U ožujku 2011. godine u Hrvatskoj su bile u punom jeku pripreme za dolazak pape Benedikta XVI. u Zagreb. Te pripreme pratile su, naravno, i mnoge rasprave koje su, nažalost, otišle u tužnome smjeru kada se sve svelo na pitanje materijalnih prihoda i opravdanosti troškova. Da se to nije dogodilo, imali bismo priliku za veliku i vrlo dobru raspravu o tome što posjet poglavara Crkve predstavlja i znači za naše društvo Hrvatskoj, kao i o tome što kršćanstvo znači za Hrvatsku.
Par mjeseci prije toga, i u Europi je nešto pošlo po krivu u razumijevanju odnosa kršćanstva i društva. Naime, u kalendaru Europske komisije za organizaciju školskog vremena 2010./11. glavni kršćanski blagdani, poput Božića, nisu bili spomenuti, ali jest primjerice Halloween. Nakon niza protesta, pa i onih iz Hrvatske (npr. N. Šimac, čije je pisanje jedini izvor ovih podataka kod nas!) kalendar je ipak dorađen. Ali ostalo je pitanje kako se nešto temeljno za Europu – kršćanstvo – moglo tako lako zaboraviti.
No, 18. ožujka 2011. ipak se događa nešto što će biti od izuzetne važnosti za razumijevanje veze kršćanstva i društva u Europi: Europski sud za ljudska prava donosi konačnu odluku u slučaju Lautsi u kojemu je glavno pitanje bilo može li križ kao znak kršćanstva, biti prisutan u prostoru javne ustanove (u ovom slučaju škole) u sekularnoj državi. Ukratko, sud je rekao da može, a ono što je osobito važno jest tumačenje suda: križ, osim što ima vjersko značenje, ujedno je i znak vrijednosti i načela koje su u temeljima demokracije i zapadne civilizacije. Tako je i službeno rečeno ono što je općepoznato, ali u isto vrijeme i zaboravljeno: Europu više od drugih krajeva ujedinjuju zajednička duhovna tradicija, duhovna kultura i zajedničke moralne vrednote (C. Dawson). U SAD-u, primjerice, postoje i drugi snažni ujedinjujući elementi, poput jednog jezika ili političke tradicije, ali za Europu koja je u tome vrlo raznolika ključni element ujedinjenja je baština duhovnih i moralnih vrednota kršćanstva.
Kršćanski korijeni „prave Europe“
Naravno, ne radi se ovdje samo o kršćanskoj vjeri kao takvoj, o njezinom dogmatskom sadržaju, već se radi o cjelokupnom odnosu prema stvarnosti koji je kršćanstvo donijelo i razvilo. To je lijepo sažela skupina europskih intelektualaca u „Pariškoj izjavi“ (2018.) kada su htjeli istaknuti što je to što čini „pravu Europu“ nasuprot „lažne“ koja bježi i napušta kršćanske korijene. Stoga njihove riječi možemo ponoviti i ovdje: „Kršćansko evanđelje ne daje sveobuhvatno božansko pravo, zbog čega je bilo moguće da se afirmira i poštuje različitost svjetovnih nacionalnih zakona, a da se pritom ne ugrozi naše europsko jedinstvo. (…) Prava Europa potvrđuje jednako dostojanstvo svakoga pojedinca, bez obzira na spol, status ili rasu. I to je izraslo iz naših kršćanskih korijena. Naše plemenite kreposti bez sumnje su plod kršćanske baštine: poštenje, suosjećanje, milosrđe, opraštanje, mirotvorstvo, dobročinstvo. Kršćanstvo je stubokom, na način kakav do tada nije viđen, promijenilo odnos između muškarca i žene, promičući ljubav i uzajamnu vjernost. Bračni savez omogućuje muškarcu i ženi zajedno napredovati. Većina žrtava koje činimo plod su brige za bračnoga druga i djecu. Taj duh sebedarja još je jedan kršćanski obol Europi kakvu volimo.“
Europske vrijednosti
U današnjem jeziku javnosti često se može čuti izraz europske vrijednosti. Njime se obično obuhvaća političko-pravne odrednice koje su prihvaćene u Europskoj uniji. Ali europske vrijednosti su više od toga. Štoviše, te političko-pravne odrednice samo su vanjski izraz onoga što su uistinu temeljna europska načela i vrednote, a kojima je baš kršćanstvo proželo Europu. To su načela solidarnosti, sudjelovanja svih u životu društva, opće namjene dobara, supsidijarnosti, zaštite prava radnika… To su vrednote poput svetosti ljudskog života i dostojanstva ljudske osobe, bračne ljubavi i požrtvovnosti, ljudske slobode i odgovornosti, milosrđa i sebedarja, praštanja i mirotvorstva, općeg dobra i slobode vjerovanja itd. To su uistinu temelji naše civilizacije. Ali čujemo li danas govor o tim vrijednostima igdje drugdje osim u akademskim i vjerskim krugovima? Koliko su ti izrazi prisutni u našem društveno-političkom životu? S jedne strane se čini kako se ta načela i vrednote često podrazumijevaju, a s druge strane se čini kako su gurnute u drugi plan. To se događa osobito kada se ta načela i vrednote, u nedostatku hrabrosti za raspravu, proglasi svjetonazorskim pitanjima, a potom se na njih stavi etiketa tema koje stvaraju podjele. A stvarnost je bitno drukčija.
