Sukob ili suradnja? Karizme i institucija Crkve

[Tekst koji slijedi izvorno je predavanje održano u Zagrebu, 4. ožujka 2017. na VIII. nacionalnom seminaru za formaciju u OFS-u. Za potrebe aktualnih rasprava u jesen 2024. skraćen je i tek ponešto dorađen.]

---

S obzirom na temu, čini se uputnim na samome početku upoznati se s tekstom prve Pavlove poslanice Korinćanima – 1 Kor 12 (pročitaj OVDJE).

Kontekst ovih riječi jest problem u kršćanskoj zajednici u Korintu koji je nastao zbog pretjerane važnosti koju su neki tamošnji kršćani pripisivali karizmi govora u jezicima. To religiozno oduševljenje karizmom je znak i plod milosti Božje, ali ako se neumjereno uzvisuje iznad drugih ili apsolutizira, može dovesti do toga da netko sam govor u jezicima protumači kao brbljanje, glumatanje ili pijanstvo od slatkog vina (usp. Dj 2, 13), pa čak i kao ludovanje (1 Kor 14, 23).

Ta pojava govora u jezicima, naizgled slična nekim događanjima u poganskim kultovima, može zavesti neke vjernike koji ne znaju ili ne mogu razlikovati obuzetost Duhom Božjim od poganskih praksi. A to bi vjernike vodilo čak i raskolu (1 Kor 12). Budući da se tako riskira raskol, u pitanju je jedinstvo Crkve i samim time vjerodostojno i djelotvorno naviještanje Riječi. Ako se kršćani dijele po pitanju čiji je dar Duha bolji, onda je njihovo svjedočanstvo Duha svijetu loše, a time je i njihova evangelizacija i život Crkve u opasnosti.

Pavao ovim tekstom to pitanje podiže na višu razinu.¹ Karizme se moraju promatrati u perspektivi Krista kao Glave Crkve. Izvanrednost neke specifične karizme nije po sebi potvrda nečije osobne duhovnosti, već su upravo tim izvanrednim karizmama potrebni kriteriji i smjernice, tj. razlučivanje kako bi se provjerila njezina vjerodostojnost. To se ostvaruje unutar Crkve i po Crkvi.

Ako se pojedinim darovima dadne prevelika (ohola) važnost; ako se pojedini darovi pogrešno tumače; ako se suprotstavlja različite darove i redovite službe u Crkvi; ako se sami darovi stavljaju u opreku prema Crkvi… – tada se dovodi u opasnost djelotvorno naviještanje Krista svijetu. Tada se hoda po rubu vjernosti Isusovom poslanju. Zbog toga je od silne važnosti i danas temu izvanrednih karizmi postaviti na pravo mjesto u Crkvi, upravo za dobro Crkve, kako bi napredovalo njezino poslanje u ovome svijetu.

1. Karizma – opseg pojma i mjesto u zajednici iz perspektive 1 Kor 12

Karizma je biblijski pojam, a grčki izraz chárisma etimološki je povezan s riječi cháris – milost. To govori da je riječ o daru koji netko dobije posve nezasluženo, po čistoj Božjoj slobodnoj volji i njegovoj milosti. Bog daje darove za dobro ljudi, u svojoj želji „da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 4). Taj dar je darovan osobi i za njezino spasenje ali i za dobro drugih. Budući da se Bog vezao uz Crkvu i utemeljio je kao sigurnu lađu spasenja, On ne dijeli darove koji bi se suprotstavljali Crkvi ili bili neki drugi redovni put mimo nje. On želi da svi darovi koje dijeli čak i pojedincima budu u službi poslanja Crkve i onoga što on želi učiniti po Crkvi.

U Novom zavjetu izraz karizma može označavati općenito Božje darove (usp. Rim 11, 29), osobito »dar milosti« po Kristu (usp. Rim 5, 15). Također se koristi i kao izraz za njegovo darivanje Duha Svetoga vjernicima. (Rim 5, 5; usp. 8, 15).

