Suočavanje sa zlostavljanjima u Crkvi: prijave i cjelovit pristup problemu

Tema zlostavljanja i ophođenja s krivcima, osim pitanja evanđeoskog odnosa prema žrtvi, obuhvaća i pitanje odnosa prema Crkvi i crkvenim službama. Osim toga, tu je i pitanje formacije ali i  posvjetovljenja mentaliteta u Crkvi. A važno je i područje odnosa prema krivcima za takve zločine. To je pitanje pravnih, socijalnih, zdravstvenih i duhovnih mjera u crkvenom sustavu upravljanja u kriznim (neevanđeoskim) situacijama.

Zlostavljanje od strane članova Crkve i njezino držanje u tim situacijama se često teži svesti na tematiku klerikalizma i šutnje. Oni predstavljaju ozbiljnu kočnicu i grijeh propusta spram pravednosti. Osobito u pontifikatu pape Franje, klerikalizam je postao dominantan pojam u govoru o problemima unutar Crkve. Često su komentatori skloni govoriti o klerikalizmu, kao da je to brza dijagnoza. No, ako se dijagnoza donosi bez pomnog ispitivanja, tada ne činimo mnogo za izlječenje.  

Složenost teme

Zlostavljanje u Crkvi je složena tema i sve dimenzije tog problema ne leže samo u klerikalizmu. Stoga joj tako treba i pristupiti ako se želimo ozbiljno uhvatiti u koštac s tom truleži grijeha.

Tu je, naime, pitanje formacije i prepoznavanja određenih crta karaktera u formaciji, pristup i korištenje dara zdravstvene i psihološke pratnje crkvenih službenika i kandidata u formaciji, umjeravanje svakodnevnog života klerika i drugih, nasuprot riskantnom i duhovno degradirajućem posvjetovljenju svakodnevice. Također je pitanje i duhovnog usmjeravanja klerika, ali još više i laika, te svijet o potrebi kajanja srcem, a ne samo razumom. Također je nezaobilazna tema i o ispravnom ophođenju s grešnikom i zločincem – potrebno je više poraditi na mentalitetu molitve za njih i pravednog prihvaćanja raskajanih i obraćenih (ipak, s pažnjom na slabosti). I, istovremeno i kao jedno od prvih briga – ophođenje sa žrtvama.  

Za žrtve tih zločina pitanje zločina zlostavljanja nije toliko složeno. To je gnjusnost i grijeh koji je toliko zlo da stvara vrtlog posljedica koje je vrlo zahtjevno i mukotrpno savladati, kako za žrtvu, tako i za njezine bližnje. Oni nose bolne rane zloporabe povjerenja i iznevjerene ljubavi u Crkvi. Odnos prema njima ne treba puno teoretiziranja: psihološka, duhovna i socijalna pomoć, kao i evanđeoska blizina konkretne zajednice (molitvene, karizmatske, župne…) – to su oblici povijanja rana i nešto što se mora podrazumijevati u praksi, kako bi se izliječilo duše.

Nema puno teoretiziranja niti u konkretnim slučajevima u kojima je jasno da je zločin počinjen: krivac koji je zaista kriv treba biti kažnjen. Ako je krivnja i kazna takva da se po izdržavanju vraća prijašnjem radu, onda je razumno i logično udaljiti od rada s istim skupinama nad kojima je zločin počinjen. Osim zbog zaštite maloljetnika ili drugih skupina, time se također tu osobu uklanja od rizika prigode za ponavljanje grijeha. To je ono milosrdno vraćanje raskajane zalutale ovce u stado, ali i razumno promišljanje da ju se ne stavi na čelo stada.

Problematika lažnih i neutemeljenih prijava

Kako smo rekli, tema zlostavljanja ranjivih je višedimenzionalna. No, osim suočavanja sa zlostavljanjima, ona obuhvaća i još jednu vrlo ružnu pojavu: tračevi, klevete ili lažne prijave kao oblik sukoba s Crkvom ili neistomišljenicima. To se događa od mikro-lokalne (župne), pa sve do globalne razine (opća Crkva).

Ta pojava je tabu tema jer su oni koji progovore o tome u opasnosti da se na njih gleda kao na zaštitnike zlostavljača, klerikaliste ili negatore zločina i sl. Dakako, sasvim je jasno da oni koji pišu o toj temi mogu zaista biti toliko nerazumni i bezosjećajni. Pa ipak, potrebno je progovoriti o njoj.

