Suočavanje sa zlostavljanjima u Crkvi: prijekori i razlučivanje duhova

Tema odnosa prema zlostavljanju u Crkvi ponovno je pod svjetlom javnosti. Tu temu na svjetlo je iznio jedan šund-portal koji je poznat i po sumnjivim ”umjetničkim” tekstovima koji izražavaju neprijateljstvo prema različitim skupinama u društvu. No, kakav god bio taj portal, tema o kojoj piše – odnos prema osuđenom zlostavljaču – je potvrđena od crkvenih prelata u njezinom suštinskom pravnom dijelu. Zbog toga je sama po sebi važna.

Da je to aktualna tema, katolička javnost u Hrvatskoj vjerojatno ne bi doznala, da je nisu na svjetlo dana iznijeli neki katolički komentatori. Samo iznošenje te teme nije nimalo problematično. Dapače, tema je toliko važna da je dobro upoznati crkvenu javnost sa stanjem. Ono što je problematično je odviše površan i svjetovan način iznošenja te teme. U samim analizama nije ispitan slučaj sam po sebi, već je komentirano ponašanje crkvenih vlasti prema onome kako su to ponašanje opisali spomenuti mediji. Dakako, legitimno je i potrebno analizirati ophođenje crkvenih vlasti u tom slučaju. No, istinoljubivost traži da se to učini cjelovito i istražujući sve aspekte tog slučaja, a ne jednostrano. Jednostrani pristup ne donosi nikakav novi pogled u odnosu na medijsko praćenje te teme, a uslijed šoka zbog tih informacija, može se dogoditi i oštrija reakcija, umjesto trijezne kakva je potrebna za iskreno suočavanje s gnjusnim zločinom zlostavljanja.

U Hrvatskoj smo skloni u komentarima ili razgovorima o bilo kojem kaznenom dijelu tražiti doživotni zatvor, smrtne kazne, izopćenje iz društva, oduzimanje svega… Nema ništa neobično da bilo koji čovjek šokiran zločinima bude sklon tražiti najstrože oblike kazne i odnos prema zločincima kao prema životinjama. No, naša civilizacija po kršćanskoj vjeri nadopunja ono što nedostaje tim nagonima čovjeka: osjećaj za ljudsko dostojanstvo čovjeka čak i kada su njegova djela najogavnija; svijest o mogućnosti obraćenja; potreba popravljanja zločinaca i molitva za tu nakanu.

Da, zločinci zaslužuju kazne. Neki čak i doživotne. Neki po pravu i izopćenje iz Crkve. No, onaj nagon koji vodi u osvetoljubivost i mržnju mora biti nadvladan i usmjeren u pravom smjeru pravičnosti, povijanja rana žrtvama, ali i kajanja i iscjeljenja krivaca. U protivnom, naša nastojanja odvraćamo od puta pravednosti i odlazimo na put novog zla.   

Najveća sablazan?

Jedan autor je brže-bolje označio konkretan slučaj kao najveću sablazan Crkve u Hrvata, a potom na kritike odgovorio izazovom da se potraži neka veća sablazan u povijesti. Osim što je takav izazov djetinjast, on je i pogrešan način suočavanja s ovom bolnom temom.

Najveća sablazan je svaki zločin koji se izravno protivi poslanju Crkve, njezinom božanskom utemeljenju i zadaći spasenja duša i pružanju milosrdne ljubavi. Sablazan Crkve su tako malverzacije u financijskom poslovanju u koji se uključuju i ljubavnice, sablazan je što katolički političari kradu državu zarad čega branitelji dižu ruke na sebe; sablazan je svako zlostavljanje koje nije odmah pravo razriješeno, zbog straha od okoline ili pritiska zlostavljača. Sablazan je i to što još uvijek nema crkvene i javne katarze po pitanju klerika i službenika laika suradnika komunističkih službi; sablazan je nedovoljna javna reakcija visokih službenika na slučaj pobačaja Grge; sablazan je kada svećenici ili vjeroučitelji padnu u ovisnost alkoholizma, kockanja i sl., a ne postoji strukturirana i stalna psihološke podrške svećenicima, već tek kada problem nastane.[1]   

Svaki od ovih slučajeva predstavlja određenju sablazan. Time se svijetu šalje slika Crkve baš onakvu kakvom je svijet i inače smatra – nepouzdanom i korumpiranom. Dakle, osim što nas svijet mrzi, svaka sablazan i javni grijeh nekog člana Crkve dodatno dolijeva ulje na tu vatru mržnje svijeta na nas. Svaki zločin koji počini jedan od nas je najveća sablazan. Ili, drukčije, najveća sablazan je svaki najnoviji zločin, jer se pored svih prijašnjih, netko usudio ponovno učiniti nešto tako zlo. No, umjesto da djetinjast uspoređujemo tko je učinio nešto najgore i tko je najviše kriv, ono što trebamo je iskreno se kao Crkva postaviti sa stavom poniznosti i žaljenja, ali i s jasnom težnjom popravljanja mana i rupa u strukturama naše lađe.

