Posljednjih dana velika se rasprava podigla oko duhovno-karizmatskog djelovanja jednog vjernika laika. Čini mi se da se ne događa prvi put situacija poput ove. Razni influenceri, molitveni lanci, vjersko žutilo, podcasti i storyji upitne kvalitete i koristi, patetične duhovne objave… – sve se to može primijetiti kao nova pojava unazad nekoliko godina. Rekao bih da je sve to nastalo porastom utjecaja društvenih mreža, YouTubea i novih talk-formata (vlog, podcast, story…).
Internet je od početka svoje dostupnosti svijetu prostor za sebe: odvojen je od fizičkog prostora, ali ipak nije manje stvaran. Pravila i načini komunikacije u njemu su drukčiji od onoga kakvi su u fizičkom susretu licem u lice. No, pojava i rast društvenih mreža stubokom je promijenila svijet virtualnog druženja. Reklame, aktivizam, propaganda, agitprop, ideološko ispiranje mozga, propagiranje glupih i opasnih ideja – sve to jednako slobodno opstoji i prisutno je, kao i one pozitivne stvari: svjedočanstva, savjeti, utjeha, širenje humanitarnosti, online učenje, povezivanje i upoznavanje novih ljudi…
Ukratko, internet je danas prostor za sebe – prostor u kojemu ljudi u razvijenim dijelovima svijeta svakodnevno žive, djeluju, komuniciraju, uče i upijaju s njega ili izgrađuju stavove na temelju internetskog sadržaja. Taj prostor je nova kuća ljudskog duha u kojoj se odvija dobar dio svakodnevice današnjih ljudi. Pritom to nije bez svojih posljedica i utjecaja na fizičku stvarnost i cjelokupnu stvarnost osobe.
Internet I EVANGELIZACIJA
Još prije više desetljeća Crkva je prepoznala internet kao novo mjesto susreta, upoznavanja, komunikacije. Prepoznala je da internet može jako dobro služiti širenju evanđelja, ali je prepoznala i to da su moguće zloporabe. Danas bi se toj općenitoj prosudbi možda trebalo dodati i neko konkretnije pastoralno djelovanje.
Internet, tj. društvene mreže, danas predstavljaju ne samo jedan trg već čitav novi virtulni kontinent svijeta. Na tom kontinentu već se dugo vremena zbiva evangelizacija i službenim i neslužbenim putovima. No jednako tako, ili čak još i više, postoji i deevangelizacija, tj. brojne duhovne opasnosti i rizični sadržaji. Kako je internet otvoren svima i svatko može pisati i kreirati sadržaj, tako ima i mnogo duhovno upitnih i rizičnih sadržaja. Treba biti dobronamjeran, pa se nadati da mnogi takvi opasni ili dvojbeni sadržaji nastaju u dobroj namjeri, ali iz neznanja. No, postoje i mnogi ”krivolovci”, prozeliti i prodavači magle koji imaju već neki svoj cilj: utjecaj i moć (influence), zarada na duhovnim traganjima ljudi ili jednostavno pakosti i protucrkveni stav.
Crkveni Službenici na Društvenim Mrežama
Za klerike je redovito praćenje svih tih aktualnih zbivanja na internetu gotovo pa i nemoguće. Zreli i stariji svećenici u malom broju imaju Facebook, a neki od onih koji ga imaju koriste ga u dobroj vjeri i s dobrom nakanom, ali na nezanimljiv način (tek obavijesti, reportaže, poneki vic…). S druge strane, za mnoge od njih Instagram predstavlja neistraženo i neprohodno područje, a Twitter, Tik-Tok i slično su neotkrivena bespuća u svemiru. Memeovi i GIF-ovi, kao novi oblik komunikacije, mnogim starijima mogli bi biti nerazumljivi ili čak i uvredljivi i onda kada imaju posve suprotni cilj. S druge strane, mlađima su oni meme i GIF jednostavan i zabavan način prenošenja poruka, emocija i stavova.
Tu se javlja još jedan jaz: dok se mnogi zreliji i stariji crkveni službenici tek počinju snalaziti na Facebooku ili WhatsAppu, a samo poneki i na Instagramu, mladi ljudi, pa i njihovi roditelji, sve manje koriste Facebook. To je već zastarjelo, kao CD-rom na računalima. Mlađi svećenici se, pak, bolje snalaze u labirintima i jezicima društvenih mreža.
Naravno, ovo je poopćeni prikaz. Nema sumnje da postoje stariji svećenici i redovnici/ce koji se odlično snalaze u virtualnom svijetu, kao i to da postoje mlađi koji ne razumiju pristup koji na internetu prolazi.
Online Inicijative Vjernika
Kamo sam pošao s ovom analizom? Na um mi je pala misao kako je danas važno za crkvenu hijerarhiju pozabaviti se strukturiranim i redovitim pastoralom u tim novim medijima.
