U prvim vremenima Crkve kršćani su se međusobno nazivali sveti, jer vjera i krštenje nose sa sobom posvećenje. Takav naziv za kršćane nalazimo već kod svetog Pavla, u njegovim novozavjetnim poslanicama. Nešto kasnije izravan naziv sveti zadržao se ”samo” za one koji su nakon smrti u zajedništvu s Bogom, iako je ostala svijest o svetosti već ovdje na zemlji. Uz to, trajna je svijest da zajedništvo braće i sestara u Kristu ne prestaje smrću, već nastavlja postojati i očitovati se po molitvama živih, zagovoru i primjeru svetih te ispovijesti vjere.
Svetkovina Svih svetih stoga je svetkovina cjelokupne Crkve – ove na zemlji i one na nebu. Mi na ovome svijetu koji smo putujuća Crkva ili, kako kaže Drugi vatikanski koncil Crkva hodočasnica – mi slavimo zasluge svetih, „Božji sveti Grad, svoju domovinu, nebeski Jeruzalem“ gdje Boga „zauvijek hvale preobraženi udovi Crkve, naša braća i sestre u slavi.“ (Predslovlje mise Svih svetih). U tom slavlju mi molimo za uslišanje zagovora koji upućujemo Bogu po molitvi svetima za Božju milost, naše posvećenje i zajedništvo s njima pred licem Božjim. Svetkovinom Svih Svetih slavimo, dakle, ono što u Vjerovanju ispovijedamo: „Vjerujem… jednu Crkvu… općinstvo svetih“. Jedna Crkva – u zajedništvu ove putujuće Crkve s nebeskom; općinstvo svetih – svi smo pozvani za života živjeti sveto i tako prispjeti u zajedništvo sa svetima na nebu, koji su nam primjer života i zagovornici kod Boga.
U svjetlu rečenoga možemo promisliti i o posjećivanju grobova. Iako je Dušni dan nakon Svih Svetih, ipak su ta dva dana povezana jednim: vjerom u vječni život. I pokojnici su dio Crkve u zajedništvu vjere u općinstvo svetih. Posjećujući grobove na dan Svih svetih, tj. uoči Dušnog dana, molimo Boga da ne gleda grijehe naših pokojnika, već njihovu vjeru. Molimo Boga da nas i našu pokojnu braću i sestre privede k sebi, u zajedništvo pred svojim licem sa svima svetima.
Ivan Glavinić
za novine: 043Bjelovarski tjednik br. 034, god. I., 31. listopada 2018.
Odgovori