Ponovno je aktualno pitanje celibata i dozvole ređenja oženjenih muškaraca. Zapravo, možda i nije dobro reći da je „ponovno aktualno“, jer to pitanje ne prestaje biti predmet rasprava. Jednom se javi kao pitanje u rješavanju problema spolnih zlostavljanja, drugi put kao pitanje napretka Crkve, treći put kao rješenje problema zvanja i tako u krug. O prvoj ideji već je bilo riječi, pa je suvišno ponavljati što je već rečeno.
Sinoda o Amazoniji otvorila je ponovno pitanje obvezatnosti celibata i ređenja oženjenih muškaraca. Crkva trenutno iščekuje postsinodalnu pobudnicu pape Franje i njegovu riječ o tom pitanju. Ali se u iščekivanju toga pojavila knjiga kardinala Saraha (s doprinosom pape emeritusa Benedikta XVI.) koja se također bavi temom celibata u svećeničkom životu. Ovdje ostavljamo po strani sve kontroverze u vezi izlaska te knjige, kao i sukobe struja oko pitanja kakav stav treba papa Franjo zauzeti u pobudnici. Nastavimo drugim smjerom.
Celibat i svećeništvo
Čini mi se kako su kardinal Sarah (i papa emeritus), barem po dostupnim ulomcima, krenuli od prave početne točke: od teme bîti svećeništva. A to je vrlo važno, jer samo iz te točke možemo krenuti pravim putem. Tek se iz bîti svećeničkog života može ispravno razumjeti celibat. Ako krećemo manjka svećenika ili problema s čistoćom, onda krećemo od sekundarnih stvari, a ne unutarnjeg temelja svećeništva, na kojemu počiva celibat. To ne znači da je on sama bît, jer je on u svojoj formi disciplina, a ne dogma. To, naprotiv, znači da se bez razumijevanja bîti svećeništva ne može razumjeti ni mjesto celibata u svećeničkom životu.
Celibat je, naime, znak i ovozemaljsko ostvarivanje one istine vječnoga života za koju je Isus rekao: „Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju“ (Mt 22, 30). Tako on ima eshatološku dimenziju, ne samo za svećenika, nego i za Crkvu. Da, uvijek se u temi o celibatu mora govoriti i o tijesnoj vezi celibata i Crkve, a ne samo o životu svećenika pojedinca. Zbog te veze Crkva nikada neće potpuno dokinuti celibat, iako može zaređivati i oženjene. Celibat, uostalom, nije samo privilegij svećeništva, jer ga može živjeti svaki vjernik, klerik ili laik, koji je na to pozvan od Boga.
Kao što je rečeno, važno je u raspravi poći od bîti svećeništva. Ovdje zato želim prenijeti jedan stav koji je papa emeritus, tada kao teolog J. Ratzinger, iznio još 1998. godine:
Crkva njime [sakramentom reda] ne raspolaže autonomno, ne radi se o nečemu što jednostavno postoji i čime se može raspolagati vlastitim odlukama. Samo drugotno se ostvaruje po pozivu Crkve; primarno se, naprotiv, ostvaruje po pozivu koji Bog upućuje ljudima, odnosno na karizmatsko-pneumatološki način. Slijedi da se može prihvatiti i živjeti samo u snazi novosti zvanja, u podložnosti Duhu. Budući da stvari tako stoje, budući da Crkva sama po sebi ne može postaviti »funkcionare«, nego mora očekivati Božji poziv, to je razlog – i u konačnici samo to – da može imati nestašicu svećenika. Stoga je od samih početaka jasno da ovaj ministerij ne može proizvesti institucija, nego ga treba izmoliti od Boga. Od početaka je istinita Isusova riječ „Žetva je velika, a radnika je malo. Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju!“ (Mt 9, 37-38). Isto tako postaje razumljivo da je poziv Dvanaestorice bio plod noći koju je Isus proveo u molitvi (Lk 6, 12-16).
(…)
Shvatljivo je, kada joj uzmanjkaju svećenička zvanja, da je Crkva u napasti da si priskrbi, da tako kažemo, zamjenski kler čisto ljudskoga prava. Ona se stvarno može naći u nuždi da ustanovi žurne ustanove, a time se je često i rado služila u misijama i sličnim situacijama. (…) Ali ako bi se u svemu ovome zanemarila molitva za zvanja na sakrament, ako bi tu i tamo Crkva počela na taj način biti dostatna samoj sebi te, rekli bismo, postati gotovo autonomna s obzirom na Božji dar, ona bi se ponijela poput Šaula koji je u velikoj nevolji pred Filistejcima dugo čekao Samuela. Kako ovaj nije dolazio, a narod se je počeo osipati, izgubio je strpljenje te je on sam prinio žrtvu. Njemu, koji je mislio da ne može drukčije djelovati u žurnoj situaciji te da može, štoviše, da mora sam uzeti u ruke Božju stvar, rečeno je da je upravo time sve proigrao: poslušnost ja tražim, a ne žrtvu (usp. 1 Sam 13, 8-14; 15,22).[1]
Par pitanja
Polazeći od ovakvog stava, možemo se kritički osvrnuti trenutnu raspravu: je li nam jasno da sakrament svećeništva dolazi od Boga i da Crkva bez Božjeg poziva ne može tek tako uredbama dozvati nove svećenike? Ili mislimo možda, ne daj Bože, da možemo zaobići taj dugi put Božjeg poziva i sami dozvati ljude? Što očekujemo od ukidanja obveze celibata i ređenja oženjenih: obnovu svećeničkog života i duhovnosti ili tek povećanje broja svećenika?
