Što pripada slobodi vjerovanja i izražavanja vjere? Što je sve vjerska aktivnost, a što nije? Ova pitanja malo tko u Hrvatskoj postavlja, ali zato mnogi barataju s pretpostavljenim i nikad provjerenim odgovorima kao da su samorazumljivi. No, stvar je daleko složenija. To je, primjerice, pokazao i primjer administracije B. Obame i H. Clinton, koji su “slobodu vjerovanja” htjeli svesti na “slobodu kulta” (obreda) čime su htjeli zaobilaznim putem drastično suziti pravo na javno izražavanje vjere. Sud je to glatko odbio, što pokazuje da je to pitanje složenije nego što se na prvi pogled čini. [1]
Preporuke Pravobraniteljice za djecu
Ovih dana, kao i prethodnih godina, na mail adrese mnogih obrazovnih djelatnika u Hrvatskoj stigao je dokument pod naslovom Preporuke o zaštiti prava i interesa djece u odgojno-obrazovnim ustanovama (poveznica) koji je proslijedilo Ministarstvo znanosti i obrazovanja. Dokument se bavi brojnim područjima zaštite prava i interesa djece: od zdravstvene zaštite, prehrane, zaštite od neetičnih postupaka radnika škole, do osposobljavanja za upravljanje biciklom. U tom smislu ga treba cijeniti i pohvaliti napor Pravobraniteljice, jer su u sažetom obliku (ukupno 11 stranica) navedene mnoge zaista kvalitetne i razumne preporuke koje za cilj imaju dobro djece i u tu nakanu nema razloga sumnjati. Zbog toga ovdje nije potrebno sadržajno analizirati svaku od 23 točke. Zadržat ćemo se samo na jednoj točki, onoj koja se tiče slobode vjerovanja, tj. „Vjerski sadržaji u organizaciji i u prostorijama škole“. Za tu točku se smatram kompetentnim reći ponešto i dati svoje mišljenje. Neka mi pritom nitko ne zamjeri slobodan stil izražavanja. Navedena točka u cijelosti glasi:
Preporučujemo Ministarstvu (MZO):
- Da poduzme mjere kako se vjerske aktivnosti u odgojno-obrazovnim ustanovama ne bi prakticirale izvan odobrenog programa vjeronauka, odnosno vjerskog odgoja te da se poštuju propisi, uključujući i Zakon o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08, 112/12).
- Uvođenje alternativnih izbornih nastavnih sadržaja za djecu koja ne pohađaju izborni vjeronauk u školi, kako bi se za sve učenike ujednačila ponuda nastavnih predmeta, kako u kvantitativnom, tako i u kvalitativnom smislu.
Kao što se vidi iz teksta, ova točka sadrži dvije podtočke: jednu koja se tiče vjerskih aktivnosti u školama i drugu koja se tiče uvođenja paralelnih alternativnih sadržaja. Dok se za potonju možemo samo zapitati zašto se još ne provodi, unatoč nastojanjima i mnogih roditelja i građana, za prvu preporuku se ipak mogu pronaći zamjerke.
S jedne strane, ako se ovogodišnje preporuke pravobraniteljice usporede s prošlogodišnjima, može se zaključiti što se možda smatra pod pojmom vjerske aktivnosti: vjerski sadržaji i mise.[2] I možemo se donekle složiti s tvrdnjom iz tih ranijih Preporuka kako škola ne može očekivati od samih učenika da „sama napuste aktivnosti organizirane za svu djecu, zbog toga što sadrže vjerske elemente.“ O takvoj mogućnosti roditelji trebaju biti ranije obaviješteni i uputiti dijete. To je važno ne samo zbog zaštite od diskriminacije, što je poruka koja se iz godine u godinu šalje u preporukama pravobraniteljice. To je dobra preporuka, ali joj nedostaje i pozitivno usmjerenje. Naime, roditelj može izostaviti dijete iz aktivnosti s vjerskim elementima, ne prvenstveno zbog zaštite od pretpostavljene mogućnosti diskriminacije, već zbog svoje vlastite slobode vjerovanja. Dijete iz obitelji jednog vjerskog uvjerenja ne bi smjelo biti prisiljavano biti na javnoj aktivnosti sa sadržajima druge vjere protivno volji roditelja. Važno je, dakle, ne samo štititi djecu od diskriminacije jer, uostalom, bivanje na takvim sadržajima većinom ne predstavlja diskriminaciju, nego češće može predstavljati neodgovornost i relativizam odgovornih prema vjerskim uvjerenjima obitelji djeteta. Važno je štititi i slobodu vjerovanja djeteta i obitelji te slobodu javnog izražavanja vjere.
