Moj kolega po zanimanju i peru, Marin Miletić, ovih je dana ustvrdio kako je „Velika Gospa opet uzburkala duhove u Hrvatskoj“. To je posve točno, ali u isto vrijeme nije nimalo neobično. Svi kršćanski blagdani podrazumijevaju „uzburkane duhove“ i to već u izvornim događajima. Vijest o uskrsnuću Isusovu uzburkala je duhove u Jeruzalemu i među apostolima, vijest o rođenju Kralja nad kraljevima uzburkala je duhove svjetskih mudraca i vladara, Silazak Duha nad Crkvu uzburkao je duhove među svjedocima i tako dalje. Uzburkani duhovi prate slavlja svetkovina toliko dugo da je pravo čudo kada izostanu. Suvremeno doba medija, društvenih mreža i brzog protoka (dez)informacija možda nam daje dojam jače uzburkanosti, ali ne mijenja osnovnu paradigmu da Božje otajstvo pokreće sve duhove, oni radosne, one drhteće i one jednom uspavane, a sada uzburkane. To je divna stvarnost u kojoj Božje otajstvo dotiče sve, premda ne odgovaraju svi na isti način. Pa ipak, tužna je stvarnost da u naše vrijeme ta slavlja prate i namjerno uzburkavanje duhova i to u onome u čemu nemira ne bi trebalo biti. Riječ je o tome da si pojedinci uzimaju pravo odrediti kako će i čime svetkovina uzburkati duhove. Oni, a ne Duh Sveti. Neka se ipak nitko ne smatra imunim na ovu napast; svi smo skloni raditi to, od razine razgovora s poznanikom, do najviše razine. To je napast s kojom se svi borimo (ili se trebamo boriti), pa ne treba nikoga čuditi ako neki ili mnogi pokleknu.
Medijski senzacionalizam i komentari
Po običaju, slavlja velikih svetkovini u Hrvatskoj prati veliki broj medija. Nažalost, malo koji zbog same svetkovine. Malo koji (zapravo, nijedan) medij ne komentira izbor čitanja, simbole na liturgijskom ruhu, oko oltara, pjesme, tekstove molitava… Mediji dolaze na slavlja velikih svetkovina uglavnom radi homilije. I, budimo posve otvoreni, homilije pritom slušaju kao govor, a ne vjerski i bogoslužni čin. Izvještavaju o njima kao što izvještavaju o svim drugim javnim govorima, podvrgavaju ih istim metodama prosudbe i na njih traže komentare, po mogućnosti one koji će što jače odjeknuti. Takav pristup, iako ne mora odmah biti označen kao zloban, možda je plod nepismenosti glede kršćanskog bogoslužja (malo je novinara školovanih za to područje!), možda je plod profesionalne navike, možda je namjerno podgrijavanje vatre. Medijima se ne treba čuditi. Temelj njihovog postojanja, djelovanja i financijskog poslovanja je gledanost/čitanost i oni ju žele postići u svim temama, donoseći uvijek nešto novo i bombastično u razvoju situacije. Potenciranje javnog konflikta jedan je od provjerenih načina za postići takvo što. To svakako nije jedini način, ali je čest. Zato riječi u naslovima poput „skandalozna izjava“, „kontroverzna propovijed“, „bolesni ispad“ i sl. nisu iznenađujuće. U izvještavanju o propovijedima ili političkim neistomišljenicima ne ustručavaju se služiti ni metodama obavještajaca, ni prekrajanjem stvarnosti ni posve lažnim izvještavanjem. No, to je dvostrana priča. Novinari se ne trebaju čuditi ako im zbog takvog načina djelovanja opada povjerenje kod građana, ako ih javnost (novinari i mediji nisu javnost, iako često to tvrde!) percipira kao one koji donose samo crnilo i koji hrane negativnosti. Štoviše, onda kada se novinari koji djeluju na opisan način bune i pljuju protiv takve kritike medija, tada baš zatvaraju taj krug crnila i negativnosti.
Što običan čovjek, čitatelj i gledatelj, može učiniti ako ne želi biti dio tog kruga negativnosti na kojega ne može izravno utjecati? Može poći na izvore. Čitati izvorne homilije, govore, tekstove, a ne sažetke i dojmove novinara. Koliko je to važno mogli smo vidjeti i ove Velike Gospe, na primjeru izvještaja o propovijedi nadbiskupa Hranića i biskupa Košića. No, ovdje ne želim pisati o medijima, već o trajno napetom odnosu politike i homilije.
