Umjetna oplodnja nije pro-life

Neki dan je jedan medij prenio vijest kako će Republika Hrvatska uvesti spolne stanice iz inozemstva, jer kod nas nedostaje ”darivatelja” za umjetnu oplodnju. S druge strane, Grad Sisak je u protekloj političkoj raspodjeli odlučio financirati medicinski potpomognutu oplodnju (MPO) sredstvima svih građana. K tome i neke poruke uoči Zagrebačke Povorke ponosa pozivaju na slobodan pristup MPO-u svim pripadnicima lgbtiq+ aktivističkog pokreta. O tome govore i plakati u Zagrebu na kojima se ističe da im država onemogućava osnivanje obitelji i žele slobodnu umjetnu oplodnju i za pojedince (a ne samo parove).

Ovaj plakat koji bezobrazno cilja na suosjećanje sugrađana bez pretjeranog promišljanja, o MPO-u ne iznosi istinu, naravno. Naime, pravo osnovati obitelj zasnovane na bračnoj vezi ima svatko, a država ima pravo i dužnost posebno promicati, štititi i skrbiti tzv. nuklearnu obitelj (majka+otac+djeca).[1] Takva obitelj je prioritet svake države jer je temelj društva i svatko ima pravo na nju. To se pravo prije svega odnosi na začetu i rođenu djecu.

Dijete ima pravo na nuklearnu obitelj

Dječje pravo na nuklearnu obitelj – obitelj zasnovanu na bračnoj vezi i ljubavi – nije samo izvanjsko pravo koje je važno tek za ostvarivanje drugih prava. Naime, pretpolitički, tj. najdublji temelj dječjeg prava na zdravo obiteljsko okruženje proizlazi iz djetetovog dostojanstva osobe koje dijete ima od početka svog života – od začeća. To za sobom povlači i činjenicu da odrasli imaju odgovornost poštivati dostojanstvo djeteta od samog trenutka začeća.

Ako spojimo tu činjenicu s tvrdnjom da dijete ima pravo na najbolje, statistički najsigurnije i najzdravije obiteljsko okruženje, dobit ćemo posve jasnu tezu kako poštovanju dostojanstva djeteta najbolje odgovara okruženje najveće vrednote – nesebične sebedarne ljubavi muža i žene. Stoga je za sam početak života ljudske osobe – začeće djeteta – najbolje i jedino potpuno ispravno okruženje odnos intimne sebedarne ljubavi bračnoga para.

Ta činjenica stavlja MPO pred nepremostivu prepreku. Crkveni dokumenti vrlo jasno razrađuju i opisuju zašto su pojedini postupci MPO-a uvijek nemoralan (= grešan) izbor za parove. Stoga ja o tim pojedinostima neću pisati, nego ću pokušati svojim riječima dati neke pojednostavljene teze.

Dijete je beskrajno vrijedna osoba i začeće treba biti u skladu s time

Čovjek je ljubljen od Boga, njegov život je svet i zato početak njegovog života i sam početni rast ne može biti podložen na milost i nemilost tehnici, ispravnosti instrumenata, umijeću djelatnika… Jedino okruženje za nastanak života koje je sukladno njegovoj svetosti je sebedarna ljubav oca i majke. Bilo kojim drukčijim načinom se služili, mi odrasli bismo time vrijeđali dostojanstvo osobe koja ima biti začeta. Ne mislim pritom na namjernu zlobu (jer, kod mnogih nedostaje puna svijest o grešnosti postupka MPO-a). Mislim na unutarnji bitni odnos prema djetetu i njegovom životu: mi vrijeđamo dostojanstvo njegovog života u samom početku kada ga želimo kao svoje pravo i kao mogućnost tehnike, a ne kao dar čina ljubavi.[2] Mi ga tada svodimo na rezultat svojeg ekonomskog i tehničkog umijeća, polažemo odluku o njegovom životu u svoju moć, politička prava i/ili želji, a ne u ljubav koja se predaje drugome i prihvaća sve što iz tog predanja može proizaći kao plod te nesebične ljubavi i dar.