•   Karizma u užem smislu

U užem smislu značenja, danas se izraz karizma u razgovornom crkvenom jeziku uglavnom koristi za darove koje smatramo izvanrednima: čudesa, govor u jezicima, ozdravljivanje bolesnih, dar spoznaje, proricanje i sl. Ti darovi po sebi ne uzdižu nikoga iznad Crkve niti ga izdvajaju na neki poseban ili superioran način od drugih vjernika, nego imaju posve suprotan smjer: karizme smjeraju još više združiti karizmatika s Crkvom (kako s hijerarhijom, tako i s ”običnim” vjernicima).

U Pavlovom tekstu nazire se problem baš u tome: zbog nezdravog odnosa prema karizmama (i manjka poniznosti), dolazi do problema superiornosti i zavisti među kršćanima, tj. mjesnom Crkvom u Korintu. Pavao u rješavanju ovog problema, koristeći se slikom ljudskog tijela s mnogim udovima, naglašava važnost i potrebu različitosti i, istovremeno, jedinstva te nezamjenjivosti čak i onih udova koji su smatrani kao manje potrebni.² Drugim riječima, to što se netko razlikuje od drugih nije potvrda njegove vjerske superiornosti, već je izraz Božje volje i mudrosti za Crkva treba različite darove i službe za svoje djelovanje. Različitost darova i službi ne donosi veću ulogu, ili povlašteno mjesto, već veću odgovornost za poslanje i time veću potrebu usuglašavanja sa svima drugima koji na svoj način i sa svojim darovima vrše poslanje Crkve.

„A temelj njihovog dubokog jedinstva [Darova Duha] jest u tome što dolaze od jednog Duha, kao što sve službe dolaze od jednoga Gospodina a djelatnosti od jednoga Boga (1 Kor 12, 4). Ljudi su, svaki prema svojoj karizmi, djelitelji jedinstvene a mnogolike Božje milosti (l Pt 4, 10). Usporedba s ljudskim tijelom omogućuje da se lakše shvati upućenost svih Božjih darova prema istoj svrsi: svi su oni dani na opću korist (1 Kor 12, 7); oni svi zajedno pridonose koristi Crkve, Tijela Kristova, kao što svi udovi sudjeluju za dobro ljudskog tijela, svaki prema svojoj zadaći. (…) Ali kod služenja tim darovima svatko mora prije svega misliti na opće dobro.“³

• Karizma u širem smislu

Kao što je već naznačeno, u Novom zavjetu izraz karizma nerijetko označava sve Božje darove. To znači da se govori o darovima (karizmama) i u širem smislu, ne zanemarujući izvanredne (kod pojedinaca). No, stavljaju se pred oči i oni, nazovimo ih tako, manje spektakularni darovi. Drugim riječima, izraz karizma u širem smislu označava i svakodnevne, redovite ili praktične darove koji su potrebni Crkvi, a koje Duh dijeli svim vjernicima, kako hoće. O karizmama u tom širem smislu T.J. Šagi-Bunić svojedobno (Glas Koncila, 30.V. 1965.) piše:

„Duh Sveti u Crkvi prožima sve članove, te ovome daje ovaj a onome onaj dar na korist zajednice, a da ti darovi sami po sebi nemaju izgled nečega sasvim osobitoga i izvanrednoga. Često se istom nakon mnogo vremena – kad se pokažu plodovi i učinci onoga što je neki vjernik učio, poticao, izveo, ustanovio, uredio – može jasno vidjeti da je to zaista moralo biti djelo Duha Svetoga. Tu spadaju propovjednici, teolozi i mislioci… (…) Svi ti darovi ili karizme jako odgovaraju potrebama Crkve, pa ih zato treba primati sa zahvalnošću i utjehom.“⁴

Na istom mjestu Šagi-Bunić nabraja još neke darove:

„Karizme se daju čitavom narodu Božjemu (…). I veće razumijevanje svetih tajni, i veća poduzetnost u apostolskim djelima, i dovitljivije snalaženje u nekim težim situacijama, i veća ražarenost u ljubavi prema bližnjemu i drugi slični darovi, sve se to može naći jednako u bilo kome vjerniku…“⁵

Riječ je, dakle, u širem smislu, o svakom milosnom daru, za pomoć svima i za dobro Crkve i treba ih primati sa zahvalnošću, znajući da su uvijek cháris – milost, nešto nezasluženo i znajući da milost ne može ostati zatvorena u jednoj osobi: ona uvijek teži biti razdana drugima, za dobro drugih.

