Advent u Crkvi uvijek započinje podsjećanjem na blaženu nadu: konačni Kristov dolazak i preobrazbu svijeta. Sveto pismo to naziva Danom Gospodnjim. Tada će zavladati dobro, u vječnoj i istinskoj pravednosti i miru. Taj proces već je započeo, iako još nije konačno ostvaren. U teologiji se to naziva pozicijom već da, ali još ne. Ovdje na zemlji pozvani smo uspostavljati pravednost i mir. Ali naša pravedna djela tek su znak Božje punine pravednosti koja će doći. Isus je upozoravao da nitko ne zna kada će se to zbiti, a s druge strane da će biti uskoro (Mt 24, 37-44). Naš pojam vremena je ograničen našom spoznajom. No, za Božja obećanja vrijedi Božja logika: „Jedno, ljubljeni, ne smetnite s uma: jedan je dan kod Gospodina kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan. Ne kasni Gospodin ispuniti obećanje, kako ga neki sporim smatraju, nego je strpljiv prema vama jer neće da tko propadne, nego hoće da svi prispiju k obraćenju. Kao tat će doći Dan Gospodnji…“ (2 Pt 3, 8-10)
PRVA KRIVA SHVAĆANJA
Zaborav ove Božje logike već je kod židova i prvih kršćana doveo do krivih shvaćanja Dana Gospodnjeg, a onda i kršćanskog života. Neki su Božje kraljevstvo htjeli postići silom, a Pavao je oko 51. godine Solunjanima morao objašnjavati da ne znamo vrijeme Kristovog ponovnog dolaska. Među njima su se širile nauke da će se to zbiti gotovo sutra. Neki su zato zanemarili rad, dužnosti, pa i brigu za druge. Samo su čekali Dolazak, ne mareći više ni za što. Riječima Celestina Tomića: „Lijenčine i vucibatine su tako opravdavale svoj nemar i nerad.“ Pavao zato piše: „Ovo vam zapovijedasmo: Tko neće da radi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu Isusu Kristu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu.“ (2 Sol 3, 10-12).
Neki su, pak, vjerovali u ostvarenje zemaljskog Isusovog kraljevstva. Ono bi trajalo tisuću godina i uključivalo mnogo svjetovnih stvari, od izvanredne plodnosti zemlje do pozitivnih demografskih obilježja. Ljudi su tako očekivali pravedan svjetski poredak i sreću. Vjerovali su, doduše, da to može samo Krist donijeti, ali zaboravili su da njegov konačni dolazak „sve čini novim“, a ne tek naše svakodnevne životne uvjete i da to nije na određeno vrijeme, već zauvijek. Zato je u kršćanski nauk ušla sažeta tvrdnja „I njegovu kraljevstvu neće biti kraja“.
NOVO RUHO STARIH NAPASTI
Što sve ovo znači za naše sudjelovanje u izgradnji Europe i Hrvatske? Naime, Europa i Hrvatska su još uvijek na novom početku, još se obnavljaju ključni društveni mehanizmi. Novi početak nosi i novi polet, ali i velika očekivanja. Zato naša razmišljanja nisu uvijek drukčija od ranokršćanskih. Kao i vjera, i stare krivine često se javljaju u novom ruhu, te sputavaju čovjeka u izgradnji boljeg svijeta.
Uzmimo, na primjer, odnos prema društvenom zalaganju: svjesni smo da među ljudima, osobito kršćanima, postoji napast da se zadovolje tek izvršavanjem svojih dužnosti, bez interesa za nešto više. To je stav: „Ja se ne petljam ni u šta, ja ne kradem, ja gledam svoja posla i to je dosta.“ O društvu ili politici ne žele govoriti niti razmišljati. To je za njih ili prljav posao ili su posve ravnodušni prema onome što se događa. U društveni život ne žele se aktivno uključiti. To često nosi i mirenje s nepravdom koja ne dira njih same. Takvu ravnodušnost pravdaju poštivanjem drugih, čuvanjem mira, poštivanjem tuđe slobode, poniznošću i sl. Naizgled evanđeoski rječnik, ali zapravo isti onaj koji su i Solunjani imali kada su čekanjem Krista opravdavali svoju ravnodušnost.
Postoji i napast da želimo logikom sile postići ono što nam je obećano o ponovnom dolasku Krista. Danas ta logika sile ne znači prvenstveno borbu, nego odnos prema drugome kao neprijatelju. Danas nije u upotrebi mač, nego pritisak, sramoćenje, javni linč. Neistomišljenik je neprijatelj. On je krivac za to što društvo nije onakvo kakvome se nadamo, pa ga treba skinuti s trona, oduzeti mu utjecaj ili ga prokazati kao nevaljalog. U svemu tome nije bitno ništa drugo u njegovom životu, već samo to da je neistomišljenik, da nas ne podržava i zato predstavlja prepreku za ostvarenje savršene pravednosti.
