Nedavno je objavljena vijest (OVDJE) kako je jedna dalmatinska župa objavila statistiku nedjeljnog pohađanja svete mise u svome području. Podaci, koliko god bili razočaravajući, ipak su posve u skladu s prosjekom i istraživanjima. Čak i malo bolji od prosjeka, budući da respektabilno istraživanje (EVS) iz 2017. govori da oko 18% ljudi u RH pohađa vjerske obrede jednom tjedno, a oko 5% i češće. No, ostaje činjenica da u zemlji gdje se velika većina izjašnjava vjernicima, tako mali postotak stanovnika redovito ispunjava svoju osnovnu vjerničku obvezu. Poluprazne crkve su nam već toliko normalna pojava, da se nitko ne čudi ovakvoj statistici. Prijedlozi za rješenja su, pak, različiti. No, valja poći od onoga što nedjeljna euhistija i nedjelja jesu same po sebi, a što nisu te razmisliti kakva praksa nam (ne)treba.
Svetkuj Dan Gospodnji
Svima nam je poznata zapovijed: Svetkuj Dan Gospodnji! Za kršćane je to nedjelja – dan uskrsnuća, novog stvaranja i zato Dan Gospodinov. Svetkujemo taj dan tako što se uzdržavamo od svoga posla, tj. svojih djela kojim su-stvaramo ovaj svijet; tako dopuštamo Gospodinu da On posveti nas svetom misom – tim djelom otkupljenja u kojemu se događa naša obnova i naše posvećenje.
Značenje svete mise i liturgije
Sveta misa je spomen-čin kojim se Bog nama otkriva i daruje u liturgijskom obredu. To je teološki nabijen čin koji nije samo znak i neki dramaturški čin. Naprotiv, svetu misu možemo promatrati kao svojevrsni Božji vremeplov u kojemu on u naše vrijeme unosi i stvarno vrši svoju muku, smrt i uskrsnuće. Ili, drukčije rečeno, liturgijskim obredom i milošću sakramenta Bog nas prevodi preko tijeka vremena i smješta nas u Jeruzalem u dane i trenutke Isusovog predanja za nas i njegove pobjede i otkupljenja.
To se događa ne samo simbolično, nego stvarno – teološki i po bîti sakramenta kao događanja Boga koji je gospodar vremena i prostora. Zato je sveta misa sažetak sve teologije i najvažniji događaj u beskonačnom svemiru i svim vremenima. Ona je izvor i vrhunac svih naših djela i svega djelovanja Crkve. Mi sami ne možemo osmisliti veće i važnije djelo od sakramenta euharistije i liturgije kojom se on slavi.
Nažalost, danas se pojam liturgijski često shvaća kao teret i ograničenje, a ne kao nešto što naše slavlje povezuje s izvornim i obnovljenim redom stvaranja, tj. s Božjim djelom. Tako je i pojam teologija postao kod mnogih sinonim za neko filozofiranje koje bi, navodno, zamaralo ljude. Mnogi klerici i laici liturgijske propise i smjernice shvaćaju samo kao pravne odredbe koje po potrebi ili osobnom stavu zaobilaze (osim kada je biskup u župi). No, kao što je teologija umijeće izlaganja vjere koje se treba pretočiti u katehezu i život, tako je i liturgika sa svojim propisima jamstvo da se euharistija slavi kao slavlje čitave Crkve, a ne kao privatni događaj; da svima budu na jednak način dostupne dubine Božje objave i njegovi darovi, bez nečije ”privatne teologije” i ”privatne liturgike”, već da se slavi onako kako Krist hoće za Crkvu i kako dopušta Crkvi da uređuje liturgiju jer tim uredbama omogućuje što lakši put do Njega.
Manjak kateheze i zamagljivanje Dana Gospodnjeg
Vratimo se poraznoj statistici pohađanja svetih misa nedjeljom i mogućem uzorku. Njega vidim u manjku sustavne i strukturirane kateheze odraslih te u zamagljivanju nedjelje kao Dana Gospodnjeg u liturgijskoj i pastoralnoj praksi.
