Božićno vrijeme po prirodi nas usmjerava na promišljanje o Isusovom odrastanju. No, o tome ne znamo mnogo. Sigurno je da je odrastao u poslušnosti Mariji i Josipu, te se iz toga zaključuje da je s Josipom radio na tesarskom stolu. Isus je, dakle, bio jednak nama i u radu te je tako pokazao značenje rada u čovjekovom životu. Rad je, iako je prolazna stvarnost, stalna dimenzija čovjekovog bića, ma kakav istinski rad čovjek obavljao.
Čovjek je biće rada; ljudski rad proizlazi iz osobe i na nju je usmjeren. Čovjek nije puka radna snaga, već je subjekt i cilj rada: rad je za čovjeka, a ne obrnuto! Po svome radu čovjek se izražava, koristi svoje darove te uzdržava sebe i druge, a tako izražava ljubav prema sebi i bližnjemu. Tko može raditi ma kakav posao, iskorištava drugoga ako u lijenosti živi na njegov trošak.
Svi ljudi, naime, tvore bratstvo koje se naziva čovječanstvo te su povezani vezom solidarnosti. Rad uvijek ima i društvenu dimenziju: ja radim kako drugi ne bi bio prisiljen raditi za nas obojicu, ali i kako bih mogao dijeliti s drugima, osobito onima u potrebi. Nadalje, radom čovjek surađuje s Bogom i tako očituje zahvalnost što je stvoren na sliku Božju. Rad je stoga sudjelovanje čovjeka u djelu stvaranja, a mučni napor koji prati rad čini ga i načinom čovjekova sudjelovanja u djelu otkupljenja. Stoga je rad i sredstvo posvećenja čovjeka i prožimanja svijeta Kristovim Duhom. Sveti Ambrozije govorio je kako je svaki radnik Kristova ruka koja nastavlja stvarati i činiti dobro.
Sve ovo vrijedi, naravno, za pošten rad – nepošten rad je laž, karikatura čovječnosti. Dakle: rad je čovjekova temeljna dimenzija i stoga dužnost, jer po njemu gospodarimo zemljom, skrbimo za sebe i bližnje, ali i stvaramo budućnost onima koji će doći nakon nas.
Ivan Glavinić
za novine: 043Bjelovarski tjednik br. 043, god. II., 10. siječnja 2019.
Odgovori