Potresi i pandemija stavili su nas u poziciju da razmišljamo o obnovi: obnovi imovine i gospodarstva, obnovi zdravlja i međuljudskih odnosa; obnovi psihe i otpornosti na teškoće. No, pitanje je i kako obnoviti duh i šire: kako obnoviti Crkvu?
Vjerski potresi i pandemija duhovnog i moralnog relativizma dogodili su se puno prije ovih naših vidljivih i potresnih katastrofa. Ipak, i duhovni svijet je stvaran i zato su potresi i ugroze i u njemu katastrofa. Svijet koji živi kao da Boga nema ili kao da Boga ima, ali ga se ne treba ticati naš život je svijet koji je omogućio raznmožavanje religioznog i moralnog relativizma. On se uvlači i u Crkvu po vjernicima koji pristaju – svjesno i/ili nesvjesno na njega. On se uvlači u Crkvu i medijskim pritiscima na Crkvu, tako da se čini da se treba tražiti put kako umiriti takav svijet da se izbjegnu nova progonstva. Ali Crkva je jaka i svijetu privlačna ne po onome koliko ona ugađa svijetu, već po onome koliko je u sebi čvrsta, koliko drži do svoje srži: zaručništva s Isusom Kristom u svojemu životu, nauku, sakramentima i molitvi.
Stoga se često razmišlja o tome kako vratiti članove Crkve tom izvoru i tako obnoviti Crkvu. U posljednje vrijeme sve češće se čuje kako promjene u Crkvi nikada ne idu odozgo. No, Crkva je izvorno nastala odozgor; Crkva je zajednica onih koji su rođeni odozgor (Iv 3, 7). Nijedna promjena ne može opstati u Crkvi ako nema podršku Božju (odozgor, s visina), ali i s vrha zemaljske uprave – onih kojima je Bog povjerio vlast upravljanja u Crkvi. Dakle, promjene moraju ići s onima odozgo.
Mogu li zajednice i pokreti biti put obnove?
Drugo je pitanje ono o zajednicama: ponekad se čuje kako je put obnove Crkve u malim zajednicama i pokretima. No, mogu li zajednice biti prvi ili najvažniji put obnove? Možemo li svu nadu staviti u njih?
Prvotne zajednice u Crkvi jesu biskupije i, unutar njih, župe. Ako nema obnove župa kao zajednica vjere u biskupijama, teško dolazi do obnove Crkve. Zajednice i pokreti nisu svrha samima sebi već moraju uvoditi u jedinstvo s općom Crkvom – s papom i mjesnim biskupom; moraju povezati ljude s Crkvom u njihovoj svakodnevici. A Crkva u njihovoj svakodnevici je biskupija i u njoj – lokalna župa. Bez obnove župa zajednice su znatno oslabljenje u svome potencijalu obnove Crkve. A bez umjerenosti na život u biskupiji i župi, zajednice ne mogu doprinijeti Crkvi.
Zajednice i pokreti su doista bogatstvo Crkve i treba ih brižno njegovati, pratiti i poticati. Zaista, one mogu biti put obnove onoga što treba mijenjati – bile to izravno ili neizravno. Ipak, zajednice i pokreti nisu imuni na poteškoće, kušnje i napasti.
Često je opasnost za crkvene pokrete i zajednice ta da postanu svrha samima sebi ili da ovise prvenstveno o angažmanu pokretača. U takve se zajednice brzo uvuče nesloga kada netko istakne da je zajednici potrebno nešto bazično što joj je potrebno da život ili joj nedostaje u dovoljnoj mjeri. Također, pitanje je kako integrirati neke već postojeće zajednice u život biskupija i župa, da ne budu kao otoci unutar njih, već da budu njihov integralni dio?
Često je zaista puno radosti, veselja, plesa, druženja, hodočašća i drugih aktivnosti u zajednicama. Ali, mnoge se nađu u situaciji da, kada pokretač oko kojega su se vjernici okupljali ode u drugo mjesto ili premine, a zajednicu preuzme netko drugi, te iste zajednice se ponekad nađu pred osipanjem članova jer „to više nije to“.
S jedne strane, zajednice i pokreti su korisni i poželjni, no s druge strane treba i s dužnom pažnjom gledati na mnoštvo aktivnosti, ponuda i inicijativa kroz koje želimo nekoga integrirati u Crkvu. Pravo pitanje nije koliko toga nudimo, pa čak niti na koji način nudimo već što i koga donosimo ljudima.