Manjak kateheze odraslih, osobito mladih obitelji, ne treba puno pojašnjavati. Ta kateheza se još uvijek vrši uvelike prema osobnoj volji pojedinih svećenika, iako treba biti jedan od stupova biskupijskog pastorala. Nažalost, u mnogim dijelovima Lijepe Naše, takav evangelizacijski pastoral je izostao još kod samih početaka demokratskog poretka. Ipak, danas ne treba upirati prstom ili razbijati glavu pitanjem što se moglo drukčije, već treba jednostavno početi iznova, budući da su pred nama i stare i nove generacije.
Drugi problem, zamagljivanje nedjelje kao Božjeg dana, nešto je o čemu se slabije promišlja. Riječ je o tome da su nedjelja i nedjeljne svete mise postale okvir ili podloga za razna društvena zbivanja u župi, kulisa kulturnih ili edukacijskih događanja ili retoričkih nastupa propovjednika i govornika.
Zanemaruje se istaknuti i jasno dati do znanja da je Bog taj čije su djelo i riječ najvažniji o nedjelji i nedjeljnoj misi. Umjesto toga, daje se prednost grupama ljudi ili pojedincima, umijeću propovjednika ili milozvučju gostujućeg zbora koji, kako se to površno kaže, animira svetu misu, ili pak grupama i pojedincima koji iskazuju svoj partikularni duhovni interes.
Nije rijedak slučaj upravo toga da pojedinci ili grupe unutar nedjeljne svete mise imaju svoje partikularne pobožnosti ili obrede unutar slavlja mise. Njihova pobožna ili svjetovna djela koja se time ističu u misi često imaju uredne i hvalevrijedne duhovne interese i namjere.
No, nedjeljna euharistija i sama nedjelja kao Dan Gospodnji je dan Crkve i dan zajedništva u uzvišenom smislu. Obredi ili djela pojedinih izdvojenih vjernika ili grupa, onda kada se vrše u nedjeljnoj misi, to zajedništvo Crkve ne prikazuju na uzvišen način, već poput manjih grupica koje zajedno slave na istom mjestu, ali svaka na svoj način. To treba izbjegavati i razvijati svijest da je nedjelja dan Crkve koji prekoračuje sve razlike i ujedinjuje nas u istom Kristovom djelu, a nije dan koji nas ujedinjuje u razlikama.
Nedjeljna misa kao dan zajedništva jedinstvene zajednice Crkve
Stoga se na najveći mogući način treba očitovati nedjeljom u svetoj misi kako je Crkva jedna jedinstvena zajednica – jedno jedinstveno i cjelovito Tijelo Kristovo koje zajedno moli jednu uzvišenu molitvu Crkve; Crkva je jedinstvena zajednica koja prima Boga koji nas ujedinjuje. Nedjelja i nedjeljna misa su, dakle, događaji najvišeg jedinstva Crkve u kojemu to jedinstvo treba doći do izražaja čak i uzdržavanjem od partikularnih pobožnih čina pojedinaca i grupa.
Ređenja prezbitera i đakona, redovnički zavjeti ili sakrament ženidbe gotovo se nikada ne slave nedjeljom, budući da ta slavlja stavljaju veliki naglasak na odnos Boga i pojedinaca u Crkvi. Iznimka su sakramenti inicijacije – oni su sakramenti rasta i radosti Crkve kao majke koja rađa novu djecu iz vode krštenja, pa su zato slavlja ne pojedinaca, već čitave Crkve.
Ponekad se i biskupska ređenja slave nedjeljom, budući da su to slavlja čitave mjesne Crkve, ali i opće Crkve koja zadobiva novog pastira – apostola – i oko njega se okuplja kao jedno Kristovo stado koje taj pastir odsada vodi u njegovo ime.
