Veliki teološki virtuoz, Joseph Ratzinger, u svome Uvodu u kršćanstvo poučio je sve nas da izraz sanctorum communionem (općinstvo svetih) u izvornom značenju riječi sanctorum ne znači tek zajedništvo svih ljudi koji su pozvani biti sveti, već izvorno znači zajedništvo ili udioništvo u istom svetom daru. Takvo se zajedništvo ostvaruje najizvrsnije u euharistiji i u daru vječnoga života u Kristu. Zajedništvo Crkve se stoga ne treba promišljati polazeći najprije od nas ljudi, već od dara Kristove ljubavi i vječnog života – dara kojim nas on sve ujedinjuje u sebi i tako od Crkve stvara zajednicu.
Tri dimenzije jedne Crkve
U crkvenoj katehezi, to zajedništvo prikazujemo u tri stupnja, kako bismo bolje razlikovali na koga se sve misli: najprije su tu oni u raju – njih zovemo proslavljena Crkva; zatim su tu oni čistilištu (koji još nisu, ali će ući u raj) – oni su trpeća Crkva; naposljetku dolazimo do nas koji smo vjernici još uvijek na zemlji – mi smo putujuća Crkva. Taj izraz može se tumačiti kroz dva vida: kroz vid hodočašća i kroz vid sinodalnosti (sinode).
Aktualan je upravo ovaj vid sinodalnosti. A, iako se on ne može pravo razumjeti bez dimenzije hodočašća, čini se da se danas često javljaju stavovi ili ideje koji sinodalnost samu po sebi smatraju krajnjim ciljem i ispunjenjem poslanja Crkve. No, to je površno shvaćanje sinodalnosti i Crkve kao putnice. Postoji, dakle, zdravo shvaćena sinodalnost i ona površno shvaćena sinodalnost.
Zdrava sinodalnost
Sinodalnost je, naime, naziv za procese povezane sa sinodama. Postoje 1) biskupska sinoda pape i biskupâ u Rimu i 2) biskupijska sinoda kao skup vjernika jedne biskupije. Nas više zanima ova druga vrsta sinodalnosti, koja se odnosi na mjesnu razinu, budući da se u posljednje vrijeme taj pojam često pojavljuje u tim okvirima i veže se uz neka imenovanja, hijerarhiju i odluke na mjesnoj, tj. lokalnoj razini.
Pojmovi sinodalnost i sinoda su vezani uz grčki korijen sin-hodos što znači hoditi zajedno, zajednički hod. Time nam je samo tumačenje sinodalnosti više umjereno za odnose među onima koji hodaju (mjesnu zajednicu) i za njihovo zajedničko djelo (hod). Dakle, pogledi, promišljanja i razmatranja su nam više usmjerena na naš hod i na to pitanje kakvi su vjernički odnosi među nama samima.
Tako shvaćena sinodalnost omogućuje nam vidjeti gdje smo došli, koji put smo prevalili, koje smo grijehe putem učinili, koga smo zaboravili ili ostavili putem, ali i koje smo dobre korake poduzeli. Sinodalnost je stoga proces ispitivanja savjesti u zajednici, proces pomirenja i obraćenja u zajednici te obnove izvorne radosti i zajedništva, kao i otkrivanja novih mogućinsto u tom zajedničkom hodu na istome putu jedne Crkve. Ona je, ako je tako shvaćena, istinski put reforme koja je sastoji u osobnom i zajedničkom obraćenju i novoj evangelizaciji unutar Crkve i izvan nje.
Sv. Franjo Asiški ili sv. Toma Akvinski su svoja djela smatrali ništavnim, tj. slamom. Time su zapravo upućivali svoju braću a i nas da se ne zadovoljavamo olako onime što smo dosad napravili, već da težimo uvijek započeti iznova evanđeoski život i poslanje, kao da do sada nismo ništa važnoga napravili. To je poziv na obraćenje, umivanje lica vjere u Crkvi i nove, osvježene i osnažene korake.
U tom smislu, sinodalnost kao proces i način zajedničkog sagledavanja vlastitog hoda, nije stanje koje treba biti trajno održavano, već povremeni proces koji, istina, treba poduzeti kako bismo čitavu zajednicu mjesne Crkve s njezinim lokalnim strukturama pozvali na to umivanje lica. Naime, ono donosi osvježenje i nov pogled na istu vjeru i stvarnost života te omogućuje obraćenje i novi zanos u vjeru. Upravo zbog toga sinode na lokalnim razinama nisu nešto što je redovito i trajno, već nešto što je povremeno i nešto što podrazumijeva točno određeni proces koji ima svoj tijek i završetak, nakon čega slijedi život vjere koji treba biti oblikovan na temelju tog procesa.