Bez obzira kako mi začeli dijete – novu osobu – ono je beskrajno vrijedno, ali je nad nama sjena grijeha jer, ako ga nismo htjeli kao plod i dar ljubavi, nego pošto-poto, u ime svoje želje ili prava kao plod tehničke mogućnosti ili sile (u slučaju zločina), onda dijete nismo otpočetka tretirali kao beskrajno vrijedno i sveto po dostojanstvu. Svaki čovjek dostojan je da mu život ima korijen i početak u ljubavi i nesebičnom sebedarju oca i majke. Namjerno začeti život izvan tog temelja znači povrijediti s naše strane na moralnoj razini tog novog čovjeka, iako je njegovo dostojanstvo uvijek neprocjenjivo i sveto. Dakle, nije u pitanju vrijednost novog života, već to kako se mi odnosimo prema životu općenito i kakvo društvo gradimo – na kojim vrijednostima ga gradimo ako život i postojanje budućih generacija podlažemo moći laboratorija, a ne moći ljubavi i predanja.

To nije stvar nečijeg mišljenja, svjetonazora, osjećaja ili stava već je stvar poštivanja i podupiranja ljudskog dostojanstva. Ono je neosporno i nepodložno osobnim mišljenjima. Ono postoji i prihvaćaju ga svi ljudi, premda nisu svi jednako otvoreni za glas savjesti koja govori o tom dostojanstvu.

Nemoralnost umjetne oplodnje

MPO je duboko nemoralan u sebi: u samom začetku života odnosi se prema životu druge osobe kao prema robi koju se može birati, kupiti, baratati s njome po laboratorijskom posuđu i spremati u spremnike. Nema prevelike etičke razlike između stvaranja života za MPO i kloniranja ljudskih bića. U oba slučaja, ljudski život u fazi zametka se tretira kao materijal kojim se u laboratoriju barata kao i s drugim materijalima na Petrijevoj zdjelici. U oba slučaja ljudski život se želi postići ne kao plod ljubavnog predanja muža i žene u vjernosti i svetosti, već mehaničkim putem, kao rezultat ljudskog tehničko-znanstvenog umijeća. Dakle, ljudski život se nastoji začeti kao rezultat rada i vještina a ne kao plod ljubavi i predanja. Već to je pogrešan stav prema životu.

Svi smo barem malo zgroženi činjenicom da su neki malobrojni znanstvenici skloni kloniranju – stvaranju ljudskog života tehničkim putem u laboratoriju. Na to gledamo kao na oholo igranje Boga i uzimanje u svoje ruke i strojeve ono što zaslužuje ljubav i predanje roditelja kao okruženje svoga početka. S pravom smatramo etički neprihvatljivim da ljudski život bude kloniranjem tretiran kao rezultat tehničkog napretka, jer to vrijeđa tako začetog čovjeka. E, s takvim bi stavom trebali promatrati i umjernu oplodnju (MPO). U njoj se gotovo jednakim načinom dolazi do novog života, tj. novog čovjeka. Razlika je u tome što se u MPO tehničkim putem spajaju spolne stanice za novi život, a kod kloniranja se duplicira DNK. No, cilj oba postupka je isti: novi tehnički ostvaren ljudski život kao laboratorijski rezultat. Da, to je etički vrlo problematičko i neprihvatljivo. Jer svaki čovjek zaslužuje da ga se već i kod samog začeća tretira kao dar svijetu i plod svete bračne ljubavi i predanja, a ne kao rezultat nečijeg rada i uspjeha tehnike. Nakana onih koji su uključeni u MPO može biti dobra: pomoći trećim osobama da dobiju dijete koje žele. Ali svako dijete i svaki ljudski život je toliko svet i dragocjen da nijedna nakana ne može opravdati svjesni i namjerni čin koji bi do života htio doći tako da ga tretira kao robu koju dobiješ na zahtjev ili kao rezultat metode i tehničkog napretka.

Po pitanju heterologne oplodnje kakva se u Hrvatskoj želi osigurati (genetski otac ili majka, tj. ”darovatelj” nisu poznati), postoji opasnost i kasnijeg nesvjesnog incesta među potomcima istog ”darovatelja”. A to ima veliku mogućnost ozbiljnih posljedica na kasnijim generacijama potomaka. Takvo poigravanje s cijelim nizom potomaka i nemar za njihovo dobro je nemoralan stav na koji se ne smijemo navikavati.   

Osim toga, “nepoznati darovatelj” je vjerojatno “donirao” svoje stanice za određenu svotu novca. To mu je bio oblik zarade. Taj biološki otac ne mari za posljedice svog čina – ne mari za novi život. K tome, zakon mu posve ravnodušno omogućuje odricanje od odgovornosti za dijete koje će se začeti. To ne samo da predstavlja grubo kršenje obveze društva i države da potiče odgovorno ponašanje, već predstavlja i kršenje prava i dostojanstva djeteta da u urednim uvjetima znaju tko su mu otac i majka.