Kada piše Korinćanima, Pavao priznaje izvanredne darove, no darovi koje na koje on svraća veću pozornost jesu oni koje Bog također slobodno daruje, a koji ipak ne uključuju spektakularnost ili izvanrednost. Jedan od takvih darova koje Pavao navodi je i dar upravljanja – vodstvo (usp. r. 28); upravljanje je, dakle, za Pavla slobodni dar Božji – karizma.⁶

Karizme su, općenito gledano, način na koji Duh Božji vodi Crkvu. Nužno je »ne gasiti Duha«, ali treba i provjeriti vjerodostojnost karizmi (l Sol 5, 19). Pa i samo tumačenje i rasuđivanje jest važan plod milosti (usp. 1 Kor 14) i silno je važno.

2. Usklađenost karizme i institucije u Crkvi⁷

Drugi vatikanski koncil govori o karizmama, sasvim razumljivo, u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium. Koncil kaže:

„Isti Duh Sveti osim toga ne samo da po sakramentima i službama posvećuje i vodi narod Božji te ga krjepostima resi, nego »dijeleći svakome pojedinome« svoje darove »kako hoće« (1 Kor 12, 11), on također raspodjeljuje posebne milosti među vjernike svakoga staleža te ih time čini sposobnima i spremnima za prihvaćanje raznih djela ili dužnosti korisnih za obnovu i širu izgradnju Crkve, prema onoj: »Svakome se daje očitovanje Duha na korist« (1 Kor 12, 7). Budući da su te karizme, bilo one najsjajnije bilo one jednostavnije i raširenije, osobito prilagođene potrebama Crkve i korisne, valja ih primati sa zahvalnošću i s utjehom. Izvanredne pak darove ne valja lakoumno zahtijevati niti se smiju od njih preuzetno očekivati plodovi za apostolsko djelovanje; naprotiv, sud o njihovoj ispravnosti i urednoj uporabi pripada onima koji predsjedaju Crkvi i kojima posebno pripada to da Duha ne trnu, nego da sve provjere te zadrže ono što je dobro (usp. 1 Sol 5, 12 i 19-21).“ (LG 12)

Ove riječi koncilskih otaca donose sve ono što smo rekli u prethodnom odsjeku. Ipak, ovdje je dobro uočiti da Koncil govori o karizmama kao darovima koje Duh Sveti dijeli svakome pojedinome. Kroz povijest Crkve bilo je napetosti između općeg i ministerijalnog svećeništva, tj. između karizmi laika i karizmi svećeničkog reda. To se i danas zna događati, i često se gleda kao sukob između karizme Duha i institucije Crkve.

Koncil je želio razriješiti tu podjelu podsjećanjem da Duh darove dijeli svakome pojedinome, a u isto vrijeme naglašava posebne milosti svakog staleža. Tako je stavio odnos laika i klerika tako da budu ne jedan iznad drugoga, nego jedan uz drugoga – kao dva krila jednog organizma Crkve. Pritom nije zanemario bitne razlike.

• Odnos institucije i karizme u Crkvi

Ako instituciju Crkve promatramo kao organizam s dva plućna krila – klericima i laicima – onda trebamo razumjeti i da su temelji Crkve i postojanja ta dva krila zapravo Riječ, sakramenti i dar Duha.

Sakrament krštenja, po kojemu Crkva postoji kao Crkva, je temeljni. Po njemu Crkva vrši svoju poslušnost Riječi Božjoj; on nas nas sve pritjelovljuje Kristu i uvodi u Crkvu koja živi po njegovoj Riječi i širi se naviješćujući ju. No, potom stoji sakrament svetog reda, po kojemu se ministerijalno svećeništvo razlikuje od općeg: klerik od laika. U njemu se na poseban način klerik sjedinjuje s Kristom, kako bi Krist u njemu brinuo za cijelu Crkvu. Istovremeno, svi se sakramenti okupljaju u euharistiji, koja je izvor i vrhunac života Crkve, pa tako izvor i vrhunac i klerika i laika.

Osim sakramenta, neizostavni element temelja Crkve je i dar Duha, koji je Duh Kristov. Sam je Krist posvjedočio prisutnost Duha Svetoga u Crkvi, pa stoga i prisutnost karizme. Zato ne postoji Crkva bez karizme. Karizma se uvijek daje unutar institucije da očuva jedinstvo između dva plućna krila Crkve i da jedni drugima budu na korist i na korist općeg poslanja. Milosni dar Duha – karizma – dakle, pripada temeljnim, ustanovljujućim elementima Crkve bez kojega nema institucije.