Crkva, uostalom, već poznaje i one stalne strukture koji pomažu da se njezino poslanje evangelizacije i pastoral odvijaju u suodgovornosti, prema raznolikosti službi. To su sva pastoralna vijeća, zbor savjetnika pojedine biskupije, ali i obveza biskupa da redovito pohodi svoje vjernike. Kao i sloboda vjernika da uvijek svoje biskupu iznesu svoje potrebe i svoja razmišljanja. To su već ustaljeni procesi i strukture suodgovornosti za poslanje Crkve u svijetu, koje treba ispravno i nanovo vrednovati i koje su već odavno postojeći način ostvarivanja onoga što se želi postići nekim novim procesima – onim procesima koji ponekad nadilaze granice suodgovornosti i teže postati mjesta podijele ovlasti (moći) u Crkvi, mjesta površnog i previše politiziranog prakticiranja suodgovornosti.
Sinodalnost je zaista jedna od bitnih i temeljnih karakteristika Crkve, kako nas to u posljednje vrijeme poučava papa Franjo. Ali ona nije sama sebi svrhom, niti je sinodalnost cilj Crkve kao putnice. Ona je, radije, poput ugibališta na putu: dobra prilika za obnoviti snage, sabrati dosadašnje iskustvo i sagledati što je sve još na putu pred nama do našeg cilja.
Površno shvaćena sinodalnost
Sinodalnost koja postaje sama sebi svrhom, trajna i vodeća dimenzija jedne mjesne zajednice tj. proces koja vidi cilj u samoj sebi nije zdrava sinodalnost. To je zatvaranje u vlastite razgovore i rasprave i otvaranje vrata utopiji koja vidi neku zamišljenu idealnu Crkvu u novim, promijenjenim strukturama. To je površna i nezdrava sinodalnost.
Ako putujući vid Crkve svodimo tek na sinodalne procese u kojima tražimo nove odnose među samima sobom, nove strukture i uloge u Crkvi, i ako je to k tome zbog ravnopravnosti, podjele moći i sličnih ideja, tada zajednički put Crkve zatvaramo u raspravu u koju su se i apostoli bili zatvorili. Naime, oni su jednom prilikom, putujući s Isusom, raspravljali tko je od njih veći. (Mk 9, 30-35) Zaboravili su da ta ideja, kao ni sam put, nisu smisao njihovog putovanja; zaboravili su onoga s kime hodaju i cilja kojemu ih On želi voditi; propustili su ga Njega pitati da im protumači riječi evanđelja, umjesto da među sobom raspravljaju o samima sebi.
Neka nitko sada ne pomisli kako sinodalnost nije potrebna. Dapače, potrebno je biti spreman raspravljati o promjeni struktura, o ravnopravnoj podjeli odgovornosti, o ulozi moći u Crkvi i odnosu prema služenju. Ali ta rasprava ne smije imati smisao u samim tim stvarnostima, niti u unutarsvjetskim odnosima koji su svojstveni političkoj sferi, a ne Crkvi, misleći da time možemo obnoviti duhovne snage i poslanje. Kada do toga dođe, tada smo pred napasti smišljanja vlastitih ideja i stvaranja struktura kojima bismo mi svojim snagama željeli nadomjestili nedostatke i postići plodove koji traže duhovni pristup molitvom i obraćenjem. Uostalom, ono što bismo tako željeli poduzeti zapravo pripada u onu vrstu vodstva i brige za Crkvu koja je vlastita samome Bogu i koju možemo samo postići kao molitvom i kao njegoov slobodni dar svojoj zaručnici Crkvi.
Takav nezdravi pristup se događa kada se želi mimo Objave izmijeniti nauk o sakramentima svetog reda i ženidbe; kada se kreiraju nove hijerarhijske uloge koje imitiraju one koje pripadaju biskupima; kada se analize krize i mogućnosti svode na političke pojmove, a ne na duhovnu stvarnost.