Jasno, i broj je važan jer utječe na dostupnost sakramenata vjernicima. Ali Crkva već odavno zaređuje oženjene muškarce: imamo trajne đakone, a u Istočnim katoličkim Crkvama za svećenike se zaređuju i oženjeni muškarci. Pa ipak, i dalje nema nekog vidljivog porasta u broju svećenika ili đakona. Ni u Pravoslavnim Crkvama situacija nije drugačija. Zato možemo reći: samo oni potezi koji za cilj imaju obnovu svećeničkog života i duhovnosti mogu dati ploda i po pitanju broja. Pa i ako to znači da se na plodove treba načekati.
Nadalje, jesu li naše rasprave fokusirane samo na stav da je celibat zahtjevan za čovjeka, pa će njegovo dokinuće primamiti nove ljude u svećeništvo? A tko nam to jamči da je izvan celibata, tj. u braku, lakše? Naime, i brak je danas u „krizi zvanja“ te i on proživljava teškoće. Ali, Bogu hvala, ne raspravljamo o tome što u braku treba dokinuti, nego kako probuditi svijest o njegovoj sakramentalnosti. Ta, i brak je Božji poziv. Brak nije ni lakši ni teži od celibata. Isto vrijedi i obrnuto. I brak i celibat traže posvemašnju predanost, bez ostatka. Temeljni kršćanski zakon života je ljubav, i to ljubav u preobilju. Ratzinger će reći kako je to „zakon viška i preobilja“[2] i kako „polovično srce ništa ne koristi“[3].
Ako se razmatra o celibatu prvenstveno kao o prevelikoj obvezi za mnoge (buduće) svećenike koju treba ukinuti, onda treba u isto vrijeme dobro odvagnuti koliko se tu otvara mjesta „polovičnom srcu“ kojemu je uvijek teško predati se u cijelosti, a koliko se otvara mjesto istinskom svećeničkom životu zaređenih muževa. I jedno i drugo se može dogoditi, jer se u konačnici uvijek radi o ljudskom biću koje prima sakrament reda, biću sa svojim slabostima i jakosti. Svi se, naravno, nadamo i molimo za ono pozitivno. Uostalom, vidimo tolike primjere đakona i svećenika koji uzorno žive istinski klerički i bračni život. No, onaj tko želi ozbiljno raspravljati i doprinijeti o ovoj temi trebao bi obratiti pažnju i na opisani rizik, kako loši plodovi ne bi prevagnuli nad dobrima.
Kada raspravljamo o tome treba li oženjenim muškarcima dopustiti svećeničko ređenje, onda se među prvim stvarima treba pitati i kako bračno iskustvo svećenika može obogatiti svećeništvo uopće, tj. daje li Bog i po tome neki dar Crkvi i koji? Očito je da to pitanje ima potvrdan odgovor (da je suprotno, ne bi u Katoličkoj Crkvi uopće bilo trajnih đakona ili svećenika-muževa). No, čudno je koliko se malo o tome raspravlja u novije vrijeme. Raspravlja se o negativnostima i poteškoćama celibata. Drugim riječima, o svećeničkom životu se više raspravlja u kategoriji bremena, nego u kategoriji dara. A ta je temeljna! Bračni život svećenika muževa, baš kao i celibat, može biti dar Crkvi i to ne (samo) u smislu kvantitete, nego i kvalitete svećeništva. Ali, ako raspravljamo o celibatu svećenika kao o bremenu, onda ni brak oženjenih svećenika ne možemo lako vidjeti kao dar. I to je nešto o čemu vrijedi razmisliti.
Konačno, ako je svećeništvo, življeno i u braku i u celibatu, uvijek Božji poziv i njegov dar, tada se treba zapitati i o našem pastoralu i našoj molitvi: jesmo li zaboravili odgajati za prepoznavanje poziva? Učimo li roditelje kako prepoznati i hraniti poziv kod djece? Jesmo li zaboravili kao Crkva moliti za svećenički poziv? Što je uopće s našom molitvom? Je li ona svedena još samo jedan kvatreni tjedan u godini i tek neke povremene molitve? Ili su ipak moguće na visokoj razini molitvene osmine za zvanja, velike devetnice ili nešto slično? Mogućnosti su velike, samo ih treba iskoristiti. Krist nas je poučio da za radnike u žetvi treba moliti i tako priznati Bogu da su svi naši potezi bez njegovog bezvrijedni.
Zaključno
Nisam ponudio odgovore. Nisam ponudio ni svoj stav za ili protiv u aktualnoj raspravi. To ovim tekstom nisam ni želio dati. Dao sam tek pitanja i poneku misao. Smatram ih važnima u sadašnjoj raspravi. Ne sumnjam da netko drugi ima svoja pitanja i misli, možda i različita od ovih, pa i jednako važna. Ova pitanja i misli koje sam izložio poticaj su za razmišljanje za sve koji su uključeni ili prate aktualnu raspravu i zauzimaju stav o njoj. Ona su poticaj na razmišljanje i propitkivanje vlastitih stavova. Neka uspiju u tome.
Ivan Glavinić
[1] Joseph Ratzinger, Novi izljevi Duha, Verbum, Split, 2008., str. 19. Korisno je pročitati cijeli dio na str. 15-28.
[2] Joseph Ratzinger, Uvod u kršćanstvo, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2007., str. 257.
[3] Joseph Ratzinger/Benedikt XVI., Dogma i navještaj, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011., str. 197.
*naslovna fotografija: unsplash.com
Odgovori