Ovom se temom bavim na različitim poljima svog života, jer mi je odnos Crkve i svijeta, tj. vjerskog i društvenog osobito draga tema. Ipak, na trenutno pisanje o ovoj temi potaknula me izjava ministrice obrazovanja. Ona je, naime, po drugi puta (koliko mi je poznato) poručila biskupima katoličke Crkve da „ona ima svoju nadležnost, a oni imaju svoje nadležnosti“. Drugim riječima, neizravno i između redova, ali sasvim jasno, poručila je Crkvi da izvoli šutjeti o bitnim društvenim temama (precizno: o odgoju i obrazovanju). Poručila je neizravno i da su te teme njezina isključiva nadležnost. O tome kako odgoj i obrazovanje nije ničija nadležnost, već odgovornost već sam pisao (vidi ovdje). Ponovimo: Odgoj i obrazovanje su odgovornost najprije roditelja i to im prvenstvo nitko, pa ni Crkva niti država ne mogu oduzeti niti ih mogu isključiti iz tih procesa. Zatim je odgovornost svih socijalizacijskih, odgojnih i obrazovnih čimbenika u društvu, pri čemu je jasno da u nabrojanome, pored ostalih subjekata, i Crkva (vjerske zajednice) ima veliku ulogu.
Onaj tko ne želi dijeliti tu odgovornost, tko smatra da po pitanju odgoja i obrazovanja ne treba savez svih tih subjekata, tko drugoga izbacuje iz procesa za korist prakticiranja svoje moći, tome nije mjesto u tom procesu. Bilo da se radi o Crkvi, bilo o državi, bilo o sindikatima, udrugama, učiteljima (što sam i sam) ili kome drugome: tko nije spreman graditi odgojno-obrazovni savez i dijeliti odgovornost, ne misli o dobru djece i tada uistinu nema što tražiti u tom području. Kada se, naime, odgovornost tu ne dijeli, rizik od monopola je velik, a pogotovo je velik kada politička vlast povećava svoju moć u tim procesima. Tada postoji velika opasnost od pretvaranja odgoja i obrazovanja u ideološki ili kakav drugi poligon aktualne političko-stranačke strukture na vlasti. Zato sve svi mi trebamo bojati kada se ijednom važnom društvenom subjektu upućuju poruke da se ne petlja u odgoj i obrazovanje. To su poruke kojima ne smije biti mjesta u društvu. O budućnosti djece i time našeg društva svi trebamo brinuti i razmišljati, davati prijedloge i kritike.
Politika
Politika je društveno djelovanje: utemeljeno je u ljudima kao društvenim bićima i usmjereno prema općem dobru. U tome politika ima svoj smisao i izvan tog smisla može postojati tek karikatura politike. Stoga je ministrica obrazovanja izrekla sadržajno i smisleno praznu usporedbu nadležnosti ministra i biskupa (Crkve). Politika, naime, nije ničija posebna nadležnost koja bi isključivala druge. Ona nije tek nečiji posao. Politika je kao društveno djelovanje način postojanja ljudskih bića. Čovjek je u srži društveno i političko biće. Politika i društvena pitanja nisu njegova nadležnost, već su njegov način samoostvarivanja kao čovjeka. Zbog toga u demokraciji vlast proizlazi iz i pripada narodu – ljudima, a ne uskoj grupi moćnika. Ljudi, kao politička bića, biraju neke među sobom koji imaju zadatak praktično urediti prostor slobode i prava, ali pritom ne bez glasa naroda, nego upravo na temelju njega. Danas se ovakve tvrdnje mogu posprdno nazivati populizmom, ali od te ideje se ne smije odustati. U suprotnom… prolistajte udžbenike povijesti.