Isto tako, rizično je sinodalnost okamenjeniti u neku novu, stalnu strukturu koja bi trebala trajno osigurati sinodalne procese i dinamiku. Time se riskira ograničavanje u naše ljudske strukture jednog posebnog slobodnog djelovanja Duha Svetoga u crvenom vodstvu jedne mjesne Crkve. Što to znači? Svaka mjesna biskupska sinoda je savjetodavno tijelo vjernika biskupije koji vrše svoje pravo i odgovaraju na poziv da savjetima pomognu biskupu u njegovom pastirskom upravljanju. Sazivanje sinode nije obveza biskupa, već pripada njegovoj slobodnoj odluci. Pri tome ta odluka ne treba biti donesena kao i druge svjetovne odluke, vodeći se samo svjetovnim razlozima. Ona prije svega treba biti razlučena u savjetovanju s Duhom Svetim – kako u donošenju odluke o sazivanju, tako i u odluci koga pozvati. Ako to kojim slučajem i izostane, Duh je taj koji puše i u vjernicima i koji omogućuje da se odluke nakon jedne Sinode donesu po onoj biblijskoj: „zaključismo Duh Sveti i mi…“ (Dj 15, 28). Tako shvaćene mjesne sinode predstavljaju ono povremeno, ali nužno otvaranje prozora vjetru Duha da zapuše, u spremnosti da to bude kako god on hoće: bilo blago i osvježavajuće, bilo silovito, što nas tjera na pospremanje i reorganizaciju naših ustaljenih oblika ponašanja i djelovanja.
Svođenje tog procesa na niz stalnih uloga i struktura u mjesnim biskupijama, koje bi trajno i u krugu malobrojnih, bez nekog izvanrednog i većeg skupa vjernika kao sveopćeg događanja Duha trebale osigurati trajno puhanje vjetra Duha – to je nešto što može to puhanje Duha ograničiti onako kako to u ljudskoj zamisli netko želi.
Jer, ako povremeno, ali ipak spremno otvaramo prozore, tada otvaramo kuću vjetru da ju ispuni, osvježi, probudi uspavane i omogući obnovu života. Ali ako na prozoru napravimo tek mali otvor i u njega ugradimo cijev kao siguran način za stalni dotok zraka i način da što rjeđe otvaramo širom prozore, tada mi zapravo i ne dopuštamo da vjetar, tj. Duh ispuni i provjetri kući kako on hoće. Tada riskiramo da ga mi sami ili netko od nas usmjerava onako kako tko sâm hoće.
Sinodalnost u nama: otvaranje vrata duše poticajima Duha
Vjetru Duha treba biti spreman povremeno otvoriti prozore širom, ne ograničavajući ga. Treba biti spreman na blagodati i posljedice tog vjetra, znajući da će promijeniti zrak koji udišemo, bilo blago, bilo silovito. No, za to je potrebno i razborito razlučiti vjetar izvan, tj. u svijetu. To znači da nije uvijek pogodna prilika za sinodu, jer nekad je previše naslaga svjetovnih motiva u nama i u zraku koji struji u svijetu. Brižljivo duhovno razlučivanje nekada nas može taknuti i na strpljivost i čekanje, pa makar bili mi bili i nestrpljivi otvoriti sinode – te pozore naših zajednica vjetru Duha. Duh je božanska osoba kojoj treba znati dopustiti da odluči kada će nas osvježiti novim zrakom i vjetrom. Duh će uvijek puhati i uvijek se probijati i kroz smog svjetovnoga, ali bili bismo nemarni kada ne bismo pazili pomno na naše svjetovne motive koje po nama samima unosimo u kuću i na strujanja u svijetu.
Duh, istina, puše slobodno izvan nas samih – ta zato mu i otvaramo prozore Crkve. Ali Duh puše i u nama. Ta, hram smo Duha (1 Kor 3, 16). Zato, ako je previše smoga izvan kuće naše Crkve ili u našim srcima, ako je previše smrada zla u svijetu i u našim željama – umjesto prozora naše Crkve, Duhu Svetom možemo otvoriti vrata svoje duše i tako u nama otvoriti osobne sinode. U njoj možemo Duhu otvoriti svoj razum i svoje spoznanje da nam osvijetli koliko smo i kako do sada hodili s Kristom i s braćom, što su plodovi toga puta, koliko smo puta brzali i tako pobjegli od Krista i od svih koji su nam bližnji u Njemu. To je proces osobnog obraćenja koji se ionako mora često, pa i svakodnevno ostvarivati, a ponekad i dubljim razmatranjem i razdobljima pokore.