Pored svega toga, umjetna oplodnja redovito se vrši u nekoliko ciklusa umetanja začetih ljudskih života (zametaka), a zbog izrazite neuspješnosti postupka (u najboljim slučajevima u praksi oko 32%, često manje – izvor). Zbog toga se često u ženinu utrobu umeće nekoliko zametaka sa svjesnim predumišljajem kako neki ionako “ne uspiju”, tj. umru. To svjesno i namjerno prihvaćanje kolateralnih žrtava djece predstavlja simptom kulture smrti koja je ravnodušna prema činjenici da je život koji je začet potpuno ljudski, da se radi o najranijoj fazi ljudskog života i da se kod zametka radi o konkretnom čovjeku za kojeg se iz gena već tada zna koje će mu biti fizičke osobine, kakav će imati karakter i sl. Riječ je o fizički nerazvijenom čovjeku, ali ipak potpuno čovjeku, s dušom i s poznatim tjelesnim i nasljednim karakternim osobinama. A kada to znamo, kako možemo svjesno ljudsko biće u najranjivijoj fazi trenirati kao materijal s kojim ćemo raspolagati prema tome kako nam se taj dan čini zgodno? Drugim riječima, kako možemo svjesno prihvatiti da se tek začeta ljudska bića tretiraju kao pokusni kunići a žena kao pokusno tijelo: umeće se nekoliko začetih ljudskih bića sa svjesnim znanjem i namjerom: “sigurno je da će neki umrijeti kada ih se usadi, a neki preživjeti.” To možda ne izgleda tako u toploj prostoriji i ugodnom ćaskanju s liječnikom. Ali s etičke strane, s moralne strane, to je strašna činjenica.

Pa čak i ako se umetne samo jedan zametak, redovito se u laboratoriju na posuđu začne nekoliko ljudskih života. Neusađena tek začeta ljudska bića u svojoj najmanjoj formi se zatim zamrzavaju, do trenutka kada se netko odluči da je pogodan trenutak da im omogući čitav ljudski život ili dok ne dođe do slučajnog ili namjernog uništenja spremnika. Stavljanje tek začetog ljudskog života u zamrzivač znači zamrznuti ljudski život, njegova prava, zamrznuti ljubav prema njima, koja im je potrebna. I to iz sebičnosti i iz ravnodušnosti.

Konačno, umjetna oplodnja nije i ne može biti pro-life politika, kako je to nedavno izjavio Trump (ovdje). Naime, pro-life nije stav da se život i natalitet žele svim raspoloživim sredstvima. Pro-life stav se ne sastoji u tome koliko će se ljudi roditi, kao da su ljudi samo broj. Naprotiv, pro-life stav se sastoji u tome da se na ljudski život i dostojanstvo čovjeka gleda kao na najveću i neprocjenjivu vrednotu koju treba maksimalno štititi i kloniti se svega onoga što bi imalo sjenu povrede ljudskog dostojanstva. Pro-life politika bi, stoga, bila ulagati velika sredstva u istraživanje i liječenje neplodnosti, u velike olakšice i povlastice za višebrojne obitelju; pro-life politika bi bila omogućiti radne uvjete za roditelje, palijativnu skrb za trpeće, dostojanstvenu starost. Dakle, pro-life politika se ne sastoji u tome da svim sredstvima, pa i tehničkim, dođemo do više broja djece; pro-life politika treba očitovati u stavu države prema dostojanstvu ljudskog života prema stvaranju uvjeta da svi ljudi prihvate djecu i da idu prema obiteljima s više djece.

ZARAĐIVANJE POD KRINKOM “LIJEČENJA NEPLODNOSTI”

Propaganda umjetne oplodnje obmanjuje ljude govoreći da se njome liječi neplodnost. To je vrlo velika laž koja pogoduje raširenosti umjetne oplodnje. Laže se jer par po sebi i dalje ostaje neplodan (ne mogu prirodno, tj. bračnim odnosom začeti). Plodnost u MPO-u nije posljedica liječenja, nego zaobilaženja uzroka neplodnosti i nemara da se paru i dostojanstvu djeteta omogući život i obitelj utemeljenu u sebedarnoj ljubavi muža i žene.