U pastoralu se, naime, susrećemo s različitim ljudima, pa tako i s onima koji mogu biti reagirati pretjerano ili mogu biti zlobni. Ponekad to može biti zbog zavisti, emocionalne i duhovne nezrelosti, a nekada i zbog narušenog mentalnog i duševnog stanja. U pastoralu nisu strani niti slučajevi nezdrave vezanosti uz crkvene službenike, do mjere zaljubljivanja, a potom i nepriličnog ponašanja i ljubomore. Ukratko, postoje osobe koje, bilo u krajnjem slučaju da dobiju što žele, bilo iz neslaganja ili mržnje, znaju svašta napakirati svećeniku, vjeroučitelju, redovniku…

Kleveta za tako gnjusan zločin za sobom povlači, osim pravnih mjera, i nepovjerenje okoline prema svećeniku. Zbog toga su mnogi dobri svećenici često u grču kada treba raditi s mladima ili sa drugim ranjivim skupinama. Dovoljna je jedna prijetnja da će ga se tužiti za nešto što nije napravio, da bi zbog vlastite sigurnosti bio distanciran i hladan ili da se pastoralni planovi izokrenu naglavce.

Primjeri iz svijeta

Ne možemo nemarno zanemarivati ti da postoji velik broj neutemeljenih i lažnih prijava. U svijetu se provode istraživanja o odnosu prema klevetničkim prijavama. Jedno istraživanje pokazuje strah velikog broja svećenika od nedostatka potpore crkvene vlasti u slučaju lažnih prijava.[1]

U SAD-u je početkom stoljeća došlo do otkrića i prijava velikog broja slučajeva. Crkvene vlasti su se nagodile i isplatile velike financijske odštete. No, ispostavilo se da je određen broj tih prijava neutemeljen ili lažan. Posebno je bolan slučaj vlč. Rogera Jacquesa kojega je jedna lažna optužba stajala zdravlja i 9 godina života za vrijeme kojih je, čak i nakon dokazane nevinosti, morao zaraditi za troškove suđenja na kojemu nije niti trebao biti, a i majka mu je umrla prateći što se događa s njezinim sinom.[2] U Češkoj je redovnik Adam Stanisław Kuszaj optužen, osuđen i suspendiran, da bi mu se na kraju priznala nevinost. Izgubio je 8 godina službe. U francuskoj je 2018. svećenik François-Jérôme Leroy također optužen za zlostavljanje, ali se pokazalo da je da optužba lažna te da je podnesena zbog osobnih razmirica u materijalnim pitanjima.[3]

Osim gubitka reputacije i dragocjenih godina u pastoralnom služenju, lažno optuženi svećenici se teško nose s time i u zdravstvenom smislu. To ide do te mjere da neki, nažalost, dižu i ruke na sebe, poput pokojnog anglikanskog svećenika Alana Griffina.[4] I na drugom kraju svijeta svećenici se osjećaju pritisnuti strahom od kleveta i strahom od nedostatka odgovarajuće podrške.[5]   

Slučajevi lažnog prijavljivanja i njihova učestalost variraju ovisno o istraživanjima, području na kojem se istražuje i razdoblju. Jedno istraživanje tvrdi da je broj lažnih prijava u 2010. godini bilo oko 17 %, dok one neuvjerljivije procjene idu o 50 %. Službene statistike nekih (nad)biskupija, kao npr. one u Bostonu iz 2011. godine, donose podatak od oko 30 % lažnih ili neutemeljenih prijava.[6] Nedavno sam i sâm imao priliku razgovarati s jednom osobom velike odgovornosti u Crkvi. Kaže da su u nekom periodu došle prijave protiv trojice svećenika. Za dvojicu su se pokazale neutemeljenim. Ipak, on ih mora po svakoj prijavi suspendirati i ukloniti iz službe u župi. Ta osoba istaknula je veliki problem: kako lažno prijavljenog svećenika, poslije svega toga vratiti u istu župu u kojoj je prijavljen, gdje su se možda već proširile razne priče? To nam govori da problem lažnih i neutemeljenih prijava nije rijedak, a predstavlja veliki pastoralni, ali i egzistencijalni problem za one suočene s time.

Posljedice lažnih prijava

Osim problema povratka svećenika u službu, takve klevetničke ili nedokazive prijave predstavljaju problem za još jednu, vrlo važnu skupinu: za žrtve stvarnih zločina.[7] Iskustvo lažnih prijava, osobito motiviranih taštinom i zlobom, dovodi do nepovjerenja u prijavitelje. Zbog toga se stvarne žrtve ponekad mogu suočiti s manjkom suosjećanja i pravednosti, ali i s propustima. Mnogi mogu čak i odustati od prijave, zbog straha od nepovjerenja. Sve to produbljuje njihovu bol, a također ih udaljava i od Crkve. S druge strane, Crkvu to ponovno uvodi u problem naklonosti optuženima prije negoli žrtvama. To je začarani krug.

U lažnim prijavama žrtve su još jednom iskorištene za privatne prljave radnje. Da, oni koji su spremni na klevete za vlastitu korist ili iz zlobe – takvi ne mare za stvarne žrtve pedofilije. Tu nema brige za svetosti dostojanstva djece i ranjivih. Naprotiv, tu se  iskorištavaju stvarne žrtve i empatija društva kako bi zloporabili njihove osjećaje. Đavolsku izopačenost zanima samo pad onih koji bi trebali biti sveti. Takav vrtlog zla ne može doći bez utjecaja oca laži. U suštini: i u stvarnim i u lažnim slučajevima, riječ je o đavolskoj zluradosti i iskorištavanju boli malenih za đavlovu borbu protiv ljubavi i vjere. Dakle, tu je riječ i o duhovnom boju. Zato se i s problemom lažnih prijava treba uhvatiti u koštac, kao i sa stvarnim slučajevima.