Postoji i treća napast, sve raširenija među ljudima, a osobito kršćanima. Ta napast predstavlja očekivanje da će se punina pravednosti ostvariti ovdje, a sve što je potrebno je dobra vlast i kvalitetni zakoni. Tu napast nije lako prepoznati. Može se provući neopaženo uz pozitivne stvari. Najbolje se vidi u velikim razočaranjima u državu, u vlast, u udruge, sindikate. Idemo na izbore, biramo političare, sindikaliste, štrajkamo i sl. ne bismo li potaknuli vlast da uspostavi pravednost. A kad ne ostvari savršenu pravednost, onda padamo u očaj, okrivljavanje ili osvetoljubivost. Očajni smo jer vrijeme prolazi, a u našoj zemlji i dalje ima grijeha, zla, nepravde. Uzdali smo se da su oni koje smo izabrali najbolji i da će jednom zauvijek riješiti te probleme, a s njima se i dalje borimo. To je napast nerealnih očekivanja i krivih nadanja. S nepravdom se ne smijemo miriti, ali olako zaboravljamo da nam nerealna očekivanja ne mogu donijeti dobro.
ŽIVJETI SVOJ POZIV I POSLANJE
Kako se boriti protiv ovih napasti? Najprije je potrebno preispitati se čemu se od koga nadamo. Očekujemo li od ljudi ono Božje, a od Boga ono ljudsko? Zatim je važno pogledati Isusov život. On nije u neradu čekao ono što se imalo zbiti. S ocem je bio kod drvodjeljskog stola, trgao klasje s učenicima, nepravedne društvene odnose mijenjao je među konkretnim osobama, na licu mjesta. Znao je da će konačna pravednost biti ostvarena tek na kraju vremena, ali nije propuštao činiti pravdu sada. Zemaljske dužnosti – od onih vjerskih, do poreza – izvršavao je vjerno. Ulazio je u raspravu s neistomišljenicima i vlastima, ali ih nije svrgavao ni pokretao javni linč. Činio ono zašto je i došao. Njegovo pashalno djelo pokazalo je kolika je pred Bogom nemoć svih svjetskih vladara. Nije popustio ni napasti đavolskog obećanja da će primiti vlast nad svim kraljevstvima na zemlji. Njemu zemaljska vlast nije potrebna; ima tko je pozvan vladati državama. Njegova je vlast vječna i obuhvaća sve, a ne samo komad zemlje. To ne znači da on odbija preuzeti odgovornost. Isus vrši ono radi čega je došao na zemlju, vrši svoje poslanje i tako preuzima svoju odgovornost. I to je ključ za nas: odgovoriti na Božji poziv i vršiti svoje poslanje ondje gdje živimo.
Božji poziv za svakog čovjeka je da vjeruje u njega i njemu i da njegovu Riječ provodi u djelo. A njegova je riječ „idite“, tj. „idite drugim ljudima“. Za ono što nam je namijenio kao poslanje, osposobio nas je. Svakoga. Kršćanin ne može taj osobni poziv i poslanje delegirati na političare ili crkvenu vlast. Ne može reći „njih sam izabrao da čine to i to“ i prekrižiti ruke. Prije negoli mi izaberemo vlast za zemaljska djela, Bog je izabrao nas za svoje djelo. Povjerio nam je odgovornost za svijet u kojemu živimo i dao nam je sposobnosti da tu odgovornost preuzmemo. Što to konkretno znači? To znači već sada, u konkretnom životnom prostoru, što je moguće više živjeti kao znak onu pravednost kojoj se nadamo o dolasku Gospodnjem. Misliš da je neka odredba u zakonu nepravedna? Piši javno, okupi istomišljenike i predlažite promjene. Misliš da je nešto u školstvu loše? Pokreni javnu raspravu, okupi roditelje ili studente koji isto misle i predlaži promjene. Smatraš da je rad trgovina nedjeljom nepravedan? Bojkotiraj kupnju nedjeljom. Misliš da ljudi premalo čitaju, osobito kršćansku literaturu? Organiziraj književni klub ili predavanja u svom mjestu. Misliš da se sve svodi samo na zaradu? Idi, volontiraj negdje, pokaži nešto drukčije! Nemoj samo kriviti vlasti. One ovlast za rad imaju od tebe, a ti imaš poziv od Boga preuzeti svoj dio odgovornosti u svijetu i za svijet. Djelovati upravo onim talentima koje je baš tebi Bog dao. Zašto se čudimo kada vlasti ne vrše ono za što ih biramo, ako mi ne vršimo ono poslanje koje je za nas Bog namijenio i za koje nas je osposobio?
Ako svatko od nas preuzme svoj dio odgovornosti za društvo u kojemu živimo, ako svatko od nas bude vršio svoj dio poslanja u izgradnji boljeg svijeta, onda ćemo bolje vidjeti da je nama nemoguće ostvariti savršenstvo i puninu pravednosti koju nam je Krist obećao. Tada će biti lakše i boriti se s napastima egoizma i nerealnim očekivanjima koja izjedaju naše društvo, hrane očaj i ravnodušnost. Europa i Hrvatska daleko su od onoga što mogu biti i što se može u njima ostvariti. Ali savršene će biti tek o ponovnom Kristovom dolasku. Na nama je održavati i drugima prenijeti nadu u ispunjenje tog obećanja, riječima i konkretnim djelima pravednosti u našem okruženju. Ona su već sada zraka konačnoga, znak onoga čemu se nadamo. Ona pomažu da društvo sa svakim tim znakom napravi korak ususret Kristu koji dolazi uvesti nas u puninu života.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, prosinac 2019.
Odgovori