Vrednote i život društva
U današnje vrijeme, kada se najveća pozornost daje ekonomskim i tehnološkim dosezima, nužno je upozoravati na ono što je temeljno. A upravo su duhovne i moralne vrednote i načela temelji života društva, osobito u političkom životu svake zajednice. Joseph Ratzinger još prije izbora za papu o tome je pisao ovako: „Politika je područje razuma, točnije ne nekoga jednostavno tehničko-račundžijskoga, već moralnoga razuma, budući da je svrha države, a onda i zadnja svrha svake politike moralne naravi, tj. mir i pravednost. To znači da se moralni razum ili, bolje, razumsko razlikovanje onoga što služi pravednosti i miru… mora trajno upotrebljavati i braniti“. Vrednote i načela u životu društva su važni jer su u isto vrijeme i temelj i cilj društveno-političkog života. Zato one po sebi ne izazivaju podjele.
Podjele dolaze uz moć, a ako govorimo o vrednotama, onda podjele osobito dolaze uz onu moć koja vrednote izvrće, jednostrano tumači, proglašava nevažećima ili čak, a to je najgore, vrednote koristi kao nadahnuće i opravdanje za ono što se njima protivi. To je slučaj kada se, primjerice, liberalizacija pobačaja pravda ljudskim pravima i slobodom, eutanazija dostojanstvom osobe, korupcija brigom za opće dobro, izrabljivanje radnika pravom na stjecanje dobara, dokidanje vjerskih sloboda sekularnošću, degradiranje tradicionalne obitelji brigom za društvo i slobode i tako dalje. Pred time je moguće zatvoriti oči, ali čak i tako zatvorenih očiju moramo priznati da se upravo to događa u mnogim krajevima Europe. Otuda i društvene podjele. One nastaju kada su temeljne vrednote u krizi. Što onda što možemo učiniti?
Zadaća kršćana danas
Ako i dalje vrijedi poziv na novu evangelizaciju Europe, onda je u njemu sadržan i poziv da kršćani društvu ponovno ukažu na vrednote i načela koje su u temelju europskog zajedništva. To je poziv kršćanima da ponovno istaknu kako europske vrijednosti nisu samo pisani plod rada nepoznatih službenika u institucijama; da ponovno istaknu kako su to vrednote kojima je Europa prožeta zahvaljujući kršćanstvu i na temelju kojih institucije rade. To je poziv kršćanima da se ne mire s činjenicom što će bez tih vrednota Europa teško opstati kao zajednica, već da umiju lice Europe kako bi jasno vidjela ono što je bitno. To nije lak zadatak, jer često iziskuje hrabrost ići protiv struje ili – još teže – rizik da se nosi lažna etiketa onih koji stvaraju podjele. Težak zadatak, ali nužan jer se, kao što smo istaknuli, u raspravu o vrednotama danas upuštaju još samo pojedini akademski krugovi i vjerske zajednice, prije svih Crkva. Zato je to za kršćane ne samo zadatak, već i poziv: tko će drugi to učiniti, ako neće kršćani? Stoga ćemo upravo ovdje kroz naredno vrijeme isticati pojedine vrednote koje su danas marginalizirane, a koje su stoljećima bile, zahvaljujući kršćanstvu, vezivno tkivo Europe.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, siječanj 2020.
Odgovori