Preporuke u svjetlu zahtjeva s druge strane društvenog spektra
Treba biti kritičan i prema preporuci Pravobraniteljice da se takve aktivnosti „ne prakticiraju izvan odobrenog programa vjeronauka.“ Poznato je kako se mise, blagoslovi i sl. organiziraju u školama najčešće zbog velikog broja roditelja i djece koji u njima žele sudjelovati. U takvoj brojčanoj situaciji vjerska aktivnost (misa, blagoslov, posjet sv. Nikole i sl.) organizira se jednokratno za sve, umjesto da se na svakome satu ponavlja. To je stvar racionalne organizacije, a ne smišljene zavjere. U tome, dakako, treba roditeljima osigurati slobodu da djecu puste ili ne puste na takve događaje i osigurati da za to vrijeme budu stvarno kvalitetno zbrinuta.
No, ovaj dio Preporuke, koji želi naglasiti četiri vjeronaučna zida, postao je vjetar u leđa nekim ”progresivnim” strujama (mnogi će reći agresivnim i isključivim). One žele isključiti slobodu izražavanja vjere iz temeljnih prava osobe u školi. Oni žele što i Obamina administracija: svesti vjerovanje na obred, a onda ga strpati u četiri zida, daleko od očiju javnosti. Ove godine su te struje već u rujnu[3] pripremile takav zahtjev Ministarstvu, a vezano uz Dane zahvalnosti za kruh i plodove zemlje. Da, u rujnu za događaje na kraju listopada, s izravnim pozivanjem na ove Preporuke. Svatko se može zapitati nije li to pismo neke udruge izrađeno na predrasudama, jer se jedino predrasudama može objasniti tolika negativnost i optužbe prema blagoslovu kruha koji se još nije dogodio. Ne, nije to tek “iskustvo proteklih godina”, nego su to javno izražene predrasude prema djelovanju vjerskih skupina – predrasude koje se često ponavljaju i proprimaju oblik teorije zavjere.
Slično se događa i s vjerskim sadržajima u drugim nastavnim predmetima. Nedavno je buru u javnosti digao zadatak uz gradivo religiozne poezije. Dakako, dijete koje nije vjernik ne bi smjelo biti prisiljavano da piše molitve. Ni sâm ne bih volio kada bi me netko prisiljavao da pišem ili se okušam u npr. politeističkim molitvama. Ali to nije smisao ovoga zadataka. Smisao je uživljavanje u pjesnički doživljaj koji prati religioznu poeziju, uživljavanje koje se primjenjuje na mnogim drugim (nereligioznim) tekstovima. Time se dijete uči stavljanju u poziciju drugoga i njegovom razumijevanju. Možda se zadatak pisanja molitve može dati samo vjernicima ili na volju učenicima, ali svi učenici trebaju imati neki zadatak (makar i različit) s istim ciljem. Zar bi proučavanje religiozne književnosti trebalo biti drugačije samo zašto što je religiozna? Razumijevanje drugoga, koji ima drugačija uvjerenja od mojih, jest temelj poštivanja. Mladi se, u ovome slučaju, mogu naučiti razumjeti i poštivati vršnjaka vjernika, baš kao što se u mnogim drugim književnim primjerima uče razumijevanju nevjere, pesimizma, krivnje zbog zločina itd. Ovdje se ipak bura nije digla isključivo zbog zadatka “pisanja molitve”, već i zbog postojanja (kršćanskog) vjerskog sadržaja u nevjeronaučnom predmetu. Inače se, kada se mladima govori o nečemu što je povezano s drugim vjerama ili svjetonazorima, to shvaća kao učenje razumijevanja kulture. I to je dobro, samo treba imati na umu da je i kršćanstvo dio kulture i života društva, za nas bliži učenicima od drugih. Zato je razumijevanje kršćanstva važno za razumijevanje našeg društva i načina života. To je, ako baš netko hoće ići tim putem, važno i zbog razvoja kvalitetnih argumenata za vlastiti stav pred kršćanima, ali prije svega zbog kvalitetnog društvenog dijaloga i suživota.[*]
Neki bi mlade ipak učili kako kršćanstvo ili vjera uopće nije dio društva, kako nije dio javnog prostora. To žele postići i zatiranjem vjerskih sadržaja izvan vjeronauka, ali i izvan crkvenih prostora. Sve suprotno promatra se kao pokušaj prisilnog pokrštavanja. Takvo gledanje na stvari nije dobro. Desetljećima u našem društvu nije bilo religioznih sadržaja u školi, kao ni učenja o različitim pogledima na društvo. Nije se tako učilo razumjeti drugoga, pa sada imamo preduboko podijeljeno društvo, a često i netrpeljivost prema onome što je drugomu važno ili sveto. Ne želimo to prenositi mladima. Ne treba mirno gledati kako se djecu preko civilnog društva uvlači u logiku teorija zavjere, kako im se ulijeva strah od vjerskih sadržaja izvan vjeronauka, da im za blagoslov kruha ili religioznu poeziju, kako reče jedan kolumnist, netko oblači svjetonazorske pancirke kako bi ih zaštitili od kapljica blagoslovljene vode[4] ili religioznih pitanja pjesnika.