Izbjegavanje partikularnih slavlja
S druge strane, manji obredi poput blagoslova nekih skupina, nastupa ili slavlja pojedinih župnih grupa ili pojedinaca ne bi se trebali održavati nedjeljom, osobito ne kao dio nedjeljne svete mise. Najčešće se događa da se nedjeljom u župi u svetu misu nastoje uklopiti obećanja, prisege ili zavjeti pojedinih molitvenih ili karizmatskih skupina, obnova zavjeta bračnih parova, uvođenje pojedinaca u liturgijske ili druge službe, predstavljanja partikularnih udruga ili skupina. Može se dogoditi i to da se pojedine nedjelje izdvoje kao dani za skupine lovaca, poljodjelaca, vozača, učitelja, teologa, vatrogasaca, djece, redovnika, škole i slično. Nedjeljna se slavlja tada znaju oblikovati kao posebna slavlja za njihove nakane, osobito ako se radi o njima važnom datumu.
U tim se situacijama u drugi plan stavlja, ili se posve izbacuje iz viđenja Crkva kao jedno tijelo, odnosno župa i biskupija kao jedna jedinstvena Crkva okupljena na svetu misu. Svi ostali članovi biskupije ili župe u takvim su nedjeljnim slavljima promatrani kao gosti ili pridošlice koji su došli prisustvovati onome što neka posebna grupa slavi.
Takvo stanje, koje je više posljedica negoli namjera, nedjeljna sveta misa ne trpi po svojoj naravi kao nedjeljnog i zajedničarskog okupljanja Crkve.
Božje djelo, a ne naše, središte je nedjelje
U svemu tome, dakle, riječ je o stavljanju u prvi plan ljudskog djelovanja i riječi, pri čemu Božje djelo nedjeljnog sakramenta postaje okvir, umjesto središte zbivanja koje nadilazi svako ljudsko djelo, a ujedno predstavlja najvažnije i najpobožnije ljudsko djelo od kojega nema važnijeg.
Ma koliko god nečije djelo bilo po sebi pobožno ili koliko god bio važan datum za bračne parove, poljodjelce, teologe, škole (npr. početak školske godine), za nedjeljnu svetu misu vrijedi opće načelo: sve što bi bilo najavom i isticanjem kao središnje nakane i teme, bilo kao posebni čin unutar liturgije koji ističe pojedine dobne, cehovske, staleške, pobožne ili druge različitosti koje izdvajaju neke grupe ljudi i pojedince i ističu ih naspram drugih vjernika po toj osobini – to se nedjeljom treba izbjegavati u svetoj misi. Takvi čini mogu se staviti i slaviti u druge dane, kada nije svetkovina.
Nedjeljna misa kao slavlje od kojeg nemamo većeg
Nekima, pak, kao da samo nedjeljno euharistijsko slavlje nije dovoljno svečano i uzvišeno samo po sebi, pa često nedjeljnoj euharistiji dodaju neku temu ili van-liturgijski sadržaj koji potom postaje središnja tema euharistije. Tako se događa da se pompozno najavljuju i u središte stavljaju blagoslovi vozila, ljubimaca, pribora ili polja, pojedine župne kulturne ili zabavne akcije, obnove zavjeta ili godišnjice nekih grupa, koncerti ili scenski nastupi nakon misa i slično.
Događa se i to da se i pojedini blagdani protiv uredbe Crkve prebacuju sa svojih jasno određenih datuma na nedjelju. Tako se ponekad čini kao da nam je nedjelja sama po sebi nekako prazna, da nema nekog slavlja, pa joj je dobro pridodati nekog sveca kako bi se moglo svečanije slaviti nedjeljom.
To je pravno i liturgijski pogrešno, a k tome dugoročno pastoralno i katehetski ne izgrađuje vjernike u produbljivanju vjere i razumijevanja. Nedjeljna sveta misa je najvažnije i najveće slavlje čitave Crkve.
Neki će se pozvati na pastoralnu razboritost i reći da se osim nedjeljom, u druge dane ne bi skupilo mnogo vjernika ili vjernici ne bi prihvatili slavlje u tjednu, pa je zato praktično prebaciti sve na nedjelju. No, tu je manje riječ o pastoralnoj razboritosti, a više je riječ o krpanju pastoralnih propusta – onog propusta da se katehezom i dugogodišnjom praksom vjernike pouči ispravnom razumijevanju nedjelje i euharistije.
