Svaki pedofilski skandal u Crkvi je šokantan. S pravom izražavamo gnušanje kada klerik, redovnik ili neki službenik spolno zlostavlja maloljetnike. To je zločin i u nebo vapijući grijeh. To je grijeh nad kojim se čuje onaj Isusov „Jao!“ kad je govorio o onima koji sablazne ijednog od najmanjih.
Mi kršćani, katolici, nazivamo se svetima – ne zbog svojih djela, nego zato što nas Krist svojom milošću posvećuje. S pravom svijet od nas može očekivati sveta djela i s pravom čitavo čovječanstvo može biti skamenjeno u nevjerici kada netko naš počini takav zločin.
U naše vrijeme otkriva se puno takvih skandala – što sadašnjih, što prošlih. To su oni slučajevi koji su bili zataškani: zločinac nije dobio pravednu kaznu, nego je tek uklonjen iz sredine u kojoj bi njegovo zlodjelo moglo postati javno. Ti su slučajevi mrlja u povijesti Crkve jer predstavljaju propust brige za pravdu i milosrđe prema žrtvi. Pa iako su nekada rađeni i iz iskrene brige za dobar glas Crkve, ipak je tu bio propust da se vidi da su i žrtve zlostavljanja dio Crkve i da iskrena briga oko njihovog duhovnog i općeg dobra i dostojanstva ima prioritet, a ne ugled institucije. Crkva je tu za spasenje duša, a ne za spasenje institucionalnih struktura. Crkva treba brinuti za duše, a za Crkvu se brine Bog.
Danas se sve više izlazi u javnost s podacima o tim prošlim, ali i o prijavljenim i sankcioniranim slučajevima pedofilije. Načelno je to dobro jer pokazuje smjer i volju da zataškavanje više ne bude prihvatljiva opcija. Slučaj kod franjevaca konventualaca, kao i nedavni slučajevi u Đakovačko-osječkoj i Riječkoj nadbiskupiji pokazali su taj smjer. Dobro je što se objavljuje informacije jer se tako šalje poruka i drugim, još neotkrivenim zlostavljačima da je pravda dostižna i da ih se neće štititi zataškavanjem. U isto vrijeme šalje se poruka i žrtvama da se radi na svakom prijavljenom slučaju i da mogu imati povjerenje u Crkvu da će provesti pravdu i slijediti istinu.
Aktualna situacija
Posebno je riječki slučaj pobudio zanimanje javnosti jer je nadbiskup Uzinić izišao u javnost s konkretnim podacima, pa i inicijalima zlostavljača i njihovim zaduženjima. Također je, doduše bez inicijala, ali s godištem, spomenuo i druge aktivne slučajeve koje nisu stvar zlostavljanja maloljetnika. A uz nesporne podatke o zločinima, on je izišao u javnost i s podacima o nekim klericima za koje je kanonski odbačena prijava (navodi osobe D.P. i J.P.), a državna istraga ili traje ili nije ni pokrenuta. I upravo se u tim slučajevima krije suptilna opasnost naivno dobrohotne transparentnosti koja se može provući uz onu potrebnu otvorenost za istinu.
Naime, kao što je zataškavanje radi ugleda Crkve po sebi duboko problematično, tako i prekomjerna transparentnost može biti jedan od načina na koji podliježemo napasti da želimo očuvati ugled institucije. Radi se o prekomjernom istrčavanju s previše detalja koji istini i transparentnosti u bitnom ne doprinose, a pružaju na pladnju informacije mnogim zlobnicima i moćnicima kojima Crkva i klerici smetaju samim svojim postojanjem. Da, stvarno postoje i zlobnici kojima smeta ovaj ili onaj svećenik jer ne godi njihovim ušima ili remeti njihove dobro utvrđene pozicije. Ili ometa njihove financijske planove. A takvi zlobnici su sposobni i za laži, klevete, medijske tračeve…
Istina i zloba
Pedofilija je, nažalost, stvarni zločin i sve nas šokira. A kao takav, zaista prisutni zločin, pedofilija postaje i poluga za moguće prljave igre, ako se netko opasno zloban namjeri na svećenika ili Crkvu općenito. Nismo li tomu svjedoci i ovih dana?
