Crkva je Isusova Zaručnica. Njezina zadaća je nastaviti Kristovo djelo navještanja evanđelja svima. Baš svima. To znači: onima u Crkvi i izvan Crkve – koji još nisu u Crkvi. Danas se jače nego ranije nameće i treća kategorija: onima koji su otpali ili se udaljili od Crkve.
Za takve slučajeve često se ističu dvije Isusove izreke:
- „Isus im reče: ‘Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.’“ (Mk 2, 17)
- “Što vam se čini? Ako neki čovjek imadne sto ovaca i jedna od njih zaluta, neće li on ostaviti onih devedeset i devet u gorama i poći u potragu za zalutalom?“ (Mt 18, 12)
Ove Isusove riječi o bolesnima koji trebaju liječnika i zalutaloj ovci za kojom treba poći i vratiti je često se čuju i danas. Koriste se u različitim životnim situacijama. Te riječi su stvarno poruka Crkvi što treba činiti. Ipak, ne treba ih olako tek površno tumačiti.
Isus govori o bolesnima i zalutalima koje treba liječiti i vratiti. U današnje vrijeme u Crkvi se ove Isusove riječi ipak ponekad primjenjuju u pitanjima koje i koliko mjesta treba dati mišljenjima i idejama onih koji su zalutali ili duhovno oboljeli.
Tako, na primjer, možemo doživjeti da se na teološkim skupovima u ime dijaloga daje mjesto teolozima koji otvoreno ili suptilno degradiraju nauk Crkve; da se u ime dijaloga daje mjesto u Crkvi onima koji ne vjeruju u ono što Crkva naučava, da bi u prostoru Crkve prikazali svoja vjerovanja ili teze itd.. Možemo doživjeti i da se za savjetnike na različitim razinama uzima one koji su teološki zastranili (na višim razinama) ili pak u životu ne pokazuju katoličko lice, već žive očito licemjerno (to se događa na nižim razinama, pa i u župama).
Jasno, sve navedene osobe možemo smatrati zalutalima ili duhovno oboljelima. Naravno da im treba prići, razgovarati, izliječiti i vratiti Crkvi. Ali opstoji jedna važna stvar: treba prepoznati i jasno imenovati da su uistinu zalutali i/ili da su uistinu duhovno bolesni (u glibu grijeha).
Zašto je to važno? Zato što se često zanemaruje ozbiljnost tog stanja, a potom se Isusove riječi proizvoljno tumače i primjenjuju. Bolesnik treba liječnika, a za to treba priznati da je riječ o bolesti. Zalutalu ovcu treba vratiti a za to treba spoznati da je zalutala, a ne tek ”pošla svojim putem”. Današnji svijet nam daje dobru paralelu da takvo krivo i proizvoljno tumačenje stvarnosti može postati službeno. Na što ciljam?
U današnjem svijetu određeni poremećaji osobnosti ne smatraju se više nečime čemu treba pristupiti liječnički (psiholog, psihijatar), već se smatra nečime što trebaju svi prihvatiti kao normalno stanje. Tako imamo transrodnost, promjene spola, ali i težnje da se pedofilija ne smatra više poremećajem, nego jednostavno spolnim usmjerenjem. To je primjer kako se stanje koje se donedavno po sebi razumjelo kao nenormalno i ono koje se može liječiti, sada treba prihvatiti kao normalno i ne liječiti ga, već ga i ohrabrivati.
S druge strane, u svijetu imamo raširen i relativizam, gdje se sloboda mišljenja idolizira do te mjere da se kritika tuđeg mišljenja smatra nekorektnom, a politička korektnost i odbacivanje ili zanemarivanje objektivne istine (Istine) predstavlja uvjet prihvaćanja i dijaloga. Dakle, nepoželjno je nekome reći: „Ne, to što govoriš je krivo, štetno i trebaš promijeniti mišljenje, jer si na krivom putu.“
Trebamo, dakle, paziti da i mi u duhovnom i pastoralnom životu ne usvojimo takvu izvrnutu logiku svijeta. Da grijeh ne smatramo tek greškicom koju ćemo opravdati s „ha, svi smo slabi“ nego da ga promatramo činjenično – kao grijeh. Trebamo grijehu pristupiti kao što liječnik pristupa bolesti: imenovati grijeh, reći mogući uzrok za nj i reći što je potrebno za ozdravljenje. Drugim riječima, ne trebamo gubiti snagu i hrabrost da se onima koji su u grijehu kaže: „Pokaj se, obrati se i prestani živjeti u grijehu kako bi mogao biti dio Crkve.“
One zalutale, koji su otišli od Crkve ili skrenuli s puta treba gledati baš tako: kao zalutale. Oni nisu samo pošli ”tražiti neke druge putove” (premda i to postoji, ali unutar pravovjerja). Oni nisu samo ”slijedili svoje srce”.Ne treba tako umanjivati situaciju izgubljenosti. Oni koji zalutaju – svjesno ili nesvjesno – nisu na dobrom putu i to nije dobro ni za njih same. Po njih treba otići, vratiti ih. Zbog njih i pastir riskira tražeći ih i ostavljajući ostale.
