Crkva je zajednica poslanih u svijet, ona koja nastavlja Kristovo poslanje od Oca. Jedan lijepi mozaik p. Marka Rupnika to zorno prikazuje: podno Isusova križa stoji sv. Franjo Asiški koji na ramenu jednom rukom drži ovcu, jer je na sebe preuzeo brigu za onu zalutalu ovcu koja je Isusu bila na srcu. Drugom rukom sv. Franjo šalje svoju braću u svijet. Pokazuje u istom smjeru kao i Isus, s istim ranama na rukama. To je slika zadaće Crkve: preuzeti Isusov smjer, postati njemu sličan i takav ići drugima. A što činiti jednom kada se pođe? Znamo: „Idite po svem svijetu, učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ (Mt 28, 19-20) To je temeljni misijski nalog (lat. missio – poslanje): ići, krstiti, učiniti učenicima, učiti – te su zadaće nalog koji Crkva mora provoditi baš uvijek i svugdje, ako želi ostati Crkva, ako želi ostati vjera svom Izvoru.
EUROPA TREBA MISIJE
Ovaj Isusov nalog stoljećima je nadahnjivao i još uvijek nadahnjuje brojne misionare koji u dalekim, često nerazvijenim krajevima, na raznovrsne načine vrše misiju Crkve. No Isusov misijski nalog vrijedi i za razvijeni dio svijeta, pa tako i za civiliziranu Europu. Ovo može zvučati neobično i nezahvalno ako nam na sam pojam misije prvo dođu slike teškog siromaštva, bijede, bolesti, gladi i žeđi… Mi u Europi imamo sve što takva misijska područja nemaju, a tako silno trebaju. U Europi zaista ne treba toliko zalaganja za temeljne uvjete života, kao u Amazonskom području, Africi, Aziji. No, prva zadaća misija je usmjerena na spasenje dušâ, dok je socijalno zalaganje svjedočanstvo iskrenosti tog zalaganja i one Isusove ljubavi koja jedina spašava. Europa je potrebna zalaganja za vječni život; Europi treba poruka spasenja.
Još 1985. godine biskupi u Europi su u dokumentu „Evangelizirati sekulariziranu Europu“ analizirali religioznu situaciju u Europi i uočili postkršćansku situaciju: širenje različitih oblika ateizma, sekte, narcisoidni individualizam, prosvjetiteljska idolatrija znanosti itd. Danas se čini kako treba istaknuti i druge pojave: vjerska ravnodušnost, sinkretizam, religijska nepismenost, moralni i vjerski relativizam. To je sažeo i sv. Ivan Pavao II. u enciklici Redemptoris missio: „Postoji, osobito u zemljama starog kršćanstva, ali katkad i u mlađim Crkvama, srednje stanje gdje su cijele skupine krštenih izgubile živi osjećaj vjere ili se više uopće ne priznaju članovima Crkve, živeći život koji je daleko od Krista i njegova evanđelja. U tom slučaju nužna je nova ili ponovna evangelizacija.“ Nije li točno da je u Europi izgubljen živi osjećaj vjere, pripadnost Crkvi i život po evanđelju? Smijemo se nadati, ali naivno je biti čvrsto uvjeren da će se stvar popraviti sama od sebe, da će se ljudi sami vratiti Evanđelju. Nije li onda Europu potrebno gledati misijski? Koji bi bili elementi misija u Europi? Zadržat ćemo se samo na Isusovim porukama: idite-krstite-učinite učenicima-učite.
POĆI I UPOZNATI
Za Crkvu u Europi ići znači iznova upoznati društvo i kulturu u kojoj živimo. Jer, nije samo religijska slika ta koja se promijenila, tu su i sve brojniji pripadnici drugih kultura, komunikacija se sve više virtualizira, načini prenošenja informacija su svakim danom sve raznovrsniji, a metode obmane su sve sofisticiranije i dalekosežnije. I područje rada je u krizi: životne potrebe, rad i plaća su u velikom nesrazmjeru, a politička komunikacija u društvu se čini crno-bijelom, iako je zapravo sve složenija. Sve su to pojave koje Crkva treba dobro upoznati, razumjeti i prosuditi. Nije dovoljno upoznati način komunikacije, treba ga prosuditi i kritički vrednovati. Nije dovoljno biti usred života društva ili koristiti aktualni politički rječnik da bi se razumjelo društvo – treba prosuditi, pročistiti, a onda iskoristiti za evangelizaciju. Ozbiljno poznavanje života današnje Europe je važno jer je to uvjet misija; evanđelje se najbolje navješćuje jezikom njegovog primatelja.
