Dok se u naše vrijeme razmišlja o stanju u općoj Crkvi i je li riječ o dubokoj krizi koju treba savladati, vrijedi razmisliti i o tome kako je i u kojoj mjeri kriza u Crkvi povezana sa stanjem redovništva. Je li možda i redovništvo u krizi? Da je u brojčanoj krizi, to nije nepoznato. Ali je li redovništvo u krizi ‘reda’? To je pitanje za svaku pojedinu zajednicu, ali treba pritom imati na umu i neke stvarnosti koje se pojavljuju u različitim redovničkim zajednicama. Na primjer:
- Neki redovnici u samostanima, sudeći po glasovima iz njihovih zajednica, “žive kao i ‘obični’ (biskupijski) svećenici…” – od zajedništva imaju obvezne molitve, kapitule i druge obvezne stvari iz konstitucija. Za ostalo im nije potrebna zajednica jer „svatko ima sve što mu treba uza sebe (u sobi, u garaži, na poslu, kod obitelji, prijatelja…)
- Nedavno je kružilo javno anonimno pismo, a nisu nepoznanica ni nasamo prepričavana iskustva redovnica u kojima se život sestara u kući ili samostanu opisuje kao život u nekoj zgradi s puno starijih susjeda od kojih neke nisu zadovoljne ma što mlađi napravili;
- Nije rijetkost za čuti kako se brevijar (liturgija časova) gotovo redovito moli kao liturgija jednog časa, kako bi se “izmolilo sve po propisima” jer se kroz dan puno radi. Tako se uz Jutarnju odmah izmoli i Srednji čas, a uz Večernju i Povečerje. (A kakvo je to Povečerje nakon kojega još satima osoba ne ode na počinak, nego radi nešto i tako možda do kasno u noć.) Propis je, dakako, ispunjen jer je sve izmoljeno. No, nije li to tek obavljena molitva?[1]
- Neki redovnici/e šire neke teze ili primjere koje podrivaju katolički nauk[2]. Najčešće se reagira ako je stvar u neprimjerenom ili kažnjivom ponašanju. Ali ako se šire neke teološke, filozofske ili ćudoredne teze koje su teško spojive s katoličkom vjerom – prečesto se vrlo malo toga poduzme (ili barem mi to ne vidimo). Kada se takvo nešto napravi na društvenim mrežama i u medijima, često sami laici reagiraju na to. No, šutnja nadređenih je nešto na što smo navikli, a neko javno popravljanje pogrešaka u naučavanju bi bile iznenađenje;
- Redovnici si ponekad daju i ulogu nekog duhovnog vođe, čuvara običaja i sela – ukratko, karizmatskog narodnog vođe. Pritom se mogu pozivati na brojne povijesne osobe, ali i često zanemariti zato duh utemeljitelja reda (osobito se to odnosi na prosjačke redove).
Ako samo ove primjere imamo na umu (a može ih se nabrojati još) i ako se ništa veliko i značajno ne poduzima u vezi toga – to znači da nedostaje onaj ‘red’ u redovništvu; da negdje nešto nije kako treba biti.
Vjerodostojnost života klerika, redovnika i drugih koji u Crkvi imaju službu ili su aktivni vjernici je jedan od načina evangelizacije. Iskren i zauzet vjernik uvijek prati što službenici Crkve i njezini prvi sinovi i kćeri govore te mu je stalo da oni crkveni nauk žive, ali i izlažu i brane vjerodostojno.
Osobno mi je bilo razočaravajuće kada je jedan redovnik u usputnoj prepisci na društvenim mrežama napisao otprilike da „je neposlušan u 100 stvari do sada i vjerojatno će tako i poslije biti“. To mirenje i suživot s mlakošću i svjetovnošću je jedan od uzroka onoga što Crkvu čini lađom s rupama kroz koje u tu našu lađu umjesto ribe ulazi voda. K tome, kada takvo što dolazi od redovnika koji bi trebali biti još jasniji znak kraljevstva Božjega, dojam je i jači. Dakle, nevjerodostojnost, tj. nesklad između života i propovijedanja čini čitavu Crkvu nevjerodostojnom, osobito prema distanciranima ili nevjernicima koje smo pozvani loviti kao ribari ljudi. A u pitanju redovništva, naviknutost na takav život čini štetu najprije redovništvu samome, a onda posljedično i Crkvi.