Budući da svatko može i ima temeljnu slobodu izraziti svoj stav, mišljenje i ponuditi ga i drugima, danas postoje brojne stranice i grupe, samopokrenute inicijative i virtualne molitvene skupine, profili sa duhovnim savjetima i komentarima Biblije, nauka… Veliki broj njih pokrenuli su sami vjernici, mahom laici, i to iz osobne volje i želje (o namjerama ne bih ovdje sudio), a neki i nakon razmatranja u molitvi. To drže svojim osobnim pastoralom i doprinosom pastoralu Crkve. Neke od tih sadržaja pokrenule su i različite katoličke udruge, teolozi, skupine vjernika, institucije i slično.
Svi ti sadržaji mogu biti od velike koristi za evangelizaciju na internetu, ali također mogu biti i duhovno opasni, ako prenose zablude, krive činjenice ili ako šire ideje nespojive s evanđeljem. Zbog toga je takve sadržaje, osobito one koji steknu velik broj pratitelja, potrebno pratiti i prosuđivati, usmjeravati ih u djelovanju, a ljude je potrebno upućivati na kvalitetne sadržaje, poučiti ih dobrim i lošim stranama nekih sadržaja, ponuditi im kriterije za prosudbu, a i upozoriti na rizik ili na nespojivost s vjerom. Takav oblik pastoralne službe na internetu treba biti strukturiran od strane Crkve, a ne tek prepušten na volju pojedincima koji, makar i iznosili stavove Crkve, ostaju na vjetrometini tumačenja njihove kritike kao osobnog viđenja ili iz animoziteta prema influenceru.
PASTORAL MISIJA na novom VIRTUALNOM kontinentu
Razumljivo je da župnici i dijecezanski biskupi nemaju vremena svakodnevno sat-dva čitati i pregledavati što je tko napisao te donositi sud o nečijem vlogu, podcastu i sl. No, je li moguće da se uspostavi jedna takva služba u kojoj će pastoral tog novog virtualnog kontinenta vršiti netko tko se dobro snalazi i razumije jezik društvenih mreža, a k tome je i teološki potkovaniji (ili može surađivati s nekim teologom)? Ta osoba bi vršila službu poput kapelana za virtualne mreže ili povjerenika za evangelizaciju i nauk vjere u suvremenim medijima.
Taj netko bi mogao na internetu biti nešto kao crkveni factchecker, ali i promotor koji može druge uputiti na kvalitetne sadržaje, a upozoriti ih na upitne ili opasne. Također, on bi mogao reagirati kada se na internetu podigne velika rasprava među vjernicima o nekom sadržaju, osobito kada dođe do napetosti, prijetnji i sličnih pojava koje narušavaju jedinstvo Crkve. Također, neki od ljudi koji vrše crkvene službe društvenim mrežama služe se na način koji može biti neskladan s njihovom službom i može predstavljati sablazan za vjernike (npr. lascivni ili neprikladni vicevi, javno vrijeđanje biskupâ, svećenikâ i sl.). Tada bi taj povjerenik ili kapelan mogao upozoravati ljude koji stvaraju takav sadržaj, a po potrebi i njihove biskupe i župnike, te u dogovoru s njima donijeti službenu javnu izjavu prema kojoj bi se onda vjernici mogli ravnati u takvim slučajevima.
To bi, dakle, bila služba nalik misijama na novom virtualnom kontinentu čija bi glavna svrha bila pomoći približiti ljude Kristu, očuvati ih od zabluda i opasnosti i, konačno, voditi ih iz virtualnog zajedništva k stvarnom zajedništvu u euharistiji i životu Crkve.
NE CENZURI, DA USMJERAVANJU
Naravno, pritom je potrebno čuvati se od napasti cenzuriranja, gušenja slobode izražavanja i kreativnosti. Sloboda izražavanja i javnog iznošenja stavova se, naravno, ne može zabraniti. Ako netko time i čini grijeh, to je njemu na savjest. No, Crkva kao majka i čuvarica može se pobrinuti da oni koji slušaju, gledaju i prate stvari na internetu ne budu „kao ovce bez pastira“; Crkva može uspostaviti službu kojom će pohvaljivati i usmjeravati, pa čak i poticati novu kreativnost dobrog i kvalitetnog sadržaja te, što je osobito važno, upozoravati na rizike, opasnosti i zablude onih sadržaja na koje je potrebno upozoriti zbog dobra vjernika i duhovnog zdravlja.
Zaključak
To je, naravno, u ovlasti svakog pojedinog biskupa. Ujedno, to traži i vještinu razlučivanja: teološkog, pastoralnog i komunikacijskog. Ali je nešto o čemu vrijedi razmisliti.
Ako imamo kapelanije i povjerenike za policiju, vojsku, lovce, turizam itd., onda bi bilo korisno imati sličnu službu i za područje interneta, jer je to područje na kojemu se odvija velik dio socijalizacije, evangelizacije i katehizacije današnjeg čovjeka.
Drugim riječima, internet i društvene mreže su novi virtualni kontinent na kojemu treba provoditi organizirane crkvene misije.
Ivan Glavinić
Odgovori