KRSTITI NARODE
U Europi danas postoje mnogi nekršćani. Mnogi ljudi često uopće nisu religiozni, ateisti su. U tijeku su velike migracije u kojima dolazi i sve više pripadnika drugih religija. Svima njima Crkva je poslana nuditi krštenje. A malo se govori o tome. Više se govori o međureligijskom i dijalogu kultura. Da, takav dijalog je potreban, ali on ne lišava Crkvu Isusovog poslanja. Pogrešno je stavljati na suprotne strane dijalog i obraćenje, poštivanje različitosti i evangelizaciju ili pak slobodu i krštenje. Poći ususret drugome, evangelizirati i krstiti u slobodi je znak vjernosti Isusovoj poruci. Uostalom, ako je evanđelje od općeg značenja za našu civilizaciju, svakome smije biti izloženo i ponuđeno. Zato za Europu današnjice vrijede ove riječi pape Pavla VI.: „Sigurno je da bi pogrešno bilo kad bismo nešto naturali savjesti svoje braće. Nešto je sasvim drugo ako se toj savjesti, u punoj jasnoći i posvemašnjem poštivanju slobode izbora, ponudi evanđeoska istina i spasenje u Isusu Kristu, nastojeći da se izbjegne ‘svaki način djelovanja za koji bi se moglo činiti da odiše pritiskom ili nečasnim ili manje poštenim nagovaranjem.’ (…) I zašto bi samo laž i zabluda, srozavanje i pornografija, imali pravo da se nude i često nažalost upravo naturaju posredstvom razorne propagande sredstava društvenog priopćivanja, popustljivošću zakonodavstva, strahom dobrih i drzovitošću opakih? Blagovjesniku je više dužnost negoli njegovo pravo da s velikom obazrivošću ponudi Krista i njegovo Kraljevstvo.“ (EN, br. 80.)
UČINITI ISUSOVIM UČENICIMA
Krštenjem se postaje Isusov učenik, dijelom Crkve. Ipak, veliko je mnoštvo onih u Europi koji su kršteni, ali se više ne smatraju dijelom Crkve ili su od nje otpali, priznaju Isusa ali ne i zajednicu učenika. Često se to događa zbog sablazni, razočaranja, nerealnih očekivanja savršenstva i zaborava ljudske grešnosti, ali se još češće događa zbog vjerske mlakosti. Za rješavanje te svojevrsne krize pripadnosti Crkvi potrebno je obnoviti unutarnji svakodnevni život Crkve, boriti se protiv mlakosti i ispražnjene svakodnevice. Kao što su apostoli dane ispunjavali molitvom psalama, povlačenjem u osamu, čitanjem Pisma, raspravama, poukama i sl., te su iz toga crpili snagu za svoje misije, tako i danas kršćanima treba ponovno probuditi revnost za tu dinamiku života. Dinamiku koja ne prestaje s izvršenjem nedjeljne obveze, nego to nedjeljno proširuje u različitim oblicima na sve dane. Naime, mnogi kršćani napuštaju Crkvu ne zbog nedjelje, nego upravo zbog toga što ne nalaze nedjeljno, tj. kršćansko u svakodnevici. Kako to učiniti? Jedan put smo već naznačili, a to je obnova liturgijske revnosti za sveto kojoj je nužno dodati i obnovu revnosti za svakodnevne pobožne vježbe izvan mise (npr. Anđeo Gospodnji). No, treba naći načine za buđenje volje za redovito čitanje Biblije, za čitanje kršćanske literature ili papinskih dokumenata. Prava je tragedija Crkve našega vremena kada papa piše pisma i pobudnice svim vjernicima, a čitaju ih tek rijetki ili se propušta prenijeti vjernicima što im Crkva u dokumentima poručuje. Nije teško nakon novog dokumenta organizirati njegovo predstavljanje u župi. Nije toliko teško ljude poučavati o nauku drevnih crkvenih otaca. Evo, to su već neke mogućnosti koje mogu pomoći da se ljudi bolje prepoznaju kao zajednica Isusovih učenika.
UČITI NARODE
Posljednji element misija Crkve je poučavanje. Sveti Ćiril i Metod su u svojim misijama naviještali, krstili, osnivali mjesne Crkve, ali i poučavali i opismenjivali. Bili su svjesni da civilizaciju nije dovoljno samo poznavati. Treba ju i oblikovati, oplemenjivati iznutra. Ako na Europu gledamo misijski, onda nalog poučavanja moramo shvatiti vrlo ozbiljno. Danas je više nego ikada potrebno obnoviti prisutnost Crkve na odgojnom i obrazovnom polju, od najviše akademske razine do najniže. Nije više dovoljno živjeti na staroj slavi povijesnog doprinosa obrazovanju. Sjaj kojega se rado sjećamo treba obnoviti i dalje razvijati doprinos. Pritom su katolička sveučilišta, škole i vrtići neizmjerno važni, a danas je važno i paralelno stvarati obrazovne puteve izvan uobičajenih institucionalnih oblika. Prvotna zadaća Crkve u Europi danas možda nije opismeniti narode, već kroz poučavanje drugih treba pokazati i intelektualnu privlačnost evanđelja, sklad ljudskog razuma i riječi vječne Mudrosti. Naime, danas „mnogi mladi ljudi napuštaju Crkvu zbog intelektualnih razloga“ (biskup R. Barron, USA). No, čak i to intelektualno misionarenje nije svrha samome sebi, već treba pobuditi želju za čin vjere koji vodi u crkvenost života i život u istini koja spašava čovjeka.
Tako provoditi misije u Europi znači biti tihi pregalac, znači iznova shvatiti Crkvu kao kvasac društva. Znači marljivo i sigurno, strpljivo i zamjetno graditi Kraljevstvo Božje i kulturu nadahnjivati evanđeljem.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, listopad 2019.
Odgovori