Upitno je, dakle, koliko ovakve preporuke Pravobraniteljice uspješno sprječavaju diskriminaciju po vjerskoj osnovi, ako su na drugoj strani društvenog spektra uzete kao poticaj za pisma predrasuda i zahtjeve za sužavanje cjelokupne slobode vjerovanja.
Što su to vjerske aktivnosti?
No, nije samo pitanje u preporuci da se vjerske aktivnosti zadrže unutar „programa vjeronauka“, već i u posve otvorenom i vrlo širokom pojmu „vjerske aktivnosti“. Preporuke stoga moraju biti precizne, jasne i ne smiju biti podložne proizvoljnim tumačenjima. No, Pravobraniteljica se u isto vrijeme ne smije upustiti niti u tumačenje što pripada u vjersku aktivnost, a što ne. To je u vlasti vjerskih, a ne državnih službenika, pa ovdje prijeti opasnost od povrede sekularnosti pravnog poretka ako se ne radi s velikim oprezom.
No, to ovdje nije ključno jer to nije najveći problem pri određivanju sadržaja tog pojma. Naime, za svakog vjernika, neovisno o vjeri, vjerska aktivnost zapravo je cjelokupni način života kao izražavanje vjere, a ako govorimo o užem smislu, može podrazumijevati i osobne aktivnosti – bilo za sebe ili za druge. Uzmimo, na primjer, nemrs petkom ili post na Čisto srijedu: to su vrlo važne i izražene vjerske aktivnosti. Može li učenik, osobito srednjoškolac, izostaviti užinu ili odbiti mesnu hranu u te dane? Može, to je njegovo pravo utemeljeno na slobodi vjerovanja. A on time vrši vjersku aktivnost. Može li dijete musliman čitati Kur’an pred vršnjacima na hodniku ili tražiti da mu užina bude pripremljena tako da bude halal? Smije li povodom sv. Nikole škola i/ili župa darivati svu djecu? I to je aktivnost s vjerskim sadržajem. Može li dijete pred svima reći da voli Boga i da bi voljelo da svi ljudi vole Boga? Smije li upozoriti drugoga da čini težak grijeh kada ga uoči, npr. bogopsovku ili zavist? Smije li se pred drugima i za druge pomoliti prije testa? Može i to mora biti omogućeno jer to pripada slobodi javnog izražavanja vjere.
Smisao ovih primjera, makar bili i rijetki, jest da za vjernika izraz vjerska aktivnost obuhvaća život, a ne samo školski sat vjeronauka. Nemoguće je vjerske aktivnosti zatvoriti unutar četiri zida ili nekog točno određenog programa. Vjera čovjeka, pa tako i djeteta, nije puki zbir aktivnosti, nego u širem smislu predstavlja cjelokupni stav osobe, način života. Poput prijateljstva ili ljubavi. Zapravo, vjera i jest oblik ljubavi i prijateljstva i zato ju je nemoguće izolirati iz javnosti. Pa i kada se vjernika izolira, baš ta izoliranost – bilo da je prihvati ili pati zbog nje – predstavlja znak vjere. Ako za odrasle ljude vrijedi to da je nemoguće odvojiti vjeru od javnosti, kako onda neće vrijediti i za djecu, koja su izravnija i iskrenija?
Odgajati za poštovanje, a ne strah od vjere drugoga
Nemoguće je spriječiti da učenici svjedoče vjerskim aktivnostima svojih vršnjaka zato što ih svaki vjernik može provoditi na različite načine, u svakom trenutku. Kada bismo htjeli potpuno ”zaštititi” djecu od svake vjerske aktivnosti drugih, to bi značilo zatisnuti im uši i staviti povez preko očiju, tako da uopće ne komuniciraju jedni s drugima. A to bi, dakako, bilo radikalno, opasno i iracionalno. Ali određene grupe u našem društvu to potpuno zanemaruju. Pa, zar se mora djetetu nabijati strah od tuđe vjere? Kakvo to društvo želimo postati ako mirno promatramo kako skupine koje se busaju u prsa pluralizmom i inkluzivnošću odjednom javno šire strah od tuđe vjere, od vjere u Boga? Ne radi se o strahu od neiskrenih vjernika, nego baš o strahu od vjere i njezinih sadržaja. Zar se dijete treba bojati kada u školi vidi rabina ili svećenika samo zato što predstavljaju neku vjeru? Zar se treba bojati kada se nađe u istoj prostoriji s muslimanom koji u određeno vrijeme počne klanjati? Zar se treba bojati blagoslova kruha kao da je otrov? Zar treba bježati kada židov moli „Čuj, Izraele“, samo zato što nije židov? Zar treba djecu učiti da pred vjerom drugoga automatizmom zauzimaju obrambeni stav, kao da ih netko napada?
