U Hrvatskoj često govorimo kako želimo tolerantno društvo. U porukama za blagdane i državne praznike, tolerancija je jedan od najčešćih pojmova. U svemu se spominje, iako često bez razumijevanja tog pojma. A, kako aktualnosti pokazuju, i bez prave životne tolerancije u praksi. Naime, društvo koje jednom mjesečno 50-minutnu molitvu na glavnom trgu ne može očima i ušima podnijeti, iako pritom svatko može proći mimo molitelja svojim poslom – to je pravi simptom netolerantnog društva.
Imati razloge za takvu molitvu ili ipak za neki drugi oblik javne molitve je jedno. Tražiti neke službene smjernice za pročišćenje javne molitve od neprimjerenih privjesaka je isto u redu. Ne imati u sebi poziv za takav oblik molitve je također ok – ne moramo svi njegovati isti oblik i vrstu katoličke duhovnosti. Ne moramo svi imati isto mišljenje o tome kakvo je javno djelovanje katolika bolje, potrebno ili korisno društvu.
No, ovo što radi agresivna ljevica udružena s agresivnim medijima (npr: index), to je netolerancija, agresija i nered. Nered, agresija i netolerancija koji i dalje prolaze prešućeno od strane onih koji bi takva djelovanja i opasnosti trebali javno prokazati.
O protivnicima
Kada kršćanska molitva počinje smetati društvu do mjere da ju se želi ometanjem ugušiti ili čak zabraniti , a da pritom tako isto ne smeta npr. pjesma hare krišne na istom Trgu (i ne bi trebala smetati) – to je simptom nazadnosti koja nas vraća na poganske postavke rimskog doba. S obzirom da je jedan vlasnik našeg medija poznat i po pozivu na paljenje crkava i skidanje glava s ramena (a za isti poziv na terorizam ne znamo kaznu), tim više je to pokazatelj vraćanja dijela društva u pogansko neronovsko doba.
U doba rimskih poganskih progona kršćana, kršćani su Rimljanima zbog svoje vjere u Krista bili krivi za propast Carstva i grada Rima. Pritom Rimljani i carevi nisu vidjeli koliko su sami bili krivi zbog korupcije, moralnog propadanja i želje za prevlašću nad svijetom, baš kao Sodoma i Gomora ili kao Babilonci kada su gradili kulu.
Takav rimski nazadni mentalitet negiranja vlastite grešnosti te okrivljavanja i ušutkivanja kršćana vlada dijelom društva danas. Nažalost, onim glasnim dijelom koje svojim iskrivljenim tezama neopravdano plaši ostatak društva.
Laži, klevete, spinovi o nakanama, plašenje građana kršćanima i krunicom, bučno ušutkivanje molitve – to je simptom iskonskog zla i agresivnog bezboštva. Upravo tako: kada se već molitvi ne mora prisustvovati jer je dobrovoljna i kada se molitelje može zaobići i poći dalje svojim poslom i uvjerenjima, stati i glasno klevetati, napadati i plašiti druge kršćanima – to je upravo djelovanje u skladu s onim što zli snuje, a da buntovnici sami često nisu ni svjesni toga da pristaju na tu igru.
Dakako da je glavnina odgovornosti na onima koji takvu agresivnu kampanju poganskog ateizma provode. Oni će pred Bogom odgovarati za svoje djelo. Ipak, pitanje je otkuda im motivi i vjetar u leđa za redovito okupljanje, a nekima čak i za redovita putovanja do Zagreba samo kako bi bili protiv?
O kritikama
Kada su već buntovnici sami pristali na tu igru, onda nije bilo korisno za društvo i tu konkretnu situaciju što su neki od naših brže-bolje istrčavali s kojekakvim kritikama. Te kritike su prečesto bile na temelju pojedinaca koji iskorištavaju molitveni događaj i, ponekad, na temelju prvoloptaških argumenata, a ne na temelju same organizacije i nakana molitve u njihovom katoličkom značenju. Dakako da je bilo i ozbiljnih argumenata, ali dojam je da je takvih bilo malo.
Kod nas katolika, osobito teologa, je sve češće prisutno da se, poput drugih, svjetovnih komentatora, istrčavamo s javnim mišljenjima i kritikama na zbivanja među našom braćom i sestrama katolicima i tako možda kočimo razvoj novih duhovnih kretanja. A to nije naša logika. Tome, naime, nedostaje jedan od stupova našeg (javnog) djelovanja: razlučivanje. Zato je bolje da, umjesto reaktivnog komentiranja (na što sam i sam često slab), jednostavno pustimo da Duh Sveti s vremenom odradi svoje. I u nama i u našoj braći i sestrama. Da on razluči te da pročisti i uzdigne dobro ili pak da ugasi ono što je potrebno ugasiti.
Umjesto zaključka
Kao što sam jednom napisao na društvenim mrežama, i dalje mislim da se i u molitvi krunice na Trgu, tj. u njezinog organizaciji može pokazati neka fleksibilnost. Naime, molitva se može odvijati u procesiji, na primjer od Kamenitih vrata do Trga ili drugog mjesta, gdje bi sudionici primali završni blagoslov od biskupâ povjerenog im svećenika ili pak molili sami litanije. Ta dinamika bi, pretpostavljam, pomogla izbiti mnoge neutemeljene kritike, a pritom bi nakane molitve i javna vidljivost molitve baš za te nakane ostali neokrnjeni.
Ujedno, to bi bilo i mini hodočašće koje bi bilo i poruka da iz molitve i evanđelja treba prelaziti u život i obrnuto. To bi bilo vidljiva poruka, a tako bi se ujedno molitvom povezalo sveto mjesto (Kamenita vrata) i svjetovno mjesto (Trg), čime bi se ukazalo da milosti i blagoslovi za koje molimo ne dolaze od nas samih i naših projekata, već od onoga koji je jedini Svet i koji nas je poslao propovijedati po svem svijetu, a ne samo po našim privatnim mjestima i skrovištima u koje nas svijet, tj. protivnici valjda žele vratiti.
[DODATAK: Mnogi kažu da trebamo moliti u svoja četiri zida, da je javno moliti licemjerno. To je uvijek rizik koji stoji pred svakim javnim vjerničkim djelovanjem. No, kao što je privatna molitva važna za osobnu vjeru i duhovnost, tako je i javna molitva i javno djelovanje vjere važno za društvo i za Crkvu. Javna molitva, osim što je najprije molitva, u drugom redu je i propovijed ljudima i njihovim savjestima. Ona je kao takva poticaj uspavanim savjestima na buđenje. Javni poticaj za savjesti i vjernika i nevjernika. Možda zato i ima toliko pobune protiv javne molitve: možda ipak u srži to nije pobuna protiv molitve kao takve, nego je to pobuna protiv buđenja davno ušutkane savjesti. Savjesti koja je temelj svakog izbora i djelovanja.]
Ivan Glavinić
Odgovori