Pedofilija i seksualno iskorištavanje su grijeh i svinjarije koje su zasebna kategorija, neusporediva s bilo čime drugim u Crkvi. One predstavljaju i iskorištavanje povjerenja i poniznosti drugih, iskorištavanje vlastite moći i pozicije, iznevjerenje Božjeg puta i katoličke vjere. One su velika sablazan i zato s pravom šokiraju sve i ti grijesi zahtijevaju osudu, a osobe u pravednosti primjerenu kaznu (visoke kazne), ali i poziv na obraćenje.
Dubina štete koju ti grijesi čine je strahovita: ranjavaju prvenstveno žrtvu, zatim njoj bliske osobe, pa Crkvu i potom čitavo društvo. Ranjavaju i psihički i fizički i duhovno. A dostojanstvo osobe je sveto jer je Božji dar.
To je grijeh koji ranjava povjerenje u Crkvu – Kristovu Zaručnicu i tako odvraća ljude od lađe izvan koje nema spasenja. A to – navesti ljude da odu od laže spasenja i odbiju spasonosnu vjeru – to je najgora od svih posljedica, jer se odnosi na vječni život svakog onog tko tako postupi zbog nas. U pitanju pedofilije i iskorištavanja, takve odluke često se donose vrlo brzo, gotovo u trenutku jer je povratak unazad i ispravljanje štete u brzom roku – gotovo nemoguće.
No, postoji još načina djelovanja kako se ljude odvraća od lađe spasenja. Naviještanje krivovjerja, javno dovođenje u pitanje istina vjere, ćudoređa i reda bogoslužja, samovoljno kreiranje liturgije – mimo učenja i propisa Crkve, uporno odbijanje prestanka s opasnim putovanjem (Njemačka), neplaćanje zaposlenih u crkvenim tvrtkama, šutnja kada treba obraniti svoje braću od javnog linča ili barem ne puhati u leđa protivnicima naše braće itd.
I to se sve tiče svetoga – Istine koja je sveta (a kako se naviješta?); liturgije koja je sveta (a kako se slavi?); poslušnosti Kristovom namjesniku i apostolima našeg vremena (a kako se obdržava poslušnost?); obrane dostojanstva braće od linča…
I ovdje je u pitanju nešto sveto što treba čuvati. I to su postupanja i grijesi (teški ili laki) koji za posljedicu imaju odlazak ljudi od Istine koja je u lađi spasenja – Crkvi. Taj odlazak ovdje često nije trenutačan, nego polagan, postupan i tih. Ali je jednako štetan za vječnost. No, ta se situacija još može popraviti.
(Zato ih ni ne izjednačavam posve sa zlostavljanjima – oni su u različitim kategorijama s obzirom na ljudski život ovdje, ali posljedice po vječni život mogu biti iste!)
Zato bi bilo dobro kada bi naša Crkva imala malo više osjetljivosti za sveto u cjelini. S jednakom revnošću pratiti i korigirati i ta nepropisna i neosjetljiva djelovanja pojedinaca u Crkvi. Nije pogrešno misliti o tome kako mnogi oni koji svjesno zanemaruju poslušnost u liturgijskim pitanjima i naučavanju o istinama vjere – tako zloporabljuju svoju moć i poziciju jer iskrivljuju nakanu Crkve za vjernike. A dugoročno si tako mogu graditi stav da je njihova pozicija pozicija moći i vlasti koja je navodno samostalna (a nije!). Riječ je o mentalitetu koji se tako tiho i neprimjerno stvara (i često nesvjesno), a koji na posljedicu može imati: karijerizam, klerikalizam, egoizam i zanemarivanje uloge drugih u Crkvi, a u krajnjim situacijama – i najgore zločine.
Prevenirati pedofiliju i zlostavljanja u Crkvi treba tako, tj. i tako da se vratimo na poštivanje i čuvanje Istine koju naviještamo u svojim propovijedima, katehezama, vlogovima, člancima itd.; da se vratimo na pomno čuvanje svetosti i neproizvoljnosti liturgije; da se vratimo na zajedništvo svetih i zajedništvo u svetom u Crkvi, a ne da svoju braću puštamo poganskim sudovima (onima koji Crkvu ne vole ili ne razumiju) na parnicu u medijima.
Staro kršćansko pravilo je: Lex orandi, lex credendi, lex vivendi – Kako moliš, tako vjeruješ, tako živiš.
A ako živimo tako da je zlostavljači kod nas osjećaju kao “na pravome mjestu”, onda negdje činimo velike propuste u tome kako se u Crkvi molimo i kako (naviještamo što) vjerujemo. Ali i u tome kako se odnosimo prema (svom i tuđem) duhovnom pozivu u Crkvi.
Dakle: Dostojanstvo osobe je sveto i zato je grijeh zločina nad njom gnjusna svinjarija. No, svete su i liturgija i vjera i ćudoređe i nauk o Istini evanđelja. Iako je to dvoje različito na zemlji, ipak je povezano i za vječnost je jednako važno.
Ako ne krenemo mijenjati odnos prema cjelini svetinja i rješavati probleme na svim razinama i kategorijama života Crkve, čini mi se da onda samo gasimo lokalne požare, a u srž problema ne diramo. A to dugoročno ne rješava problem.
Stoga, kako kaže sv. Franjo: Započnimo, braćo, služiti Gospodinu Bogu jer dosada jedva da smo malo ili ništa napredovali.
Ivan Glavinić
Odgovori