Uostalom, ako svetačka ili druga slavlja moramo prebacivati na nedjelju, jer nam u protivnom vjernici neće doći na njih, što nam to govori – časte li vjernici uopće tog sveca i je li im stalo do tog posebnog slavlja, ili su svoje pohađanje svete mise sveli tek na nedjeljnu naviku bez razumijevanja – naviku koju hranimo i dalje tako što im nudimo “2 u 1 slavlja”?
Neki će točno rećii kako mnogi ljudi rade, te ne mogu doći kroz tjedan na misu blagdana nekog sveca ili na obrede pojedinih skupina. No, tko kaže da se vrijeme tih slavlja kroz tjedan ne može iznimno prilagoditi? Mogu se dvije mise slaviti na datum sveca – jedna u jutarnjim satima i jedna u večernjim. Ova u večernjim ne mora nužno biti u 18 ili 19 sati (kako je u većini župa), već se iznimno može pomaknuti na npr. 19:30 kako bi radni ljudi stigli na misu. Nedjelju nakon toga može čitava župa u molitvi vjernika ili pobožnosti prije i nakon svete mise iskazati zahvalne molitve Bogu za milosti primljene i one zajamčene po zagovoru tog sveca.
Pravdanje izlikama
Neki svećenici i vjernici ustaljene nezdrave prakse pravdaju čak i teološki površnim tvrdnjama. Izvlače se na to da se radi o pobožnim ili korisnim aktivnostima koji privlače pažnju ljudi i čine slavlje zanimljivim i bolje proživljenim. No, to je puka izlika, jer oni sami znaju da se tako oči i uši svraćaju na pojedine ljude i njihove vještine, a udaljavaju od Dvorane posljednje večere, Kalvarije i praznog groba – mjesta gdje u euharistiji bivamo stvarno nošeni.
Drugi će pak reći da je i Isus kršio pravila, pa i ona o suboti ili da je prigovarao trgovcima i svećenicima u Hramu. Takvi će pritom zanemariti da je Isus ispunio Zakon, a ne dokinuo; da je Crkva njegova Zaručnica kojoj ne krši prisege, i da joj je dao vlast uređivanja slavlja njegovih svetinja – sakramenata. Takvi će zaboraviti da je Isus prigovarao upravo zbog isticanja ljudskih djela nauštrb Božjeg – pranje ruku ili radikalni nerad subotom, nauštrb Božjeg milosrđa koje treba donijeti i pokazati gladnima i bolesnima. Trgovce istjeruje jer su od kuće Oca napravili svoju kuću, mjesto gdje se njihovo trgovačko i ekonomsko umijeće ističe; napravili su mjesto gdje oni koji dolaze u Hram Božji primiti njegovu milost, trguju i vjerojatno pregovaraju ili prigovaraju zbog cijena, želeći za sebe nešto uštedjeti na prinosu za Boga. Umjesto da se sjete da je ono što kupuju prinos za žrtvu Bogu. Tako su izgubili osjećaj za smisao prinosa i žrtve.
Neki će jednostavno reći da Bogu ne smeta kada dodamo ponešto svojega, ako je iz pobožnosti. Smeta li Bogu ili ne – tko to zna? Zato je bolje pitati se: koristi li vjernicima i je li na izgradnju Crkve?
Mnoge stvari koje se događaju i koje su ovdje navedene su zaista učinjene iz pobožnosti. No, dugoročno sve to ne koristi našem viđenju euharistije i našem razumijevanju nedjelje. Drugim riječima, smeta našem duhovnom rastu kao zajednice koja živi od nedjelje i za nju. Jer, trebamo se često sjetiti kako u svetoj misi molimo: „po našim hvalospjevima On ne biva veći, nego mi stječemo milost spasenja“.