Ako tako želimo odgojiti djecu, u tom strahu i bježanju od drugoga, onda ne treba čuditi i što se to prelijeva na druge dimenzije u odrasloj dobi, npr. što se gotovo svaka ideja neistomišljenika smatra uvredom i diskriminacijom, što se ismijava ”pravoslavni” Božić, običaje muslimana itd. Društvo koje njeguje fobije od svetinja svoga susjeda ne može biti zdravo. Temeljna pristojnost nalaže da pred onim što netko smatra svetim, a mi možda ne, imamo barem osnovno poštovanje, a ne obrambeni stav, da se bojimo tek da ne remetimo nečiju sabranost u molitvi, nečiju himnu, nečije javno izlaganje…
Zaključno
Prethodni primjeri bi, kada bi se dogodili, predstavljali pravu diskriminaciju zbog vjere, diskriminaciju od koje treba zaštititi svu djecu. Diskriminaciju učenika koji nisu vjernici treba spriječiti. Ali treba spriječiti i to da se zbog unaprijed pretpostavljene diskriminacije onemogućava učenicima vjernicima javno izražavanje vjere. Zato u Preporukama Pravobraniteljice za sljedeću godinu, po mome skromnom mišljenju, uz mnogo preciznije formulirane trenutne odredbe, treba stajati i nova (ovakva ili slična) preporuka:
Osobito preporučujemo da Ministarstvo u suradnji s roditeljima i svim relevantnim državnim i vjerskim institucijama, štiti vjerske slobode učenika, da se u školama djeci ne umanjuje sloboda vjerovanja, izražavanja vjere i življenja po vrednotama svoje obitelji.
Ivan Glavinić
Stavovi izneseni u ovome tekstu predstavljaju isključivo osobno mišljenje autora, a ne mišljenje ustanova, grupa ili zajednica kojima autor pripada, te ne obvezuju nikoga ni u kojemu smislu.
[1] Detaljnije vidi u: Željko TANJIĆ, Koncilski govor o slobodi vjerovanja i njegovo značenje za današnje vrijeme, u: Diacovensia 21 (2013.) 4, 686-687. | O. C. SNEAD, Obama’s Freedom Deficit, u: First Things, 23(2012.)3, str. 25.
[2][2] https://dijete.hr/preporuke-pravobraniteljice-2/odgoj-i-obrazovanje/
[3] Podatak o vremenu pripreme tog pisma može se naći na društvenim mrežama, u nekim grupama ateista, tražitelja raskida „vatikanskih ugovora“ i sl. Samo pismo ovdje: https://www.srednja.hr/novosti/ministrici-divjak-poslali-pismo-vjerski-dio-dana-kruha-neka-se-odvija-vjeronauku/
[4] Usporedba iz: https://www.vecernji.hr/premium/svjetonazorske-pancirke-protiv-vjeronauka-u-skolama-1352536
[*] Osobno sam prisustvovao molitvama pripadnika različitih religija. Jedini strah koji mi se tada javlja jest taj da nekim svojim činom ne remetim drugome sabranost dok moli. Iako ne vjerujem u iste stvari kao drugi, mogu to vrijeme njihove molitve provesti u šutnji i miru, ako već zbog ničega drugoga, onda zbog njih samih, iz poštovanja prema tim ljudima kojima njihova vjera predstavlja temelj života. Učio sam i o islamu, čitao retke iz Kur’ana i učio se razumijevati stav muslimana o mnogim pitanjima. Tako i za židove, ateiste ili pak protestante, pravoslavce… Čitao sam, slušao, gledao, razgovarao. Ni u jednom trenutku nisam se osjetio diskriminiranim ili napadnutim zato što je preda mnom nešto ili netko drugačiji, ili pak zato što me pita o nečemu s čime se ja ne slažem. Ako mi nešto što je tražio nije bilo drago, pristojno sam ga odbio, bez dodatnog nepoštivanja. Naučio sam ga razumjeti i komunicirati s njim. I naučio sam bolje suočiti njegove tvrdnje sa svojima i argumentirati svoj vjerski stav. Bez straha, bez nemira, bez obrambenog stava.
Odgovori