Navijački mentalitet dolazi sa svakim sportskim uspjehom neke ekipe ili pojedinca koji Hrvatskoj i Hrvatima diljem svijeta donosi radost. To je samo po sebi razumljivo. No, taj mentalitet ponekad nađe svoje mjesto i u crkvama, pa čak i na misama. Iako je misa događaj koji nadilazi sva natjecanja, sve uspjehe i sve granice, te zaslužuje da se samo nju stavlja na prvo mjesto.
Zato, stavljam ovdje par savjeta ili preporuka uoči svakog velikog sportskog dvoboja:
1. Ne koristite svetu misu ili bilo koje drugo bogoslužje kao priliku za promoviranje navijačkog duha (dresovi za oltarom, šalovi, šeširi, zastave, svjetovne domoljubne pjesme za vrijeme mise itd.) Izvjesite zastave na svoje kuće ili župni dvor, zvonite zvonom u zahvalu Bogu zbog darovane radosti (ako bude pobjede) ali misa neka vam bude sveta – svetinja nad svetinjama – jer ona to i je! U misi ističite samo Boga i njegovu Riječ i milost.
2. Nemojte ohrabrivati narod da mu išta bude važnije od bogoslužja, kad je ono već započelo (ne, nije fora imati ministrante u dresovima ili pratiti na mobitelu pa skakati i vikati za vrijeme propovijedi, molitve, ispovijedi i sl.). Nemojte pitati ljude za vrijeme mise koji je rezultat.
Ta, ni učenici na Taboru nisu Mojsija i Iliju tražili autogram niti su ih pitali kolike kuće imaju u nebu, nego su bili udivljeni Isusovom božanskom slavom kojom im je ono bitno bilo otkriveno.
3. Nemojte promicati taj navijački folklor u bogoslužju kao nešto simpatično, jer većina svećenika, koji lijepo i mudro uravnoteže svoja navijačka osjetila s liturgijskom revnošću, ispadaju hladni ili nezainteresirani za stvari koje su ljudima važne. A onda se poslije po medijima piše kako kod nekih svašta može proći kao dobrodošlo, a kod drugih ne može. A tako se stvara slika o nedosljednoj i neuređenoj Crkvi.
4. Ako već znate da će vam takvo nešto utjecati na liturgijsko raspoloženje, izvanredno slavite, tj. odite misu ranije ili nakon utakmice. Ispast ćete razumniji i odat ćete dojam da revno držite do svete mise, a razborito do ljudskih osjećaja i navijačkog mentaliteta.
5. Da, Bogu ne smeta radost. Da, Bog želi da smo radosni. Ali Bog želi da nam je On prvi i da njegovo djelo, izljev ljubavi i pobjedničkog milosrđa u bogoslužju ne stavljamo na čekanje dok slavimo djelo nekog drugog, nekih ljudi – sportaša – koji nas ne poznaju kao što nas Bog poznaje.
Ne može se Isusa staviti na čekanje ili ga uvući u navijački način razmišljanja. On nije takav i njegova kuća nije stadion niti se on svrstava u našim dvobojima. Njegova kuća je i naša kuća, ali najprije – Njegova. On je i domaćin. On je i gost. On je i poslužitelj. On je i onaj o kome se govori, i onaj tko govori, i onaj tko se žrtvuje za nas. On je u svojoj kući uvijek i u svemu središte našeg života.
—
Divimo se Daliću, Karačiću i brojnim sportašima što ostaju skromni i drže se pristojnosti i poniznosti. A sami to ne provodimo baš onda kada trebamo. Divimo se svecima i njihovoj revnosti u svetome – a skloni smo opravdavati svoju svjesnu manjkavost u revnosti kao nešto “simpatično” – jer se odvija u navijačkom trenutku. Priznajmo si: ponese i nas. Ali taj zanos ne smije uzeti mjesto svetosti ili mudrosti.
Sport i svaki sportski uspjeh je samo i isključivo igra. Igra koja, istina, potiče domoljublje, zajedništvo, ljubav i bratsku povezanost među ljudima. Ali sportski uspjeh prolazi i na kraju, kroz par dana, ostaje svijest da je sve to ipak samo igra. Igra se za ljudsku čast, svjetsku slavu, ponos naroda i … za novce, naravno. Nisam protiv sporta i igara niti protiv zarade od toga. Nisam niti protiv navijanja. Ali ne treba gubiti razum i bez razmišljanja od svetoga raditi mjesto navijačkog ludila. Jer, sportski uspjeh, tj. igra je prolazna, zavodljiva i varljiva stvar. Ona donosi instant zanos, ponos i sreću.
A onu pravu radost i nadu – onu koju slavimo, primamo i dijelimo sakramentima – to daje samo Bog.
—
Radujte se, ali ne gubite mudrost. Veselite se, ali ne zaboravite slavu dati samo Bogu. Navijajte, ali znajte da je jedina pobjeda za sve ona koja se posadašnjuje u svakoj svetoj misi i koja pobjeđuje u svakom sakramentu.
Isus je ispravljao i odnos prema kući Božjoj i prema bogoslužju i prema osobnom odnosu s Bogom. U svemu je tražio da nam na prvom mjestu bude Bog, njegovo djelo i njegova logika – a ne naša.
Navijajte, ali znajte da Isus navija za nebesku domovinu za sve nas, a ne za naše pobjede u loptanjima.
Molite, ali ne za pobjedu jednih ili gubitak drugih. Ta, nisu li i oni drugi igrači naša braća u Ocu? Nije li nam sveta dužnost slaviti svetu misu istim duhom, vjerom, nadom i žarom kao oni koji su među njima katolici? Ne možemo moliti i slaviti mise u duhu navijanja zauzimanja strane u dvoboju Božje djece. Ali možemo moliti za one koji se natječu.
Molite da, ako je Bogu milo, pobijedimo, ali da se pobjednik ne uzoholi i da gubitnik ne izgubi nadu; da se nitko ne uzraduje nesreći drugoga, nego sreći bližnjega; da navijači ne gaje mržnju, zluradost ili idolopoklonstvo, već da uvijek i za sve daju hvalu Bogu.
Ukratko, molite da, pobijedili ili izgubili, pronađemo u tome Božju volju i dobrotu.
#nemapredaje #oBožečuvajtinašegoluboveisirotinju #kadnamsrcatukuzajedno #Olujnimvalovimaonamenjiše
Ivan Glavinić
Odgovori