Uvesti red u Red
Višegodišnje rasprave o reformama ili prilagodbama dokumenata nekog Reda jesu procesi koji diraju u srž stvari, ali su prespori. Ponekad treba jednostavno povući crtu i s viših razina donijeti neke odluke koje bi služile kao odgojne i reformske mjere. Makar trajale samo određeno vrijeme (do donošenja detaljnijih propisa). Nezadovoljstvo koje pritom može nastati ne smije iznenaditi, ali ni obeshrabriti. Na njega se treba pažljivo pripremiti. Treba donositi odluke, odredbe koje upućuju na ispravan red Reda; odluke treba pojašnjavati i tako mekšati srca redovnika za evanđeosku poslušnost, a ne mekšati ideal redovništva za svjetovno poimanje slobode. Ujedno, treba pomoću tih i takvih odluka i propisa stvarati nove generacije kojima to neće biti opterećenje, nego samorazumljivo za njihov način života.
S druge strane, ako sve ostane samo na papiru kao ideja, a ne život, to postaje samo lijepo napisan roman kojega svatko tumači za sebe. Redovništvo koje je to samo po dobro osmišljenim konstitucijama i položenim zavjetima, a ne i stvarnim načinom života – takvo redovništvo brzo postaje mlako. Potrebno je, dakle, ne dodatno mekšati granice, razvodnjavati redovništvo, nego uvesti reda u crkvene redove. Istodobno, treba uvesti reda u život – svakodnevni život – tako da redovništvo zaista postane način života, a ne samo prikladna niša za provođenje vlastitih ideja i nazora u djelo.
Ipak, Duh Sveti podiže vjetrove, budi žar i ne gasi “stijenja što tek tinja”. Redovništvo ima svoju ulogu spram Crkve i tim više ga treba čuvati i očuvati zdravim. Obnova redovništva po pozivu ad fontes je jedan od stupova obnove Crkve.
Obnoviti izvorni duh utemeljitelja
Često redovničke družbe promoviraju životopis i način djelovanja nekog pokojnog subrata koji je umro na glasu svetosti ili čak proglašen svetim. No, taj subrat je uzor onog izvornog duha utemeljitelja Reda. Tako: Maksimilijan Kolbe, Toma Akvinski, Hildegarda iz Bingena, Franjo Ksaverski, Nikola Tavilić, Padre Pio – sve su to velikani i sveci kod kojih se može i treba ugledati na najistaknutije redovničke i duhovne osobine. Ali oni u isto vrijeme govore i o izvoru – izvornom duhu kojim je Bog po utemeljitelju osnovao red. Nije dovoljno promicati pobožnost njima, niti im se samo diviti: treba nasljedovati ono izvorno svakog Reda, a koje su oni nasljedovali. Ujedno treba učiti iz onoga u čemu su oni uznapredovali, postigli svetost vlastitog života i po čemu su se istaknuli.
Dakle, izvorni duh Reda, obogaćen dodatnim darovima u svecima Reda. Nije, stoga, dovoljno stati samo na potonjem. Ali to mora doći i iz izvora svakog redovnika – produbljivanja otajstva početnog Božjeg poziva. S jedne strane to se treba poticati i ostvarivati kod već postojećih redovnika. Ne samo na godišnjim duhovnim vježbama, nego više, jasnije i sustavnije. I ne smije se duhovnost jeftino zamijeniti za psihologiju, tako da većina predavanja o modelu pravog redovnika/ce postane psihologija, pa i sociologija – time se ne radi usluga nego se zamućuje ono prvotno: duhovna srž.
Osmisliti pastoral promicanja zvanja za nova desetljeća
S druge strane, postoji odgovornost već postojećih redovnika/ca prema mladima. Ne smije se loviti mlade poput kakve plahe srne koja je došla dovoljno blizu da ju se uhvati, već ih treba pratiti u odrastanju i otkrivanju da postoji Božji poziv te razlučivanju što je konkretno poziv nekog mladića ili djevojke. Često se događa da se to praćenje i vodstvosvede samo na par dana iskustva u sjemeništu ili samostanu ili da se sve pokušava provesti kroz ministrantske i druge skupine. Jasno, to je i dalje vrijedan put. Ali je li dovoljan? Ili je potrebno nešto više? Zna li uopće danas prosječni pubertetlija da svatko ima Božji poziv i zna li uopće da svatko, pa i on, treba razlučiti vlastiti Božji poziv?