Društvena pitanja, dakle, nisu isključivo rezervirana za određene skupine. Ona su svačija pitanja i svačija briga. Svi imaju pravo i dužnost, kako već mogu, doprinositi uređenju društva, predlagati, kritizirati, promicati i poticati one stvari koje smatraju društveno korisnima. Izabrani političari imaju obvezu sve to sagledati, prosuditi i odgovoriti na te prijedloge, a ne ušutkivati. U demokracijama se raspravlja o sadržaju tvrdnji o društvenim pitanjima, a ne o slobodi da se o društvenim pitanjima govori. Politika je stvarnost odozdo, iz čovjeka, a ne odozgo, iz povjerene političke moći. Stoga komentiranje društvenih procesa u Crkvi, pa ni od hijerarhije, nije protivno sekularnosti, niti je miješanje u poslove vlasti. Nitko u crkvenoj hijerarhiji nema moć donositi ili pisati zakonske odredbe države. U odnosu prema državnoj vlasti crkvena hijerarhija ima tek opću ljudsku moć: obraćati se drugima, poticati, kritizirati i pozivati na neko djelovanje. To smo najbolje vidjeli na primjeru donošenja Istanbulske konvencije, u čemu je izabrana politička vlast do kraja koristila svoju i samo svoju moć pisanja i proglašavanja državnih propisa. Uza sve protivljenje i pozivanje Crkve (klerika i laika) na odustajanje, vlast je dokazala da je u proglašavanju zakona moćna, slobodna, samostalna, ali i najodgovornija. Za usporedbu, o povredi sekularnosti i miješanju u slobodu vlasti mogli bismo, pak, govoriti u nekom pretpostavljenom slučaju kada bi netko iz crkvene hijerarhije podmićivao (ne dao Bog toga zla!), ili kako prisiljavao ili ucjenjivao čime.
Drugo je pitanje tko ima pravo odrediti što je nadležnost Crkve. Ovdje je dobro podsjetiti na jednu važnu stvar: državne uredbe, pravo, i politički procesi obuhvaćaju i obvezuju sve koji su državljani i koji žive na prostoru države. Poruke i djela vlasti utječu na sve, pogađaju sve i tiču se svih. Kada je Crkva kao zajednica u pitanju (ili udruge), njezino pravo, nužne obveze, učenje, promjene i poruke tiču se samo onih koji su dio te zajednice (osim u onome što pripada u naravni moralni zakon, koji nije samo učenje Crkve, već stvarnost u ljudima općenito). Oni koji nisu Crkva, koji su izvan nje, nisu ničime izvanjskim obvezni slijediti što Crkva govori navješćujući evanđelje, niti mogu odrediti što bi ona trebala govoriti. Samo članovi Crkve, baš kao i udruge ili društva građana, imaju pravo odrediti opseg i način djelovanja, temeljna načela i ciljeve svoje zajednice, budući da se samo tih članova i tiču. S druge strane, odrediti što je dobro za državu pripada svima, jer se država i društvo tiču svih i utemeljeni su na njima. Stoga ne samo da je nevjerojatno da si ijedan ministar dopušta odrediti narav (nadležnost) Crkve, nego je nevjerojatno i to da brigu za državni posao smatra isključivo svojom.
Ovdje je riječ da trebamo ono što Marija Selak naziva politizacijom svega. Ja to nazivam radije sudjelovanjem svih u politici. Trebamo više subjekata u političkim raspravama, a ne manje; trebamo raznolikost društvenopolitičkog djelovanja, a ne jednolikost, trebamo svojevrsnu decentralizaciju političkog djelovanja, a ne getoiziranje politike u stranačke strukture. Trebamo širok pogled na politiku. Politika je postala poput sramne etikete, a kako su tvrdili pape Pio XI. i Pavao VI., politika je, zapravo, uzvišeni oblik ljubavi prema bližnjemu. U tom kontekstu (nužno i isključivo u njemu!) homilija se može povezati s politikom. Ne, dakle, sa strančarenjem, s zauzimanjem strana ili s postavljanjem ultimatuma, nego s ljubavi prema bližnjemu. Ta ljubav, koja se dotiče i politike, mora biti uvijek usmjerena na spasenje čovjeka, a ne tek na zemaljsko blagostanje.
Homilija – Propovijed
Homilija je liturgijski čin
Što je to homilija, koja je njezina svrha? Da se ne dovodim u situaciju u kojoj bi netko mogao posumnjati kako jedan laik proizvoljno tumači i postavlja kriterije za homiliju, koja pripada samo zaređenima, ovdje ću se osloniti samo na dokumente Crkve. Homilija je, dakle, „produženi navještaj Riječi Božje koji potiče da se ta Riječ primi “kakva uistinu jest, kao Riječ Božja” (1 Sol 2,13), te se oživotvori.“[1] Homilija je „dio liturgije… potrebna je kao hrana kršćanskomu životu. Ona treba da tumači neki vidik čitanja Svetoga pisma ili koji drugi tekst iz ordinarija ili proprija mise dana, vodeći računa o otajstvu koje se slavi ili o posebnim potrebama slušača.“[2] Njezin je smisao u ovome: „Homilija u liturgijskome slavlju, polazeći od svetopisamskoga teksta, vjernicima tumači otajstva vjere i pravila za kršćanski život.“[3]
Što su dakle osnovne karakteristike homilije?