Ljudi danas za aktivnosti i inicijative imaju toliko sekularnih opcija i lako odu na takva svjetovna mjesta, jer angažman u njima nije toliko zahtjevan i obvezujući za cjelokupni život kao što je to evanđeoska aktivnost. No, Crkva se ne smije pretvoriti samo u još jednu udrugu u društvu jer će se stopiti sa svijetom.
Ono što u Crkvi danas, po mom sudu, daje ploda i što je danas ključno su sljedeće stvari:
- Poučavati Narod Božji
Djelovanje karizmatičnih svećenika propovijednika koji svojim djelovanjem jasno i konkretno ukazuju na kršćansku dimenziju u svijetu i izravno evangeliziraju puk kroz vjeronauk za mlade odrasle vjernike – to je ono što i danas ima velikog učinka.
Mladi i odrasli su ionako prezaposleni, a nudi im se i hrpa svjetovnih aktivnosti; u medijima čitaju nepojmljivu količinu informacija o svemu i svačemu, pa tako i o Crkvi. Oni su neaktivni ili ravnodušni prema vjeri između ostaloga i zbog toga što ne poznaju dobro vjeru Crkve i njezin nauk. Ne razumiju i ne prepoznaju kako je nauk Crkve povezan sa svakodnevnim životom, politikom i kakve sve to skupa ima veze s kršćanskom duhovnošću! Mnogi možda baš zbog tog nerazumijevanja nisu previše aktivni vjernici, jer jednostavno ne razumiju zašto npr. Hodati za život, biti protiv rada nedjeljom, držati čistoću prije braka itd. Njih ne treba prvo aktivirati, već ih treba najprije poučiti! Isus je poučavao kada je vidio narod kao ovce bez pastira; nije im nudio raznorazne projekte, inicijative i aktivnosti. Poučavao je: neke u prispodobama, neke bez prispodoba.
- Njegovati osjetljivost za liturgiju i duhovnost
Ne može se zanemariti niti odbaciti djelovanje slavljeničkih skupina, karizmatskih zajednica i zajednica koje njeguju neki posebni vid pobožnosti. Pritom je, naravno, važno uvijek pratiti te zajednice i u njima hraniti i njegovati primat liturgije sveopće Crkve. Nevjerojatan broj mladih okuplja se upravo oko onih župa i svećenika koji im omogućuju takvo proživljavanje vremena. Za vrijeme svojih studentskih dana, sjećam se početaka Mise mladih u Palmotićevoj, početaka popularnosti Božje pobjede, molitve Krunice na Kamenitim vratima, toliko klanjanja pred Presvetim, Hoda Franjevačke mladeži, toliko novog duhovno-glazbenog stvaralaštva… Iz toga se iznjedrila i aktualna hrvatska duhovna glazbena scena, Laudato TV, Duhovno duhovite večeri, Antunovski hod mladih, Marijanski zavjet za Domovinu…
Nijedna aktivnost, inicijativa i projekt ne može opstati bez toga temelja: liturgije, pobožnosti, molitve i slavljenja. U tome dakako treba stalno bdjeti i ispravljati kada dođe do iskrivljavanja, ali tu opet dolazimo do potrebe poučavanja. Važno je utemeljiti svaku aktivnost u ispravnom, zdravom, pravovjernom i djetinjem odnosu prema Bogu u sakramentima i kroz pobožnosti. Od toga svaka aktivnost u Crkvi treba polaziti i tome svaka aktivnost treba voditi
- Re-formacija redovništva
Crkvu su stoljećima iznutra obnavljali redovnici i redovnice jer je njihov način života i djelovanja bio svjedočenje ideala Crkve na zemlji: propovijedati, moliti, raditi i živjeti u jednostavnosti. Danas su redovnici, barem što se Zapada tiče, sve češće uronjeni u ubrzan način života društva. U Crkvi često imaju različit službe, a unutar svojih bratstava, družbi, provincija itd. zauzeti su sastancima, izvještajima, ali i raznim „preslikama“ života dijecezanskog svećenstva. U svemu tome razumljivo je da se guši ona doza poleza koju redovnici imaju po zavjetima i pozivu. No, to šteti ne samo Crkvi, nego i redovnicima samima koji zbog gubljenja tog izvornog poleta gube i vezu s izvornom karizmom, izvornim načinom života. A to mnoge kandidate za redovništvo ili čak i već formirane redovnike može u konačnici odvratiti, tj. navesti ih da napuste red u kojemu su do tada živjeli.