Uostalom, sve više kandidata za svećeništvo i redovništvo dolazi iz svijeta zrelih, tj. sve je više kandidata koji nisu prošli sjemenište, ali su u životu, u već nekim godinama čuli Božji poziv. Na njih treba obratiti posebnu pažnju i ne dopustiti da im nagomilane navike neke zajednice utrnu dare Duha. Jer su oni blago Crkve i po iskustvu života i po razvoju klice poziva.
Poznavajući školski kurikulum, znam da se premalo mjesta u ukupnoj cjelini gradiva pruža za takve teme i koliko je potrebno o tome govoriti, tj. na tome raditi u samim župama. S druge strane, jednom kada osoba dođe s tvrdnjom da osjeća Božji poziv za svećeništvo, potrebno ju je pratiti i podržavati u daljnjem prosijavanju i ispiranju tog zlata Božjega.
Zašto ovo govorim? Poznati su mi, naime, slučajevi redovnika koji, kada bi odgovarali na pitanje kako su postali redovnici, odgovaraju s tvrdnjom „Ja sam želio biti svećenik, a najbliži su mi bili ovi redovnici“. Ne govorim ovime ništa protiv redovnika ili redovničkih zvanja, već upućujem na to kako treba promisliti koliko je redovnika/ca tako primljeno i zaređeno u nekoj družbi, a da nije osjetilo neko temeljno oduševljenje za život po pravilu te družbe… Oni su samo tražili one koji će prepoznati i podržavati njihov temeljni duhovni poziv (svećeništvo, život kao časna sestra). Priča se može i okrenuti pa se može tako reći i o dijecezanskim bogoslovijama: prati li se dovoljno konkretan i individualan duhovni poziv svakoga kandidata ili ga se odmah priprema za zajedništvo u zboru prezbitera biskupije? Prati li se ima li možda u njemu i redovnička klica poziva? Ako se negdje tako zaista postupa, ne stvara li upravo to prosječne svećenike/redovnike koji će barem jednim dijelom svoga bića osjećati da im nešto nedostaje ili da to kako žive svoje zvanje nekako nije ono za što su osjećali da ih Bog poziva?
Dakako, moguće je da netko, kako vrijeme prolazi, zaista razvije oduševljenje ili pristanak srca na oblik života neke redovničke zajednice, iako nije osjetio to u prvotnom pozivu. Ali je isto tako moguće da sve ostane samo na temeljnom pristanku u kojemu osoba nalazi sigurnost i zaleđe redovničke zajednice u svojoj svećeničkoj službi, pri čemu mu je redovništvo ”usputno”.
Dakle, da ponovim: ne smije se loviti mlade poput srna koje su dovoljno blizu za hvatanje, već ih treba pratiti, voditi i podržavati u odrastanju i otkrivanju da postoji Božji poziv te razlučivanju što je konkretno poziv nekog mladića ili djevojke.
Umjesto zaključka
Mogao bi netko primijetiti kako ja pišem ovo kao laik i reći zato da pišem bez dovoljno znanja o redovništvu. I dijelom je to točno. Ali, u susretu s tolikim svećenicima, bogoslovima, redovnicima – trajnima i onima ”bivšima”, vjerujem kako sam stekao barem mali uvid u to kako neke stvari stoje ili kako se kreću. Više od toga bi bilo zahtjevno za pisati. No, dobro je postavljati i barem ova i ovakva pitanja kako bi netko drugi, iskusniji u tome, mogao ponuditi odgovore.
Ivan Glavinić
[1] Jednom prilikom mi se ukazalo zgodnom dosjetkom kako Bog ne gleda na sat. Bog je zaista vječan i možda ne nosi sat na ruci. Ali on je rasporedio tijek vremena, odredio izmjenu dana i noći, rasporedbu buđenja, rada, sredine dana i noći s počinkom. To je učinio na svoju slavu i za naše dobro. Njegovu mudrost kojom je rasporedio časove u danu valja poštivati.
[2] Što u svijetu, što u nas; kako oni bez ikakvih službi, tako i neki s važnim odgovornostima.
Odgovori