Cjelovite mjere suočavanja

Tako, uz mjere prevencije i suočavanja sa zlostavljanjem u Crkvi, potrebno je djelatno raditi i na mjerama prevencije i suočavanja s lažnim prijavama. Osim jasnog stava koje pravne postupke poduzeti nakon utvrđivanja lažne prijave, potrebno je promisliti i o svećenicima i drugima koji u lažno optuženi ili se osjećaju pritisnuto strahom od optužbi. Irski slučaj grupne potpore tu može biti koristan primjer.[8]

Potrebno je također još u vremenu formacije budućih svećenika i kateheta poraditi na procjenama karaktera, psihološkog stanja, duhovnog kretanja, ali i osnaživanju za ispravnu borbu protiv spolnih napasti, kao i protiv lažnih optužbi, pri čemu je psihološko i pravno osnaživanje vrlo važno. Jednako je važno pružiti stalnu duhovnu, ali i psihološku potporu svim crkvenim službenicima kako bi uvijek imali na raspolaganju te redovite načine Božje milosrdne pomoći.

Također je važno istu brigu, u još većem opsegu, pružiti i samim žrtvama stvarnih zlostavljanja. To se treba činiti pravno, socijalno, psihološki, duhovno i molitveno. Tu ne može biti velikih rasprava i velikog razilaženja mišljenja. Briga za zlostavljanje je evanđeoski poziv koji nam je Isus Krist uputio i riječju i primjerom ali i izravnom zapovijedi ljubavi.

Osim svih tih područja, dobro je promisliti i o onim službenicima koji su krivi i koji izdržavaju ili su već izdržali kazne. Iako kanonske mjere trebaju ostati na snazi onako kako su propisane, potrebno je i tu skupinu pastoralno voditi prema izlječenju duše koja je počinila samoranjavanje zločinom. To znači pastoralnu pratnju na putu pokajanja i obraćenja, kako bi osoba spoznala Božju ljubav i milosrđe i snagu njegova oprosta raskajanom i obraćenom grešniku. To pastoralno vodstvo, dok treba voditi brigu da ne otvara rane žrtvama, treba se voditi načelom brige za pojedine duše, pa i one najgorih grešnika. Zbog toga je potrebno računati i s određenom diskrecijom koja bi trebala štiti žrtve od otvaranja rana.

Umjesto zaključka

Netko bi sve ove retke mogao vidjeti kao pokušaj zaštite ugleda Crkve. To je dozvoljeno, ali to će ipak ostati tek osobni dojam čitatelja. Moj stav je da nije naše svidjeti se svijetu. Ipak, potrebno je s obzirom govoriti o problemima u Crkvi, i to zbog onih koji su maleni u crkvenosti – onih koje prežestoka riječ iz strasti može pogurati prema napuštanju Crkve. To ne znači služiti se kićenim dvorskim govorom, već to znači donijeti trijezno i istinoljubivo promišljanje koje, osim što prekorava i opominje, ujedno i potiče, hrabri, tješi. Dakle, i naša opomena treba biti oblik navještaja, radi zaštite malenih vjerom i crkvenošću – kako ne bismo bili oni koji su ih pogurali dalje od Crkve i sakramenata. Ne radi se tu, opet, o brizi za ugled, već o brizi za duše svih onih koji čitaju naše kritike, komentare itd.

Pa ako se ovi reci mogu nazvati zaštitom ugleda Crkve, tada treba reći i da se bianco posipanje pepelom dok još presuda nije donesena, kao i prozivanje bez uvida u konkretan slučaj, mogu promatrati kao obrana ugleda Crkve. To je, naime, pokušaj zaštite ugleda žaljenjem i distanciranjem bez znanja svih činjenica. Dakako, kod prijava je potrebno puhati na hladno i sve mogućnosti držati otvorenima, ma kako one nepodnošljive bile. No, potrebna je i pravedna odmjerenost u komuniciranju s crkvenom javnosti, kako se ne bi odviše štitio ugled ili unaprijed osudilo ikoga.

Ako smo dobrohotni, svi mi, bilo oni koji žele jače mjere protiv zlostavljača u Crkvi, bilo ja koji zazivam cjelovito nošenje sa svime što tema zlostavljanja može značiti za Crkvi – svi mi time želimo dobro Crkvi. Zato se bar se nađimo oko toga da je istinu potrebno u njezinoj cjelini rasvijetliti. Složimo se oko toga da je nužno istaknuti potrebu evanđeoskog ophođenja prema svima koji su bilo kako uključeni u pitanja koja smo ovdje načeli.

---

Ivan Glavinić

---