Mislim da Papa nema uvid u svako pojedino ime, povijest ili aktualnost njegovih teoloških putova i stranputica. Za neke, naravno, može imati uvid, ali mi je razumljivo držati da se u većini slučajeva Papa pouzdaje u prosudbu svojih savjetnika i suradnika. Uredi Svete stolice su vrlo velik sustav, jer oslikavaju Crkvu prisutnu u cijelome svijetu i o njoj vode brigu. Tu su, osim stalnih službenika u ustanovama, brojni imenovani suradnici čije imenovanje za suradnike ili samo dopisnike se smatra posebnom čašću ili priznanjem stručnosti.
Prošle godine za Papu i svetu stolicu u ureda ili drugim oblicima rada bilo je zaposleno preko 5000 ljudi. K tome svijetu ima više od 5000 biskupa, a uz to je i nebrojeno mnoštvo redovničkih poglavara i savjetnika, propovjednika, profesora na katoličkim sveučilištima, teologa, dopisnika i savjetnika Rimskih ureda i sl.
Zato je, po meni, posve razumljivo priznati da Papa ne može imati uvid u sav život i djelovanje baš svih tih ljudi, pa tako niti u njihove teološke nedostatke i stranputice. Ni sami mjesni biskupi ili drugi odgovorni ponekad ne poduzimaju nikakve postupke, pa ni one jednostavne ukore u kojima bi bilo jasno da je netko jako zastranio u naučavanju. To je nekad i dobro očinsko milosrđe, ali je nekad i propust. Problem nastaje ako je netko ravnodušan ili dopušta da se neistina o vjeri širi, a ima alate da opominje, prekorava ili spriječi to. No, svatko će pred Božjim licem odgovarati za svoja djela i propuste, pa ne trebamo mi suditi o tome.
Brojni uredi koji postoje u Vatikanu trebaju provjeravati teologe i moguće buduće službenike i Papi predočiti popis onih koji su prikladni za imenovanje na neku zadaću.
No, može biti i da neki u tim uredima nisu dorasli tom poslu ili da nemaju dovoljno strpljenja ili im nedostaje revnosti za dubinske provjere ili čak neki mogu imati svoju agendu (aktivizam mijenjanja nauka ili discipline Crkve). Naravno, može se dogoditi da su ovi kvalitetni, a da oni koji njima šalju prijedloge na razmatranje imaju iste probleme kod sebe.
Kada sve to imamo na umu, razumljivo je da ponekad Papi na stol dođu neka imena koja su lokalnim ili medijski upućenijim sredinama poznata po kontroverznim izjavama ili suprotnim nauku Crkve. I
Tako se može gledati i nedavno imenovanje Radcliffea i Chiodija koji su imali neke vrlo upitne izjave, a sada su imenovani na vrlo važne službe. Naravno, moguće je da su prije imenovanja 𝘱𝘰𝘻𝘷𝘢𝘯𝘪 𝘯𝘢 𝘳𝘦𝘥. No, pitanje je kako je uopće moguće da se nekoga tko takve loše izjave, znao ili ne za svoju zabludu, uopće predloži papi za službu koja podrazumijeva savjetovanje o nauku vjere i upravljanju Crkvom?
Naravno, Duh Sveti vodi Crkvu, a ne ljudi. On puše gdje hoće i kako hoće. On nije uvijek samo u laganom lahoru, kao kod Ilije. Nekada je i u vrlo silnom vjeru koji isušuje mora ili u stupu od oblaka i ognja, kao kod Izlaska ili kod Pedesetnice. Vjetar Duha zato ne nosi uvijek samo blagi lahor osvježenja, već ponekad razbaca sve u sobi, razljuti nas, pa moramo neke stvari nanovo presložiti. Tek kada presložimo, prepoznamo da je i takav vjetar Duha donio osvježenje.
Tako se možda i u ovakvim potezima u Rimu može vidjeti djelovanje Duha koji vodi Crkvu. Do sada, naime, nismo znali kako govoriti šire i uključivije o LGBT osobama, iako je njihov spolni život uvijek grešan; nismo znali kako otvoreno govoriti o klerikalizmu i kako izreći njegove suptilne nijanse, mada smo znali da postoje; nismo znali kako objasniti ređenje samo muškaraca i više vrednovati ulogu žena u Crkvi, mada smo znali da je to potrebno. Otkad je Papa Franjo u pontifikatu i otkad neki prelati daju izjave upitne teološke vrijednosti, u svojim kontraizjavama ili pojašnjenjima nauka vjere znamo nijansirati u tim pitanjima i bolje formulirati mogućnosti i granice.
Protivljenja i stranputice u naučavanju koje su bile izvan Crkve često su u prošlosti vodile prema kristaliziranju i boljem razjašnjenju istina vjere i morala i vrijednosti discipline. To su bile rasprave s poganima ili heretičkim grupama izvan Crkve. Danas smo, uslijed globalizacije i nekonfliktnih oblika navještaja, prestali reagirati tako snažno i sustavno na prigovore nekršćana. Drugi vatikanski koncil je pošao formulirati vjeru i moral iz same Objave i vjere Crkve, a ne iz protivljenja nekome, te se danas baš tim putem najčešće formulira dubina nauka i širina njegovog horizonta.
Možda danas Duh Sveti puše kao propuh koji razbacuje naše misli i sigurnosti i dopušta nama nekima nerazumljiva imenovanja u Rimu, kako bi se u Crkvi za njezinu budućnost iskristalizirala stajališta, produbio nauk vjere i učvrstili temelji, a istodobno kako bi se uvidjela širina horizonta vjere: širina koja otvara Crkvu drugima koji ju nisu razumjeli; širina koju nam takvi izazovi loših teologija 𝙪 Crkvi pomažu izreći kroz nijansiranje i strukturiranje kada 𝙧𝙖𝙙𝙞 Crkve branimo ‘pravu stvar’.
I ja sam, priznajem zabrinut kada uočim takve poteze iz Rima, a i iz drugih krajeva Crkve: ne mogu razumjeti kako svi oni koji imaju tako veliku odgovornost za Crkvu mogu predlagati i donositi takve riskantne i neshvatljive odluke te zanemariti zadaću očuvanja Crkve i vjere. I što sam više zabrinut tim ljudskim oblikom razmišljanja, sam više suočen sa slabošću svog povjerenja u Duha Svetoga. Jer u konačnici se od nas traži povjerenje u Duha Svetoga.
Nadu za budućnost Crkve treba polagati u njega i u njegovom djelovanju u ljudima i po njima, a ne u ljude same. Ljudi su slabi, Duh Sveti nije.
Da, ljudi ponekad nisu dovoljno jaki, a ipak su u nekoj službi. Duh Sveti je jak toliko da se posluži njihovim slabostima da podigne Crkvu za budućnost. I to nas sve treba umiriti, ako već nije dovoljna ona istina koju je Krist položio u naša srca: da Crkvu ni vrata pakla neću nadavladati.
Ivan Glavinić
P.S.. O kontroverznim izjavama Radcliffea i Chiodija, vidi:
– https://catholicherald.co.uk/controversial-theologian-among-28-new-consultors-chosen-by-pope-for-vaticans-ddf/
– https://kratkiogledi.com/2023/07/20/intervjui-cupicha-i-radcliffea-teolozi-mogu-i-moraju-bolje-od-povrsnih-aktivistickih-teza/
Odgovori