Crkva smo svi mi kao jedno, a ne samo zajedno

Mnogi će reći kako pojedinac i Crkva nisu ista stvar, nego da je pojedinac član Crkve; da njegov grijeh nije grijeh Crkve, već njegov; da se ne trebamo ispričavati za njegov grijeh; da nije isto javno prozivati pojedince u Crkvi i javno kritizirati Crkvu kao zajednicu. To je točno. Barem načelno. Kažem, barem načelno, jer takvom slijedu misli treba dodatno pojašnjenje što Crkva jest, a što nije, te što je pojedinac naspram Crkve.

 Crkva nije još jedan ljudski kolektiv gdje je jednostavno taj zbir ljudi – Crkva. Crkva nisu samo svećenici, niti samo laici, već smo Crkva svi mi. Iako smo to čuli i rekli bezbroj puta, potrebno je i objasniti što ta izjava znači. Iako Crkvu ne čini nitko sam za sebe, već Crkvu činimo svi mi, ipak Crkva nije udruga, sindikat niti organizacija, već je živi organizam. U njoj su svi dijelovi organizma povezani ne samo pravnim i društvenim vezama (kako je to u čisto ljudskom kolektivu), već je ta povezanost organska, tj. veza je u bîti ljudi kao djece Božje u Crkvi. Ne možemo jedni drugima reći „ti nisi Crkva“. Svatko je od nas Crkva, ali nitko to nije sam od sebe, niti sam za sebe. Crkva je Kristova zaručnica, pa smo stoga svi jedno tijelo – Zaručnica, u kojoj ne možemo biti slijepi ili nemarni za ono što se čini u korist ili na štetu Crkve. Kada god govorim javno o Crkvi ili nekim njezinim članovima, moram razmišljati kako to pogađa i koristi cijelom tijelu i njezinom poslanju u svijetu.

Crkva se ne da svesti na jednostavni kolektivistički vid u kojemu se drugoga gleda nasuprot nas u zboru, a Krista samo kao vođu koji zapovijeda. Pojedinac sa svojim grijesima ili sa svojom svetosti ne stoji tek pored drugih članova Crkve i nasuprot Kristu, kao naspram ogledala ili kao vojnik-izvršitelj njegovih zapovijedi. Krist se proslavlja kada mi naviještamo i svjedočimo evanđelje svetosti i ljubavi; Krist opominje svoje kada mi opominjemo bratski jedni druge; Krist trpi zbog grijeha svakog od nas; Krist je oblaćen kada se blati Crkvu (na račun njezinih članova). Istina je da svaki pojedinac ima osobnu odgovornost za grijeh koji čini i za štetu koju time nanosi Crkvi. Odgovornost je osobna i prema Kristu kojega proslavljamo ili ranjavamo svojim djelima. No, življenje te osobne odgovornosti nije tek privatna stvar. To pogađa sve u Crkvi – ne u smislu moje osobne krivnje ili svetosti zbog drugih ljudi, već u smislu rane ili radosti u meni. Kada „jedan trpi, trpe zajedno svi udovi“… znate već dalje.

Crkva je otajstvo Života i udjela u Kristu živomu, a ne samo jedan religiozan način egzistencije u svijetu.

Vještina kritiziranja i prekoravanja

Kritiziranje ili prekoravanje je proročka vještina, a ne tek jedan oblik iznošenja mišljenja. Ono traži uzimanje u obzir dobra u svim svojim dimenzijama, pa i u onoj najvećoj – apsolutnog dobra. To znači da prekoravanje traži evanđeosku ljubav ne samo prema istini, već i ljubav prema onomu koga se prekorava, kao i želju da ponovno zasja u svom izvornom dostojanstvu. Prekoravanje je ono umijeće koje djed i baka imaju kada opominju svoje unuče kada ono griješi ili srlja u nevolju ili ono umijeće koje učitelji ili odgajateljice pokazuju kada opominju djecu za neprihvatljiva ponašanja. Svi oni kada prekoravaju unuče ili učenika to čine ne želeći poniziti dijete niti prozvati, etiketirati ili ražalostiti čitavu njegovu obitelj. Oni žele osvjetlati zlo u tome što je učinjeno i pozvati na popravljanje krivca, obraćenje i usmjeriti ga k dobru.