Na primjeru službe biskupa možemo dočarati tu konstitutivnost karizme: za izbor biskupa traži se, između ostalog, da osoba bude krštena – dakle, da je povjerovala Riječi i da ima red prezbiterata (sakrament svetog reda). Služba biskupa je  neodvojiva od sakramenta svećeničkog reda kojega pak nema bez milosti (karizme) Božjeg poziva. Dakle, svećenički poziv izravno ovisi o prethodnom daru poziva. Tako je i služba biskupa i kao dio institucije Crkve ovisna o prethodnoj karizmi svećeničkog poziva.

Ako se, dakle, i laike i klerike promatra kao dva krila jedne institucije, onda karizma kao milosni dar Duha životno prožima instituciju, pomažući joj tako nadvladati napetosti i sukobe oko svake vrste vlasti u Crkvi. U Crkvi su, dakle, temeljne institucije karizmatične, a pojedinačne karizme se trebaju institucionalizirati kako bi stekle dosljednost i kontinuitet, a i kako bi bile plodonosne u konkretnom vremenu u kojemu Crkva živi.⁸ A kod pitanja institucionalizacije karizmi, ponovno dolazimo do potrebe razlučivanja.

3. Razlučivanje kao proces za dobro Crkve ili gušenje darova?

U Crkvi se odnosi ne događaju kao odnosi osobe s jedne strane i institucije na drugoj strani. Osoba nije nasuprot institucije niti je u zajedništvu s apstraktnom institucijom, već je, u prizmi Crkve kao zajedništva, jedna osoba pred drugom osobom i u zajedništvu je s njom.

Napetosti i sukobi nastaju vrlo raznoliko, ali u pitanju karizmi (posebno izvanrednih), ti sukobi često počivaju na pogrešnom shvaćanju karizme: kao nešto na što se ima pravo; kao visine na koju se onaj drugi treba uzdići; kao nešto što treba potpunu autonomiju od drugoga da bi se ostvarilo; kao nešto što hijerarhija treba strogo kontrolirati itd. Karizma, nasuprot svakoj napetosti, relativizira svaku uznositu svjetovnu prevlast jednih nad drugima.

S obzirom na to da su karizme „prilagođene potrebama Crkve“ (LG 12), uočiti i izreći što su potrebe Crkve u određenom vremenu pripada karizmi upravljanja – dakle, hijerarhiji. Ako je korištenje darova podloženo kriteriju „za izgradnju Tijela – Crkve“, onda to znači da se karizme moraju ravnati prema praktičnim pravilima u Crkvi, kako bi vladao red. To znači da karizme uvijek ostaju podvrgnute crkvenoj vlasti koja je i sama utemeljena karizmatski.⁹

Nužno je da oni koji upravljaju »ne gase Duha«, ali treba provjeravati autentičnost pojedinačnih karizmi. Karizmatik, pak, treba karizmu vršiti zahvalno i crkveno, tj. u „misijskoj otvorenosti, nužnoj poslušnosti pastirima i održavanju crkvenoga zajedništva“.¹⁰ Karizmatik treba prihvatiti sud i vlast Crkve za koju je karizma i dana.

Razlučivanje se u Crkvi odvija prema određenim kriterijima, a često kroz dugo razdoblje. Zbog svega toga, može se činiti da je riječ o gušenju darova ljudskim pravilima i stvaranju sukoba. No, treba promijeniti pogled na to stanje:

         „Jedan je red djelovanja Duha u Crkvi preko hijerarhije (…), a drugi je red djelovanja po nedokučivoj slobodi Duha. (…) Jedan te isti duh djeluje u oba ova smjera, zato ne može biti među tim djelovanjima prave suprotnosti. Sud o tome da je neka karizma zaista od Boga pripada crkvenom autoritetu. Čovjek bi se pojedinac lako dao zavesti od svoje mašte i od zloga duha…“¹¹