Pouka između redova jedne prispodobe
Slika toga može nam biti onaj razmetni sin iz Isusove prispodobe o milosrdnom ocu (Lk 15 11-32) i pouka koju možemo između redova te prispodobe. Naime, taj sin je shvatio da je na svojemu putu sagriješio, pokajao se te promislio što učiniti: „Ustat ću, poći svome ocu i reći…“ Taj sin je ostaje u neprekidnom promišljanju kojega će dana, kojim stilom ili kojim prijevoznim sredstvom ići putem koji je zamislio. On je čuo glas u svojoj duši i odlučio poći na put. Nije odlučio biti vječni putnik od sela do sela, niti ostati negdje usput. U poslanju koje je čuo u svojoj duši, on je shvatio da je taj put važan, ali samo putovanje nije smisao događaja obraćenja i spoznaje o potrebi obnove. On je shvatio da taj događaj i put na koji se odlučio imaju krajnji smisao cilj: pomirenje i obnovljeni život s ocem i bratom.
Upravo to da put svakog vjernika ima isti određeni cilj – zajedništvo s Bogom – je razlog zbog kojega je čitava Crkva putujuća zajednica. Ovdje je već dan i razlog zašto sinoda ili sinodalnost jedne mjesne zajednice kao način analize i razmatranja našeg hodanja na tom putu ne može biti trajno stanje. Naime, Crkva kao putnica jest sinodalna, ali nije samo sinoda – samo naše međusobno zajedništvo na istome putu. Prije svega, Crkva je zajednica putnika prema istome cilju; Crkva je stoga najprije hodočasnica. Tek u toj dimenziji hodočašća prema Bogu može se razumjeti zašto su povremeno potrebne i važne mjesne sinode, ali i zašto je potrebno ne ograničavati ili usmjeravati to hodočašće na ta povremena sinodalna stajališta kao ciljeve. Ona su ugibališta, povremena odmorišta za umorne hodočasnike, kako bi mogli sa sebe skinuti i ostaviti teret nepotrebnih nakpina, te kako bi se mogli obnoviti za daljnji put i biti otvorenijih očiju srca da u novim krajolicima kojim Duh vodi Crkvu mognemo prepoznati zrake Božje dobrote i brige za vjernike.
Zaključak
Crkva je hodočasnica i zato je sinodalna. Hodočasnička dimenzija Crkve je trajna i stalna u ovome svijetu, jer nam usmjerava pogled prema zajedničkom cilju i iz tog cilja kao izvora života Crkve potiče nas na obraćenje i na nadu. Potrebno je, stoga, graditi strukture i uloge hodočasničke Crkve.
Ako je ono što se naziva trajnim sinodalnim procesima u sebi upravo to osiguravanje stalnih mogućnosti ispravnog hodočašća prema Bogu – tada se radi o korisnim i plodonosnim procesima.
Ako su pak ti sinodalni procesi mjesnih Crkvi usmjereni za raspodjelu moći i stvaranje drukčijih struktura u Crkvi u skladu s novom modom svijeta, tada smo u napasti da naziv sinodalni proces svedemo na lijepo upakirano peglanje ugleda u svijetu ili čak pokušaje dodvoravanja svijetu. A to nam okreće pogled od cilja, prema nama samima, našim uspjesima i porazima i našim djelima. Nasuprot toga, potrebno je izaći iz mentaliteta neprestanog vijećanja, napustiti konferencijske sale i poći u svijet. Konkretnim djelima u vlastitom životu sijati sjeme Riječi kojim je Duh koji je vodio sinode. I sama sveta misa, kao vrhunac svakog oblika zajedništva, ima poziv „Ite missa est“. Te riječi imaju značenje otpusta, ali i poslanja vjernika. Pa ako sveta misa sadrži poslanje vjernika da pođu i konkretno žive primjeni Dar, a ne da ostaju trajno zatvoreni u strukture crkvenih prostorija, onda to vrijedi i za naše sinode.
Nismo pozvani trajno raspravljati o tome tko smo mi sami za sebe u svijetu, niti o tome što svijet govori o Kristu i što ta riječ svijeta znači za nas. Pozvani smo preispitati svoju savjest i razmotriti vjerujemo li mi Kristu i jesmo li mi spremni priznati tko je Krist zaista; pozvani smo razmotriti što Krist znači za nas i čitav svijet; pozvani smo iz Riječi evanđelja poći putem i pokazati riječima i djelima što Krist znači za nas i za svijet. Dugim riječima, pozvani smo hodočastiti prema nebu i na tom putu svjedočiti svijetu Onoga tko ide prema nama i kome mi idemo, pritom pozivajući svijet da se nama i Njemu pridruži za vječnost.
Odgovori