nasuprot postojećem političkom nametanju društvenih promjena odozgor, gdje Crkva više nema toliko utjecaja. Zato je to zalaganje velika zadaća laika, zajednički i pojedinačno. Uostalom, ako treba evangelizirati i graditi društvo odozdo, onda nema mjesta čekanju da crkvena vlast prva nešto pokrene. Od nje treba tražiti blagoslov, savjet, prosudbu i raznovrsnu pomoć, ali laici sami trebaju preuzeti inicijativu za društveni angažman, jer je upravo to njihovo posebno poslanje.
ISTICATI EVANĐEOSKE VREDNOTE
Nije stvar tek u stvaranju društvenih ustanova, organizacija i inicijativa radi njih samih. Riječ je o tome da te ustanove budu prepoznatljive po evanđeoskom nadahnuću. Velik dio starog sjaja postojećih crkvenih ustanova nestaje upravo zbog toga što ljudi u njima sve manje prepoznaju posebnost kršćanskog nadahnuća, bilo da je kršćansko nadahnuće zanemareno ili čak potpuno uklonjeno. A ako nestaje te posebnosti kršćanskoga, nestaje i utjecaja Crkve na društvo. Upravo je prepoznatljivost evanđeoskih vrednota ono što društveno zalaganje Crkve čini nezamjenjivim.
Dakako, nije riječ samo o pokretanju osnovnih ustanova društva. Društveno zalaganje nadahnuto evanđeoskim vrednotama treba se ostvarivati u mnogo različitih oblika. Tu su organizacije civilnog društva, strukovna udruženja, poduzetnički inkubatori, sindikati, razni oblici medija, teatar, pomoć pri zaposlenju i sl. Treba priznati da mnogi od tih oblika već postoje i da ljudi u njima rade odličan posao, ali je ipak ukupni broj još uvijek malen, dok su drugi oblici nezamjetljivi ili ne postoje. Uzmimo za primjer samo sindikate: postoji li igdje u Europi sindikat prepoznatljiv po kršćanskom nadahnuću, koji bi, uz uobičajene zadaće svakog sindikata, kao najvažnije ciljeve uzeo zaštitu slobode savjesti na radnom mjestu, borbu za neradni ili dobro plaćeni blagdan, povlastice radnicima s velikim obiteljima, za slobodu izražavanja vjerskog uvjerenja na radnom mjestu? Nije li već sada u mnogim krajevima Europe takav sindikat potreban? Vrijedne akcije udruga civilnog društva ne mogu radnicima pružiti mehanizme zaštite ni utjecaj koji može osigurati jedan snažan sindikat.
Ne smije se zaboraviti kako princip lokalnoga i odozdo ne znači izolirano, od drugih odvojeno kršćansko djelovanje. Nije dobro niti da se neplanski osniva bilo što, bez kvalitetne analize društvene situacije. Umrežavanje, ravnoteža i razumnost su uvijek nužni. Također, društveno zalaganje neće svugdje biti jednako uspješno; negdje će naići i na otpor. Ali ono će imati smisla već po svome postojanju za druge po kojemu će biti znak evanđelja koje ga nadahnjuje. Napadi i trpljenje koje često prati kršćansko djelovanje bit će pokazatelj iskrenosti nastojanja i istinitosti evanđelja koje nadahnjuje to djelovanje.
PRIHVATITI MALENOST
Nužna je i strpljivost čekanja, tj. svijest da ono što danas sijemo, što činimo kao početak, radimo za generacije koje dolaze. Plodovi našeg sijanja možda neće biti nama vidljivi, ali zapravo i ne sijemo radi sebe i svog zadovoljstva, već radi Isusa Krista, da njegova riječ po našem djelovanju odjekuje krajevima i vremenima. To je još jedna vještina – vještina saginjanja, vještina malenosti. Riječ je o spremnosti da danas podmetnemo svoja leđa, kako bi buduće generacije uživale civilizaciju evanđeoskih vrednota koju mi iznova gradimo.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, studeni 2019.
Odgovori