Kada se radi o kritiziranju i prekoravanju člana moje evanđeoske obitelji – Crkve – tada se radi o umijeću koje nazivamo bratskom opomenom. Ona ima lijepo ime, ali ju nije jednostavno prakticirati. Ona nije nešto čemu svijet uči, već nešto izvorno evanđeosko. Ona nije samo opomena samo radi pravde, već i radi pravde, u milosrđu. To znači da je potrebno imati na umu obraćenje i dobro onoga koga opominjemo, a da pritom mislimo kako će se ta opomena odraziti i na druge članove. Ponekad oštro, ponekad blago – ali svaki puta ta opomena treba biti pravedna i čuvati duhovno i opće dobro kako zajednice, tako i pojedinaca. Ona treba biti izrečena radi tog dobra, a ne tek iz puke želje i slobode da se izrekne svoj stav.     

Ne treba olako pomisliti da bi kritizirati devijacije i grijehe u Crkvi samo po sebi znalo nanositi štetu Crkvi ili Kristu. Ne! Kritizirati grijehe se može i treba, jer se „Božjoj pravdi mora svakako udovoljiti – bolje na ovom svijetu, negoli na onom“. Ono što je potrebno jest imenovati grijeh, trijezna uma i iskrena srca uputiti ukor pojedincu grešniku, pozvati ga na sagledavanje što je učinio Crkvi i žrtvama i na kajanje i prihvaćanje kazne. Zato, kada se pišu hiperbolizirani naslovi poput „najveća sablazan Crkve…“, tada se može raditi možda o postizanju efekta šoka u javnosti, ali koji ipak može izazvati i negativne, tj. grešne reakcije onih slabijih u vjeri koji su spremni proklinjati ili opsovati Crkvu kojoj pripadaju. S druge strane, može se raditi i o kolektivističkoj optužbi i prozivanjem čitavih struktura Crkve za sablazan. Time se čini baš ono što i anticrkveni dio svijeta čini – nastoji Crkvu što je moguće jače lupiti po glavi i prikazati ju nevaljalom iznutra. No, konkretan slučaj svećenika vraćenog u službu župnika je dovoljno jasan da se zaista ne treba posezati za kolektivnom optužbom, budući da se konkretne pojedince može konkretno i pozvati na red.

Možemo i trebamo dizati glas i koriti grešnike, ali to možemo činiti bez da koristimo iste parole kao i oni koji žele kamenovati grešnika ili proklinjati ovcu koja je zalutala. Tu je riječ o razlučivanju duhova koji se kriju u javnim komentarima i kritikama u medijima. Nije dovoljno razlučivati samo argumente i logičke zaključke koji nam se nameću; potrebno je razlučivati i nakane tih riječi, ali i (duhovne) posljedice izrečenoga na širi krug Crkve, među kojima ima i malenih i slabih, kao i onih tvrdoglavih, ali i onih vjernih. Ne radi se o pitanju govoriti ili šutjeti, već se radi o pitanju na koji način izreći ono što se treba reći.  Taj pristup razlučivanja iziskuje pobožnost koja uranja u crkvenost u punom smislu te riječi – dakle u teologiju koja tumači stvarnost iz perspektive Neba u koje Bog po Crkvi želi privući sve, a ne samo iz perspektive svijeta u kojega nas je postavio.

Kliktati posve iste poklike kao i svijet, uostalom, može štetiti samom pojedincu koji se upušta u to. Jer ga uvlači u posvjetovljeni način govora o Crkvi, tj. u logiku svijeta koja bilo koji dio Crkve vidi samo kao silu koju treba nadvladati. Možda vjernik neće svjesno i svojevoljno stati u istu borbu kao i anticrkveni krugovi. Ali oni će njegove riječi znati iskoristiti za svoju agendu. Zbog toga je potreban oprez i razlučivanje duhova, kada god javno govorimo o slabostima i sablazni koja dolazi iz crkvenih redova.

Nastavak slijedi…

---

Ivan Glavinić

---