Par nakon MPO-a ostaje neplodan, a bankovni računi klinika i povezanih tvrtki podebljani. Nije li tužno znati da za nečije potomstvo i nečiji početak života postoji negdje potvrda o plaćanju. Nije li tužno da postoji brojčani podatak koja je cijena nečijeg početka postojanja? Bez obzira plaćali iz svog džepa ili se plaća iz javnih sredstava, MPO je postupak iza kojega ostaje račun, brojčano izražena cijena za postupak kojim je započet nečiji život i nečije postojanje. Koja je to uvreda za ljudsko biće! Njegovo dostojanstvo je neprocjenjivo, njegova vrijednost neizmjerna, cijenu njegovo života platio je sam Bog na križu – neprocjenjivom cijenom. A negdje u arhivima postoje računi kojima se cijeni ljudsko postojanje. Kakva uvreda za tog začetog čovjeka, to dijete! Srećom, to što je netko odredio cijenu za postupak njegovog dovođenja u život ne može umanjiti da je beskrajno i neprocjenjivo vrijedan, kao i svaki drugi čovjek. No, to govori o nama ljudima, koliko mi imamo osjećaja i svijesti za vrijednost ljudskog života.

Posve je jasno da je MPO zapravo iskorištavanje neplodnosti u financijske svrhe, manipuliranje osjećajima nesretno neplodnog para i manipuliranje dostojanstvom djeteta. Ukratko: hladna trgovina u kojoj su liječnici (premda mnogi i dobronamjerni) samo pružatelji usluge koja donosi profit nekoj višoj organizaciji.

Čini mi se da se ispod radara sve ove godine MPO progurao kao nešto prihvatljivo i kao sretno rješenje. Zapravo se radi o biznisu koji ljudsku tugu iskorištava. K tome je još prečesto vrlo neuspješan, sa smrtnim ishodom začete djece u najranijim fazama od začeća. A tako se tugu neplodnog para samo produbljuje, a da im se ne pomaže u liječenju neplodnosti. Uostalom, tako se buduće generacije (ljude!) svodi na objekt usluge, na zakon ponude i potražnje. Reći će netko: plaća se medicinska usluga, a ne dijete. No, to da je dijete primilo život zahvaljujući plaćenoj usluzi, a ne sebedarju roditelja u ljubavnom činu – to je uvreda dostojanstvu djeteta. To dijete je, naravno, beskrajno vrijedno po sebi. Ali se mi nismo ponijeli prema njemu tako. Mi smo razlog njegovog života sveli na račun za uslugu i vještinu laboratorijskih djelatnika.

Opet će netko pomisliti da je to besmislica, jer su roditelji sami po sebi neplodni pa drukčije i ne bi moglo biti začeto. No, činjenica je da se igramo Boga ako bilo koji stručnjak može pred skupinom embrija (tj. ljudi u najmanjem, razvojnom obliku) svojom ljudskom rukom i iglom, slučajnim ili namjernim odabirom, omogućiti, uništiti ili zamrznuti život.

Nije popularno govoriti o tome jer ima puno, zaista puno parova koji ne mogu imati djecu. I svako protivljenje MPO se lažno prikazuje kao cipelarenje neplodnih – onih koji su ionako zbog svoje tuge kao „na tlu”. No laž je da se ne može suosjećati i biti protiv umjetne oplodnje. A k tome reći da biti protiv MPO znači svesti dijete na stvar je kleveta onoga koji je otac laži. Jako česta. Ne svodi li upravo umjetna oplodna dijete na stvar koju se može proizvesti na stolu, u  tubi, ako imaš dovoljno novaca i želje? K tome, ne svodi li LGBT politika dijete na stvar i ne poigrava li se s osjećajima neplodnih bračnih parova kada začeće djece koriste kao svoju ideološko-političku agendu protiv neistomišljenika, protiv države, protiv trajnih civilizacijskih načela?

POSTOJI LI ALTERNATIVA?

Što onda mogu napraviti neplodni bračni parovi koji žele poštivati moralna načela, a ipak se nadaju nekom iznašašću medicine koje bi im pomoglo da se ostvare kao roditelji? Prva pomisao je vrlo pohvalan put: posvajanje. To je plemenit i pohvalan način da oni koji ne mogu začeti dijete ipak budu roditelji i to djetetu koje ne može biti sa svojim roditeljima. Tako jedni drugima nadopunjuju ono što im nedostaje i ispunjavaju živote.