- Ona je dio navještaja žive Riječi Božje i, kao takva, dijalog Boga sa svojim narodom.
- Ona je potpuno liturgijski čin, pripada slavlju euharistije te se stoga homilija slavi, a ne govori. Ne pripada vremenu svijeta, već vremenu euharistije.
- Ona vodi računa o potrebama vjernika koji ju slušaju. To znači da je ona podrazumijeva da se Riječ tumači, između ostaloga, i u osjetljivosti za pitanja i probleme današnjeg vremena.
- Ona tumači: a) otajstva vjere; b) pravila za kršćanski život.
Ove karakteristike nisu jedine. Ovdje su tek istaknute kao važne za našu temu. Papa Franjo sabire te karakteristike u smjernice: poštivati liturgijsko ozračje homilije i vezu s euharistijom; njegovati majčinsku dimenziju Crkve prema vjernicima u homiliji; prepoznati potrebu dimenzije ljepote u homiliji; voditi računa o potrebi sinteze evanđeoske poruke i o inkulturaciji u homiliji. Za našu temu osobito je važno što papa Franjo govori o osjetljivosti za pitanja i potrebe naroda u homiliji. Tu se isprepliću navještaj vjere i društvena pitanja, tumačenje otajstva vjere i učenje pravilima kršćanskog života. Drugim riječima, tu se radi i o odnosu vjere i politike u homiliji. O tome, uz pomoć pape Pavla VI., ovako govori:
„Propovjednik mora također prignuti svoje uho narodu kako bi otkrio što je to što vjernici trebaju čuti. (…) Riječ je o povezivanju biblijskog teksta s nekom ljudskom situacijom, s nečim što ljudi žive, s iskustvom koje vapi za svjetlom Božje riječi. Ta briga nema ništa zajedničko s oportunističkim ili diplomatskim držanjem, nego je ona duboko religiozna i pastoralna. To je u osnovi prava duhovna osjetljivost da se u događajima razabere Božja poruka (…)
U tome traženju dovoljno je jednostavno imati pred očima neko uobičajeno ljudsko iskustvo… No, trebamo povećati i produbiti osjetljivost za ono što druge ljude stvarno muči u njihovim životima. Imajmo na pameti da ne treba nikada odgovarati na pitanja koja si nitko ne postavlja. Jednako tako ne dolikuje govoriti o aktualnim vijestima da bi se pobudilo zanimanje: za to već postoje televizijski programi. Može se ipak krenuti od nekog događaja kako bi Božja riječ snažno odjeknula u svojem pozivu na obraćenje, na klanjanje, na konkretno bratstvo i služenje, i tako dalje; međutim, uvijek će biti onih koji su spremni slušati propovjednikove komentare o aktualnim događajima, ali to ne doživljavaju kao osobni izazov i poticaj.“ [4]
Ovo posljednje možda je i najveća napast mnogih propovjednika: komentirati umjesto propovijedati, govoriti umjesto slaviti homiliju. Nije tajna niti to da mnogi ljudi dolaze na slavlja kako bi čuli što propovjednik ima za reći o aktualnim zbivanjima, a izlaganja otajstva vjere i načela života propuste kroz uši. Nije lako ni propovjedniku boriti se protiv napasti pukog komentiranja kada vidi pred sobom na ambonu (!) svu silu mikrofona koji su tu većinom zbog takvih komentara, kao na kakvom političkom skupu.
Naši biskupi su na Veliku Gospu pokazali da slijede smjernice pape Franje po pitanju odnosa prema homiliji. Štoviše, unazad nekoliko godina dojam je da su društvene i duhovne teme u homilijama sve usklađenije, profinjenije i uklopljene u navještaj, tako da izgrađuju vjerski puk. Tako je ove godine nadbiskup Hranić iskoristio situaciju odbijanja djece iz komotnosti kako bi pozvao na pokajanje za način života koji nije u skladu s kršćanskim. Biskup Košić iskoristio je nadolazeću Školu za život kako bi pozvao vjernike da se uključe u procese promjena, ali i kako bi ih pozvao da kroz život neprestano pohađaju „Marijinu školu“. Kardinal Bozanić je, pak, za Božić pozvao roditelje da ne prepuštaju procese promjene školstva nekom drugom, već da se uključe. Svi ti pozivi jasno odgovaraju kriteriju krenuti od nekog događaja kako bi Božja riječ snažno odjeknula u svojem pozivu na obraćenje, na klanjanje, na konkretno bratstvo i služenje. Stoga su prozivke za otklon od pape Franje ili „nadležnosti biskupa“ potpuno neutemeljene.