Kao što svijet treba re-evangelizaciju, tako i redovništvo, nakon postkoncilskog povratka izvorima treba re-formaciju. S tim u vezi vidim korist od toga da se redovnicima župe manje povjeravaju u samostalno upravljanje, budući da upravljanje župom nosi sa sobom svu onu užurbanost i hrpu administativnog posla koji koči redovnički polet. S druge strane, nemoguće je prepustiti sve župe dijecenzanskom svećeništvu koje je nije dovoljno mnogobrojno da upravlja svim župama u nekim biskupijama. Stoga bi se mogao naći treći put: povjeravanje župe redovnicima, ali ne na samostalnu upravu, nego na solidarno upravljanje. To bi značilo da dijecezanski svećenik vodi administrativno i pravno glavnu službu upravljanja u župi (pa makar to značilo da upravlja i s dvije župe, možda unutar novije mogućnosti organizacije: pastoralnih jedinica). Redovnici bi pritom mogli ostati u župi, tako da mu pomažu u poslovima posvećivanja, poučavanja i naviještanja. Naime, upravo to se tiče srži njihove karizme: propovijedanje, molitva, duhovnost, kateheza, sakramentalni život. Takav pristup koji bi lišio redovnike velikog dijela utega administrativne službe koja im nije izvorna, ostavio bi mjesta za ponovnu formaciju (re-formaciju) i u župe bi unio duh izvorne redovničke karizme koja je mirisom duha kraljevstva nebeskog sposobna ljude privući u Crkvu.
Naravno, takva organizacija traži da na nju pristanu i redovnički poglavari i biskupi. Možda u nekim krajevima nije niti potrebna, a drugdje je. To ovisi o mnogim faktorima: globalnim, nacionalnim, mjesnim, teološkim, ljudskim, pravnim itd. No, svakako je to jedna ideja o kojoj bi bilo dobro razmisliti na višim razinama.
- Govoriti i živjeti vjerodostojno onoga na što smo pozvani (a ne samo onoga što mi govorimo).
Vjerodostojnost života klerika, redovnika i drugih koji u Crkvi imaju službu ili su aktivni vjernici. Iskren i zauzet vjernik uvijek prati što službenici Crkve govore i stalo mu je da Crkveni nauk izlažu i brane vjerodostojno (zato i toliko buke oko ljetnih škola teologije i šutnje u nedavnoj raspravi o pobačaju). Ujedno, stalo mu je da službenici Crkve žive ono što trebaju po evanđelju svjedočiti (a ne samo ono što govore). Osobno mi je bilo razočaravajuće kada je jedan redovnik u usputnoj prepisci na društvenim mrežama napisao otprilike da je neposlušan u 100 stvari do sada i vjerojatno će tako i poslije biti. To mirenje i suživot s mlakošću i svjetovnošću je ono što Crkvu i prema vjernicima čini lađom s rupama kroz koje u tu našu lađu umjesto ribe ulazi samo voda. Dakle, nevjerodostojnost, tj. nesklad između života i propovijedanja čini čitavu Crkvu nevjerodostojnom, osobito prema distanciranima ili nevjernicima koje smo pozvani loviti kao ribari ljudi.
- Ustrajati u ludosti evanđelja, makar išli i protiv struje
Smjer “protiv struje” je ono što Crkvu čini posebno uočljivom. Ovdje ne govorim o oporbenjaštvu, već o potpuno evanđeoskom javnom govoru i djelovanju. Protiv struje išao je kard. Kuharić kada je usred rata pozivao na milosrđe, a ne osvetu, da se poštuju majke i kuće i crkve onih ljudi koji pucaju na naše. Protiv struje ide i biskup Košić kada pomoć Caritasa ili stipendije dijeli svima, bez obzira bili muslimani, pravoslavci, katolici… iako se u medijima o njemu stvara slika kao ultradesničarskom i isključivom čovjeku. Protiv struje idu i mlade obitelji koje se ne boje imati 3, 4, 5+ djece. Protiv struje idu biskupi, poput nedavnog u Americi, koji se pored sve hiperkorektne crkvene diplomacije (koja je sve više kočničar evangelizacije), ne boje reći političarima: U teškom si grijehu: pokaj se!
Struje koje nose Crkvu amo-tamo u oluji će prestati. Loše je ako se prepustimo struji, bez nade da će oluja prestati. Loše je ako lažu prepustimo oluji, pa što bude-bude.
Na nama je u oluji okrenuti se Kristu i pozvati ga: Gospodine… ginemo! Pozvati ga da on nas i svijet pozove na obraćenje: Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere? On može jednom rječju smiriti sve. Na nama je ne zaboraviti njega, nego se okrenuti i osloniti na njega.
Ivan Glavinić
Odgovori