No, što je s medicinskim načinima izravnog liječenja neplodnosti? I postoji li neki oblik potpomognute oplodnje koja bi bila etički prihvatljiva? Istraživanje u potrazi za odgovorom bi bilo opširnije od samoga teksta, pa ga ovdje neću poduzeti. No, postoji jedan jednostavan kriterij za prepoznati što bi bilo etički prihvatljivo pomaganje oplodnje: postupak kojim se ne “kreira” novi život u laboratoriju, već kojim se tehničkim sredstvima i načinima nastoji pomoći ili potaknuti da u organizmu prirodnim putem u bračnom spolnom činu dođe do začeća. To je postupak koji ne kreira život kao rezultat svoga rada, već koji tek nadomješta slabosti organizma i pomaže da svi prirodni procesi odviju kao da te slabosti nema. O tome Katolička Crkva kaže:

Moralom vođena savjest »nužno ne zabranjuje upotrebu umjetnih sredstava kojima se jedino želi bilo olakšati prirodan čin bilo postići ispunjenje same svrhe normalno obavljenog prirodnog čina«. Ako tehničko sredstvo olakšava bračni čin ili mu pomaže da dosegne svoje prirodne ciljeve, moralno se može dopustiti. Kad god, naprotiv, takav zahvat stupa namjesto bračnog čina, moralno je nedopustiv. (Donum vitae – Dar života)

Drugim riječima, nije prihvatljivo ono što odvaja bračni spolni čin i začeće, tj. ono kod čega se začeće zbiva tehničkim putem u laboratoriju. A prihvatljivo je on što ne takav postupak, već nekim sredstvima i postupcima pomaže i potiče da spolni čin sa svim svojim karakteristikama ostvari biološko začeće redovitim putem u prirodnom okruženju i bračnom sjedinjenju.
Dakle, nije etički loše potražiti medicinsku pomoć i tražiti sredstva koja bi pomogla kod začeća života u neplodnog para. To je posve ljudski i prihvatljivo. Nije etički loše, već je u redu tražiti postupke koji potpomažu da se bračnom spolnom činu omogući da ostvari sve prirodne faze do začeća. No, etički i moralno je neprihvatljivo tražiti da ljudski život bude začet kao rezultat u laboratoriju, odvojen od svetosti bračnog spolnog predanja.

Danas ima mnogo ljudi koji se podvrgavaju umjetnoj oplodnji kao i liječnika koji ju izvršavaju. Iako će sami reći da ne vide ništa loše u tome, iskrenije je reći da toliko djecu da ne mare za vlastitu moralnost kod početka postojanja te djece. Ljubav prema djeci i roditeljstvo nije pogrešno. Dapače, sveto je i dragocjeno. No, ostvariti ih pošto-poto, kao tehnički rezultat – to je postupak kojim to što je sveto i dragocjeno svodimo na svoje materijalno pravo koje uz svoju jaku želju stavljamo ispred vrijednosti te svetosti novog, drugog života.

Svetost dostojanstva osobe i pitanje spasenja odraslih

Kod MPO-a postoji stvarno pitanje grijeha ili spasenja odraslih koji to čine. Nije pitanje vrijednosti dostojanstva osobe djeteta – ono je sveto i neprocjenjivo vrijedno. I, jer je život svet, svođenje njegovog samog začetka na laboratorijski tehnički čin je teško zanemarivanje dostojanstva djeteta kao dara ljubavi. Baš svako, i to dijete začeto tim postupkom, ima uvijek dostojanstvo osobe čiji je život svet (čitaj: ima otisak Ljubavi Božje i vrijedno je otiska ljubavi roditelja).

Pitanje kako se mi odnosimo prema toj činjenici: svjesno je zanemarujemo radi svojih “želja i prava” ili biramo druge puteve, pazeći i poštujući to da nijedno dijete ne povrijedimo i da ne bude izloženo činjenicama da mu je sam početak života ovisio npr. o tome je li liječnik popio kavu ili nije, je li bilo struje u laboratoriju ili ne. Brutalno slikovito, ali da – tako je.

Dakle, pitanje je samo želimo li u bližoj budućnosti omogućiti da svaki par dijete tretira kao plod svoje ljubavi i da ga dobije iz uzajamne ljubavi. I da svako dijete bude znak uzajamne ljubavi dvoje ljudi. Ili pristajemo na to da ga par ili pojedinac može dobiti samo ako ga poželi i može si priuštiti postupak.