Otkrivati i druga mjesta za govor Crkve
Drugi je problem kada negdje nedostaju drugi oblici govora i načini obraćanja narodu, pa se homilija iskorištava kao idealna prilika za sve što se želi izreći, dok ljudi slušaju. O tome opet ne smišljam vlastite teorije. Dovoljno je tek ukazati na riječi jednog našeg liturgičara:
„Poteškoće s homilijom nastaju svugdje gdje je homilija jedini oblik propovijedanja i naviještanja u zajednici vjernika. Tu će zapravo homilija teško ostati u granicama homilije i još će teže doprijeti do dubine svoje homiletske zadaće. Događa se da se homilijom nadoknađuje izostanak drugih oblika propovijedanja u župnoj zajednici, kateheze odraslih, pastoralnih i drugih župnih susreta (…) Takav govor stavljen na mjesto liturgijske homilije ima disperzijski učinak, koji raspršuje vjerničku pažnju na svijet, na život, na potrebne, na političke i društvene (ne)prilike… On ispituje vjerničku savjest, ali ne budi svijest o zbilji otajstva koje se u liturgijskoj zajednici događa snagom Kristova Duha.“[5]
Možemo samo zahvaliti Bogu što kod nas nije izražen osobito veliki nedostatak kateheza, župnih susreta i slično. Pa ipak, možemo u isto vrijeme reći da nedostaju drugi oblici javnog govora. Društveno relevantna katolička medijska scena kod nas je još uvijek u začetku (čast onima koji iz dana u dan mukotrpno rade na rastu); posljednje teološke rasprave i prozivke pokazale su da kronično nedostaje mjesta i oblika relevantnih i redoviti teoloških rasprava, na kojima bi istaknuto mjesto imale i rasprave o aktualnim društvenim temama iz teološke perspektive; nedostaju knjige, članci i slična izdanja u kojima bi pojedini biskupi i drugi istaknuti katolici obrađivali određene društvene teme iz katoličke perspektive te prvo kao građani (a ne najprije kao crkvena hijerarhija, što liturgijsko ozračje, pak, nužno ističe). Nedostaje više tribina, okruglih stolova, emisija, podcasta… Sva ta mjesta nedostaju u našemu društvu, a važna su za sudjelovanje Crkve u životu društva. To je novi Areopag!
Homilija je nužno pouka, pripada službi posvećivanja i naučavanja Crkve i tako treba biti shvaćena, pripremana i prihvaćena. Nije rasprava ni predavanje, već dijalog Boga s narodom. Ona druga mjesta ili načini koje sam naveo omogućuju raspravu, pa i polemiku o društvenim pitanjima i omogućuju da kreativnost i mudrost Božjeg naroda dođe do izričaja te da se tako Crkva i društvo, ali i crkvena hijerarhija i laikat međusobno obogaćuju različitim iskustvima, propitkivanjem ideja o društvu i zajedničkim traganjem za odgovorom. Iako postoje različita mjesta u kojima se to već događa, ona su ipak društveno gotovo nevidljiva, a time i vrlo malo relevantna za ikakav ozbiljniji doprinos društvenim procesima. Pomaci postoje, i važno ih je snažno podupirati!
Ono čemu bi također trebalo dati mjesta u govoru Crkve na bilo kojem mjestu, u homilijama, raspravama, pa i ovako na ovom blogu, su jači pozitivni poticaji laikatu na aktivnije, a osobito na raznoliko sudjelovanje u društvenim procesima. Nije dovoljno da se čitavo društveno djelovanje laikata svede na par udruga i inicijativa. Potrebno je ispitivanje vlastitih darova kod laika, realizacija tih darova u životu, prihvaćanje društvenog značaja tih darova i talenata. Potrebno je raznoliko, redovito i rašireno sudjelovanje svih u životu društva.
Ivan Glavinić
[1] KKC, br. 1154, 1349.
[2] OURM, br. 65.
[3] Red misnih čitanja, br. 24.
[4] Papa Franjo, enciklika Evangelii gaudium, br. 154-155.
[5] Ante Crnčević, Vlastitosti homiletskoga načina govora Poticaji za homiletsku preobrazbu naših propovijedi, u: Živo vrelo, 23 (2006) 2.
Odgovori