Pape Benedikt XVI. i sv. Ivan Pavao II. isticali su kako je nedjeljna euharistija srž Crkve kao zajednice. U tome nisu izricali privatno teološko mišljenje, već vjeru Crkve od apostolskih vremena do danas:
Euharistija je dakle konstitutivna za bitak i djelovanje Crkve. (…) Znakovito je da Druga euharistijska molitva, zazivajući Tješitelja, ovako oblikuje svoju molitvu za jedinstvo Crkve: „da svi mi koji smo dionici tijela i krvi Kristove budemo okupljeni u jedinstvu po Duhu Svetom.“ Ove nam riječi pomažu da jasno vidimo kako je smisao sakramenta euharistije jedinstvo vjernika unutar crkvenog zajedništva. Euharistija se, dakle, nalazi u korijenu Crkve kao otajstvo zajedništva
Odnos između euharistije i communio već je istaknuo sluga Božji Ivan Pavao II. u svojoj enciklici Ecclesia de Eucharistia. Govorio je o Kristovom spomendanu kao o “najvišem sakramentalnom očitovanju zajedništva u Crkvi”. Jedinstvo crkvenog zajedništva konkretno se očituje u kršćanskim zajednicama i obnavlja u euharistijskom slavlju, koje ih sjedinjuje i razlikuje u pojedinim Crkvama, „in quibus et ex quibus una et unica Ecclesia catholica exsistit“. Činjenica da se jedna euharistija slavi u svakoj biskupiji oko vlastitog biskupa pomaže nam vidjeti kako te partikularne Crkve opstaju u i ex Ecclesia. Doista, „jedinstvenost i nedjeljivost euharistijskog tijela Gospodinova podrazumijeva jednoću njegova otajstvenog tijela, koje je jedna i nedjeljiva Crkva. Iz euharistijskog središta proizlazi nužna otvorenost svake slavljeničke zajednice, svake partikularne Crkve. Dopuštajući sama biti privučena u raširene Gospodinove ruke, ona postiže uvrštavanje u njegovo jedno i nepodijeljeno tijelo.“
(Benedikt XVI., Sacramentum Caritatis, br. 15)
Crkva uvijek uči da je euharistija, osobito nedjeljna, izvor i vrhunac svakog pojedinačnog i skupnog ljudskog vjerničkog djela i svakog drugog oblika zajedništva. Nedjeljna sveta misa „podrazumijeva jednoću otajstvenog tijela“ – Crkve. Zato sve pobožnosti, uspjesi ili vještine kao podjele na grupe i skupine te njihova izdvajanja nedjeljom trebaju biti suspregnuta; trebaju u svakodnevici tjedna voditi prema tom slavlju i u njega se uklopiti kao dio jedne jedinstvene cjeline djelovanja Crkve. One trebaju iz zajedništva s drugima, koje se čuva kao da nema partikularnih grupa, živjeti svoje partikularno zajedništvo kroz tjedan upravo u grupama.
Zaključno
Za bolju statistiku pohađanja svetih misa nije potrebno isticati brojeve, osmišljavati kreativne događaje u Crkvi i slično. Potrebno je najprije produbiti razumijevanje nedjelje i nedjeljne mise u Crkvi. U pastoralu novim zamahom obnoviti katehezu odraslih i liturgijsku praksu u župi Potrebno je, ukratko, obnoviti nedjelju kao Dan nam danima – Dan Gospodnji i, k tome, kao dan Gospodnji.
Nedjelju smo zanemarili kao Dan Gospodnji i prihvatili ga kao dan za sebe. Prihvatili smo nedjelju kao dan za svoje želje, svoje osjećaje, svoje pobožnosti i oblike izražavanja. To znači, naučili smo nedjeljom gledati i pokazivati svoje djelovanje prema Bogu. No, nedjelja i misa nisu to.
Istina, to što je Dan Gospodnji, znači u isto vrijeme i to da je stvoren za nas kao ljude, vjernike – kao Crkvu. Ali to nije naš dan kao da bi bio dan našeg predstavljanja Bogu, nego je to dan Božje objave i darivanja nama. Naši su, ako se mogu nazvati našima, svi ostali dani. Nedjelja je na poseban način Njegov dan.
Nije potrebno nedjelju činiti sumom svakodnevice. Naprotiv potrebno je nedjelju živjeti u svakodnevici te potom iz te svakodnevice istupiti nedjeljom kako bi nas Bog okrijepio zajedništvom sa sobom i drugima.
Ivan Glavinić
Odgovori