Twitter je prepun gnjusnih komentara među kojima se malo koji drži činjenica, a neki medijski aktivisti pišu o tome slijedi li možda „konačni pad Crkve s pijedestala“ u Hrvatskoj. Inače je puno sitnih ogovaranja i tračeva da svaki drugi svećenik ima ženu/dijete/dugove/bogatstvo i sl. To je već jako štetno. A to su samo oni dnevni oblici zlobe. No, kada se nekome opasno stane na žulj, onda taj netko može jednostavno pozvati medije s mutnom pričom i pokojim istomišljenikom, da tako napakosti ili jednostavno pokaže zube svećeniku koji mu nije po volji. A mediji će već odraditi prljav posao kako oni to znaju (njima na sramotu).
Huškanje medija i aktivista koje traje godinama i klasični jal u Hrvatskoj idealna kombinacija za zlobu koja u iznesenim predetaljnim podacima može vidjeti priliku za vlastitu korist. Ne mareći pritom ni za Crkvu niti za stvarne žrtve. Da, oni koji su spremni na takve klevete za vlastitu korist, na huškanje ili na poziv na odbacivanje vjere – takvi ne mare za stvarne žrtve pedofilije. Naprotiv, oni iskorištavaju sve stvarne žrtve i suosjećanje svijeta sa žrtvama kako bi ih pridobili na svoju klevetničku stranu i iskoristili njihove osjećaje za svoju malograđansku korist.
A kada se otkrije da je riječ o kleveti, to u mnogima budi sumnju i u druge prijavljene slučajeve. Tako se šteta napravila ne samo Crkvi, nego i stvarnim žrtvama. Razmišlja li tko o tome?
Treba pričati o Crkvi, ali priča li se i o žrtvama?
U svijetu ostrašćenih aktivista, huškanja u medijima i u napetom hrvatskom društvu u kojemu je zluradost i otpor prema Crkvi crveno naslijeđe, a ne tek vlastiti stav, puno je zluradosti zbog svakog posrnuća Crkve. Zbog toga su žrtve u drugom planu.
Ova teza, iako je tek na temelju osobnog dojma, ipak se može i dokazati: nakon otkrića slučaja pedofilije, uglavnom se piše o mogućem “konačnom padu Crkve”, o pokvarenim strukturama Crkve, o financijama i moći Crkve i sl. Riječ je o đavolskoj zluradosti zbog posrnuća Crkve. U takvoj zluradosti nije fokus na svetosti dostojanstva djece i malenih. Đavolsku izopačenost ne zanima obrana i isticanje svetosti malenih, nego sramote onih koji bi trebali biti sveti.
Tko od medija piše naveliko o psihosocijalnoj pomoći žrtvama? Tko piše velike analize o utjecaju zlostavljanja na njihovo zdravlje i na njihovu vjeru? Tko priča o tome kako pedofilija utječe na druge vjernike i svećenike i koliko su oni pod pritiskom nakon svakog otkrivenog slučaja? Malo tko priča i piše o tome. Gotovo nitko. Medijske perjanice otpora Crkvi i dežurni komentatori uglavnom su usredotočeni na posrnuće crkvenih službenika. Oni nude svoja rješenja, bilo da guraju ideju da se Crkva ”reformom” pretvori religioznu skupinu bez crkvenosti, bilo da stvore bunt javnosti da se Crkvu makne iz društva.
Njima je svako posrnuće Crkve kao nova povijesna točka. Križarski ratovi, inkvizicija, holokaust i sl. se danas poprilično otvoreno istražuju. Zato je pedofilija – za koju nema opravdanja – njima došla novo mjesto borbe protiv Crkve (za što im je Crkva dijelom dala i materijala).
Pedofiliju ne treba i ne može se opravdati, posebno kada dolazi od Crkve. No to ne znači da istovremeno baš svakome ostrašćenom tračeru s tipkovnicom ili malograđaninu koji jedva čeka napasti nas moramo radi transparentnosti dopustiti da cipelari čitavu Kristovu zaručnicu.
Borba protiv zla pedofilije je borba protiv zloga. On sam sebe hrani i opija kada jednom zlu – pedofiliji – dodaje i drugo zlo: zluradost svijeta zbog posrnuća Crkve. Zato Crkvu treba čuvati od zla iznutra, ali i od zla izvana.
Od zla iznutra treba se boriti i kanonskim i civilnim sankcijama, ali i ranom prevencijom u svakodnevnom životu; od zla izvana se treba boriti istinom, činjenicama, razboritim izvještavanjem, ali i sudskim pravom koje bez istine ne živi.
Što možemo učiniti?
Treba reagirati u više smjerova. Smjernicama za postupanje u slučaju zlostavljanja treba dodati i smjernice za postupanje u slučaju teških javnih kleveta. Pritom, dakako, treba paziti da se obeshrabri mrzitelje, klevetnike i huškače, a da se ne obeshrabri žrtve da prijavljuju zločine.