Treba li dakle, grešnike i zalutale u Crkvi osuđivati, etiketirati, prozivati? Ne! Ali njihovo stanje ne treba krivo imenovati, umanjivati ozbiljnost i opasnost njihovog stanja. Jer grijeh i zalutalost su opasnost prvo za tu osobu, a onda i za Crkvu.
Zato, baš kao što Isus kaže: bolesnima treba liječnik. Bolesni trebaju, dakle, liječnika – a ne političkog saveznika; zalutali treba pastira koji ih vraća – a ne stado koje ih prati u lutanju. Što to znači za konkretan život Crkve?
To znači da se ljudima koji su u očitom grijehu ne mogu davati službe u Crkvi i ne može im se olako popuštati samo u ime prihvaćanja i tolerancije. Ljubav Crkve zahtijeva da je grešniku iskaže najveća milost: poziv na obraćenje i potporu u popravljanju vlastitog života. Onaj tko nije promijenio svoj život – od grijeha prema vjeri – ne može biti i dobar nositelj službe u Crkvi. Jer svaka služba u Crkvi je usmjerena na izgradnju Kraljevstva nebeskog s početnim pozivom: „Obratite se!“. A na kakvo obraćenje poziva onaj koji se sam ne obraća?
Isto tako je i s onima koji su zalutali: To su oni koji – svjesno ili ne – naučavaju ili idu za krivim mišljenjima i učenjima; to su i oni koji su protiv nauka Crkve i/ili protiv života Crkve; oni koji žive dvolično (u župi jedno, u svijetu drugo lice); oni koji samo traže neku svoju korist u Crkvi; oni koji si biraju učitelje kako im godi ušima…
Onima koji su zalutali treba objasniti da su pošli krivim putem i pokušati ih vratiti na stazu kojom Crkva hodi. Pritom treba biti i razuman: nitko zalutalu ovcu ne vraća u stado na prvo mjesto, tj. ne postavlja ju odmah da vodi druge putem. Ta, ona je zalutala i treba najprije ponovno upoznati pravi put prateći druge! Zalutala ovca je nepouzdana i mora povratiti povjerenje pastira. Tako je i s onima koji su u Crkvi zalutali od pravog puta: njih treba vratiti Crkvi, ali ne tako da im se odmah daju mikrofoni, službe, pozicije, nego tako da prvo ponovno hodaju s drugima – s malenima (poniznima, poslušnima) – kako bi povratili povjerenje među braćom i sestrama i kako bi i sami spoznali da je jedan Put, a da su prostranstva i ideje svijeta varljivi.
Ovo sve vrijedi za one druge, ali i za mene koji ovo pišem. I za tebe koji čitaš ovo. Da, dok sam pisao ove retke, dolazile su mi misli “Pa ne pripadaš li i ti takvima? Pišeš o nekima tamo, a nisi li i ti takav?” Da, takvi smo – netko više, netko manje, kako kada. I na sve nas se ovo može primijeniti. Zato i je teško čuti, ali i reći da je grijeh poput bolesti koju treba liječiti, a da je zastranjenje u vjeri i nauku poput lutanja koje i druge dovodi u rizik.
Nitko na ovome svijetu nije savršen, nitko nije bez grijeha. Ali ne smijemo raditi kompromise s grijehom; ne smijemo se miriti s time što nismo sveti.
Grešni smo, ali to ne moramo biti. Nismo sveti, ali možemo to postati.
Ivan Glavinić,
4. rujna 2022.
Odgovori