Uvijek birajte prvo. Uvijek postoje prihvatljive opcije. MPO to nije. Između poticanja MPO-a i poticanja stvarnog liječenja neplodnosti, a i posvajanja – postoji izbor za državu i za bračni par. Prvi izbor je nemoralan, tj. grešan. Drugi i treći su po sebi dobar (a ako je uz dobre namjere i sredstva, onda je moralno dobar i za par).

Jesu li oni koji su prošli MPO zli ljudi? Ne. To bi bilo preoholo za reći. Ne poznajemo sve ljude niti njihova srca. Njih može suditi samo dragi Bog. Možda su neki od tih ljudi bili neupućeni u etičku stvarnost tog postupka, možda ju nisu mogli razumjeti iako se trude. A možda su bili ravnodušni prema svemu tome. Ipak, budući da predstavlja svođenje svetosti ljudskog života i roditeljstva na materijalni rezultat tehnike i vještina, odvojen od bračnog predanja; budući da se novi život želi kao ostvarenje svojih prava i želja, umjesto kao dar koji se prima od Boga po bračnoj ljubavi; budući da predstavlja naš nemar prema samom početku životu novog djeteta i k tome postupak koji ne odgovara vrijednosti začetog čovjeka – umjetna oplodnja za katolike je grijeh koji je nužno ispovijediti prije negoli se pričeste.

Samo Bog može suditi nakane i srca svakog pojedinca. Ali, znamo kako kaže jedna točna pobožna misao: Pravdi se Božjoj mora svakako potpuno zadovoljiti: bolje na ovom svijetu, nego i na drugom. Jednom kad umremo i stanemo pred Boga – to je to: tu ćemo položiti račun. Ali Bogu hvala, On nam je darovao sakrament ispovijedi u kojemu već sada, prije konačnog susreta možemo raskajano položiti račun za sve što smo napravili; u ispovijedi tražiti da ukloni sve što smo mu dužni; da cijenu Kristove krvi primijeni na naš dug i da nam oprosti. To je put kojim se Bogu polaže račun na ovome svijetu. Da pred njega stanemo bez ljage i dugova. Dakle, ako ste bili dio umjetne oplodnje, ne bojte se – slobodno pođite na ispovijed. Ondje Bog sada u ovom životu oprašta sve za što bismo mu trebali položiti račun kad umremo; u ispovijedi nam je za vječnost izbrisana krivnja ako se iskreno kajemo za sve naše nemarnosti, sebičnosti… I prema sebi i prema drugima.

Preusmjeriti financiranje za stvarno suočavanje s neplodnošću

Umjesto financiranja “prava na dijete”, treba financirati zdravstvenu skrb neplodnih, tj. promicati istraživanja i liječenje. MPO treba zbog toga uklanjati, a istraživanje i liječenje neplodnosti snažno poticati. Baš snažno. Novac ili bar dio koji ide za medije, fact-checkere, udruge, stranke pa i dio od onoga za Crkve i religijske zajednice – dio tog novca može se preusmjeriti u istraživanje i liječenje neplodnosti kod muškaraca i žena. Može se iskoristiti za osmišljavanje etički prihvatljivih načina pomoći prirodnom spolnom začeću, umjesto da se financira umjetna oplodnja.

Zašto baš Hrvatska ne bi mogla biti primjer svijetu i prvak u tome? Može to biti. Već smo pokazali da u medicinskim podvizima možemo biti primjer od kojega drugi uče. Imamo i znanstvenike koji mogu to pokrenuti i ostvariti. Dapače, imamo i katoličke institucije koje mogu biti predvodnice etički prihvatljivog istraživanja i tretiranja neplodnosti. Prema tome, ništa nas ne bi trebalo priječiti da počnemo bitku s neplodnosti i nađemo put za istinsko liječenje.

Zaključno

Ako se igramo boga nad drugim čovjekom, ne možemo se uzdati u Božju pomoć. Ako želimo u svemu biti čisti i ljudski pomoći drugom čovjeku, tada se smijemo nadati i Božjoj pomoći. Razvoj medicine i mnogih znanosti imamo zahvatiti mnogim ljudima koji su se uzdali u Božju pomoć, a ne u svoju lažnu svemoć. Nemojmo biti oholi misleći da smo pametniji od njih. Oholost je teška glupost; poniznost pred Bogom koji stvara svaku dušu je mudrost.   

Odustanimo od oholog igranja bogova u umjetnoj oplodnji i okrenimo se mudrosti koju nam je Bog ulio u nas da bismo istraživali znanost i liječili druge. Ne umjetno, nego stvarno liječili.

Ivan Glavinić