Zašto ne ovako: Svaki medijski natpis da je neki klerik ili službenik zlostavljač treba ispitati i prijaviti nadležnim civilnim vlastima da izvide stvar. Ali s jasnim stavom: u slučaju nedostatka dokaza ili potpunog odbacivanja optužbi (ali ne i zbog zastare), slijedi tužba izdavaču ili samom novinaru za klevetu.
Pritom se ne radi samo o vraćanju istom mjerom, već se radi i o borbi za istinu o Crkvi. A istina o Crkvi je istina koju Crkva treba živjeti, njegovati i čuvati. Zato se treba na taj način boriti ne za same sebe, nego za Crkvu koja će tu biti i kada nas ne bude. Kada Crkvu preuzmu neki budući biskupi, svećenici, laici. Ne dopustimo da se oni moraju boriti s ispravljanjem najgnjusnijih povijesnih tračeva koji su se ideološki nakupili zbog onih stvarnih gnjusnih djela.
To ne znači samo opet štititi ugled institucije, premda ima taj prizvuk. Naprotiv, to znači stajati poput Isusa koji tvrdi “Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?” To znači biti pripravan za borbu sa zlom, ne dati mjesta đavlu ni s ove niti s one strane; biti bezazlen, pravedan, ali i lukav.
Uostalom, borbom protiv kleveta štitimo i vjernike i svećenike koji nikakvo zlo nisu učinili niti su sudjelovali u zločinima koje su drugi radili. Borba protiv laži svijeta je borba protiv oca laži. Borba od koje ne možemo dići ruke. Manjak svećenika ne daje nam mjesta da se s postojećim svećenicima poigravamo, da ih mi sami prepuštamo na sud huškačkoj svjetini, da im ne priznajemo pravo na nevinost, da oni koji nisu ništa učinili, zbog nečije ucjene ili igre moći budu žrtve. Treba braniti i brinuti se za sve žrtve: i one koje su stvarno zlostavljanje i za one koji su oklevetani radi nečije koristi.
Naravno, stvarno zlostavljanje je neusporedivo teži grijeh naspram jedne lako dokazive klevete. Ali đavolskom poslu ne treba dati mjesta. Ni milimetra.
Kako izvještavati? Prijedlog
Javno izvještavanje o provjerenim i procesuiranim slučajevima pedofilije treba razborito osmisliti. Treba pomno paziti koji se podaci i o kojim slučajevima iznose. Treba paziti na način na koji se iznose činjenice, na iskrenost želje za pravednošću.
Konferencije za novinare koje su u zadnjim slučajevima održane, iako daju dojam neposrednosti, ipak nisu najs(p)retnije rješenje. U njima dominira stres, brze reakcije, pa i brzopletost; postavljanje stupica, pa i napadnost nekih novinara. U takvoj situaciji lako se omakne neki nespretni, nepromišljeni izraz koji se potom može svakako interpretirati.
Utoliko smatram da je bolje prvotna priopćenja iznijeti u javnost kao pisana priopćenja sročena najjednostavnijim mogućim stilom (a ne suhoparnim docirajućim). Naknadna pitanja (kojih će biti) može se odgovoriti u 1 na 1 intervjuima sa pojedinim novinarima. Onima koji samo huškaju i provociraju ne bi li zadovoljili zluradost i izvukli materijal za huškanje treba reći „Ne, hvala.“ Neka informacije crpe od onih pristojnijih i iskrenijih kolega kojima je istina o slučaju važnija od pada Crkve.
Zaključno
Treba reagirati istinito, ali razborito. A ne istrčavanjem. Trebamo imati otvorena vrata za sve, ali to ne znači da moramo odmah rastvoriti i sve prozore zajedničke kuće da nas napadne i opljačka tko god hoće. Treba činiti pokoru da grijehe za koje smo krivi, ali ne i dopustiti da sam svijet nabija veći teret krivnje i pokore od onoga što Bog zahtijeva od nas. Javnost ne treba tretirati kao idol kojemu trebamo prinositi darove naivnosti i prekomjerne transparentnosti. Javnost treba razumjeti kao misijsko područje čiji način komunikacije i kulturu ophođenja tek treba razumjeti, kako bismo što jasnije prenijeli istinu i o grijehu, ali prije svega o spasenju; o utjesi ožalošćenih i pravdi za grijeh; i o dostojanstvu čovjeka i o milosrđu Boga.
Ivan Glavinić
Odgovori