Ako bi se zanemarila ili odbila teološka i duhovna prosudba Crkve, to bi bacilo sjenu na autentičnost dara i potaklo sumnju u „trn u tijelu“ (2 Kor 12, 7). Odbijanje poslušnosti pastirima u procesu razlučivanja, moglo bi se protumačiti i kao odbijanje poslušnosti Duhu: služba pastira je također karizmatična – od Duha, pa se zato „karizmu ne može suprotstavljati službi (munus) u Crkvi, jer je isti Duh koji djeluje na prvom mjestu u službi i preko nje.“¹²

Dar Duha, sam Duh Sveti, dakle, ili se poštuje u potpunosti – i u sebi i u drugima – ili je posrijedi neki problem: nedovoljna formiranost vjernika, nerazumijevanje darova, latentni egoizam koji je nespojiv s Duhom koji se daruje i poziva na darivanje, ili pak što drugo što neminovno dovodi do napetosti između vjernika: do sukoba u Crkvi.

Konkretno se življenje dara Duha ostvaruje u župama i biskupijama: ne usporedno s njima, ne kao „crkvena supkultura“, ne mimo njih, nego kao njihov sastavni dio života. Jer, jedno Tijelo – Crkva – živi u mjesnoj Crkvi.  Doprinijeti životu župe i biskupije svojom karizmom znači na najjasniji način izgrađivati Tijelo – Crkvu. To ponekad može biti izazovno zbog osobnih neslaganja, ali ipak ne smije gasiti dar Duha, kao niti narušavati jedinstvo i red institucije Crkve (npr. ogovaranjem, etiketiranjem ili proklinjanjem klerika s kojim se ne slažemo.

• Zaključno

Crkva priznaje i prihvaća zahvalno karizme, ali ih zbog odgovornosti Kristu Crkva mora provjeravati, kritički razlučivati i potvrditi svojom redovitom karizmom upravljanja. To je i zbog toga što uvijek postoji opasnost da ono nesavršeno u čovjeku pokrene egoizam i tako zasjeni dar: da nametne sebe, a karizmu, koja je prvotno dobivena za Crkvu, postavi nasuprot Crkvi, a ne za njezino dobro.¹³

Mjesna Crkva jest mjesto življenja svakodnevne vjere, mjesto susreta sa živim Bogom koji dariva svoje vjernike milosnim darovima, pa tako i mjesto ostvarenja tih darova. Oni se trebaju ostvarivati u zajedništvu s onima kojima pripada služba upravljanja. S jedne strane stoji posebna pažnja biskupa, oca i pastira cijele partikularne Crkve (a po njemu i župnika); s druge strane stoji poštivanje biskupa i karizme upravljanja sa prihvaćanjem njegovih pastoralnih uputa. To su dva oblika, dva krila jedne crkvene ljubavi koja obvezuje sve vjernike na služenje zajedničkom poslanju Crkve.¹⁴

 Sve dosad istaknuto može se sažeti riječima Drugog vatikanskoga koncila, koji u dekretu o apostolatu laika Apostolicam Actuositatem ističe:

„Svim je kršćanima časno breme da porade kako bi božansku poruku spasa spoznali i primili svi ljudi posvuda na zemlji. Za vršenje tog apostolata Duh Sveti, koji pomoću službi i sakramenata izvodi posvećenje naroda Božjega, daje vjernicima još i posebne darove (usp. 1 Kor 12, 7) »razdjeljujući svakome kako hoće« (1 Kor 12, 11) da »svaki milošću kakvu je primio služeći jedan drugoga« bude i sam »kao dobar upravitelj mnogovrsne Božje milosti« (1 Pt 4, 10) da bi se čitavo tijelo izgradilo u ljubavi (usp. Ef 4, 16). Iz primitka tih karizmi, makar i skromnijih, svakom se vjerniku rađa pravo i dužnost da se njima koristi, u Crkvi i u svijetu, na dobro ljudi i izgradnje Crkve, u slobodi Duha Svetoga, koji »puše gdje god hoće« (Iv 3, 8), i ujedno u zajedništvu s braćom u Kristu, a ponajviše sa svojim pastirima, koji imaju prosuditi o njihovoj nepatvorenosti i ispravnom korištenju, no ne da gase Duha, već da sve provjere, i što je dobro zadrže (usp. 1 Sol 5, 12; 19, 21).“ (AA 7)

---

Ivan Glavinić

---

Bilješke