Prije četiri stoljeća Ivan Gundulić napisao je svoju slavnu Himnu slobodi u kojoj je istaknuo neizrecivo blago te vrednote. Njegove riječi i danas, ili možda osobito danas, prepoznajemo kao pjesnički izričaj onog osjećaja koji u nama budi iskustvo oslobođenja. Sloboda pripada među najvažnije vrednote društva, osobito Europe koja nakon strahota XX. stoljeća na nju gleda kao na najvrjednije blago koje treba čuvati radi mira. Zato se ona smatra jednom od temeljnih europskih vrijednosti. Iako se pritom često prisjeća gesla francuske revolucije sloboda, bratstvo, jednakost, svijest o važnosti slobode puno je starija od toga. Europa i čitav Zapad za tu svijest mnogo duguju kršćanstvu. Dakako, nije čitav pojam slobode bio nepoznat prije kršćanstva, ali je kršćanstvo bacilo novo svijetlo i omogućilo vidjeti slobodu u dotad gotovo nepoznatoj perspektivi.
Što je sloboda?
U uobičajenom, školskom tumačenju pojma slobode polazi se od njezina dva smjera: vanjska sloboda ljudi, tj. građana i unutarnja sloboda čovjeka kao bića sa slobodnom voljom. Postoji i drugi način definiranja: kao sloboda od i sloboda za. Pritom od podrazumijeva iščeznuće svake prisile i ropstva, dok za podrazumijeva slobodu čovjeka za neko djelo, pa čak i usprkos izvanjskoj zarobljenosti. U nešto stručnijem obliku definiranja slobode, ona se tumači kao pravni status i kao svojstvo osobe.
Gledana kao pravni status, sloboda znači pripadnost nekoj zajednici u kojoj postoje osigurana prava, sudjelovanje u životu zajednice i zaštita. Taj je oblik slobode danas svima dobro poznat, čemu je osobito doprinio porast demokracije i jačanje ustavnog poretka država. Takvu su svijest o slobodi poznavali i Izraelci, o čemu svjedoči njihov iskustvo oslobođenja iz egipatskog i babilonskog sužanjstva. I stari Grci i Rimljani imali su tu svijest o slobodi, iako u dosta okrnjenom smislu slobodnih građana s pravima i neslobodnih – najčešće robova bez prava. Viđenje slobode kao pravnog statusa osobito je ojačalo u Europi nakon sloma nacizma i, kasnije, pada Berlinskog zida.
S druge strane, sloboda kao svojstvo osobe nije bila poznata, već je tek neznatno naslućena u starome Rimu i kod stoika. Ona ipak dobiva svoje čvrste strukture tek s pojavom kršćanstva. O tome piše čak i njemački filozof Hegel: „Da je čovjek po sebi slobodan, u svojoj bîti, rođen slobodan, to nisu znali ni Platon niti Aristotel… U kršćanstvu je došao nauk da su pred Bogom svi ljudi slobodni, da je Krist oslobodio ljude, da su oni pred Bogom jednaki i oslobođeni za kršćansku slobodu. Ta određenja čine slobodu neovisnom o rođenju, staležu, izobrazbi itd. I neizmjerno je mnogo ono što se time pomaknulo naprijed.“
Apostol Pavao je još u poslanici Galaćanima istaknuo tu temeljnu razliku u shvaćanju koja je došla s Kristom i kršćanstvom: „Nema više: Židov – Grk. Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu! (3, 28)… Za slobodu nas Krist oslobodi! Držite se dakle i ne dajte se ponovno u jaram ropstva!“ (5, 1). Pavao to piše svjestan onoga što je Isus govorio: „Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu moji ste učenici; upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.“ (Iv 8, 31b-32). O kršćanskom shvaćanju slobode moguće je još nadugo pisati, isticati mnogobrojna mjesta iz Svetog pisma i upućivati na velike crkvene pisce, ali ovdje to nije potrebno. No, dobro je uputiti svakoga vjernika na dokument Zbora za nauk vjere (sada Kongregacija za nauk vjere) iz 1986. pod naslovom Naputak o kršćanskoj slobodi i oslobođenju. U tom kratkom tekstu sažet je nauk Katoličke crkve o slobodi i njezinim temeljima u Božjoj objavi, pa ga preporučujemo za čitanje.
Sloboda i odgovornost
Nastavljamo, pak, s pogledom prema jednoj drugoj sastavnici slobode, a to je odgovornost. Ona proizlazi iz činjenice za sloboda nije apsolutna, da ima svoje granice, što je utemeljeno u čovjekovoj naravi. Joseph Ratzinger (kasniji papa Benedikt XVI.) tumači kako u čovjeku, kao slici Božjoj, postoji temeljni antropološki uzorak koji svoj izvor ima u Trojstvu: biti za (koga) – biti od (koga) – biti s (kime). Kada se o tome razmišlja u kontekstu slobode, tada to znači da je ljudska sloboda u svojoj naravi dijeljena sloboda, tj. da se ostvaruje u suživotu s drugima, da ima svoje granice. Konkretno ostvarenje toga ostvaruje se kroz pravo.
Ovaj mali filozofski sažetak može se pojasniti i primjerom iz Svetoga pisma: Oslobođenje Izraelskog naroda iz egipatskog ropstva nije posve dovršeno u prelasku preko Crvenog mora, već u Sinajskom savezu, tj. u primanju Dekaloga. Za Izraelce je to značilo ispunjenje slobode u dvostrukom smislu: Dekalog je potvrda da su Izraelci slobodni od Egipćana (i od svake tuđinske vlasti), budući da prihvaćajući Dekalog ulaze u Savez s Bogom, a ne sa zemaljskim vladarima. S druge strane, u Dekalogu s radi i o uređivanju odnosa ljudi međusobno. Sloboda je tako ostvarena u proglašenju temeljnog zakona života Izraelaca. Dakle, ostvarenje slobode uvijek se događa u temeljnom usmjerenju cjelokupnog života.
To usmjerenje mora biti prema istini i dobru, a apostol Pavao će pozvati kršćane da se usmjere u ljubavi: „Vi ste, braćo, doista, pozvani na slobodu. Samo ne na slobodu za izliku tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. Jer sav je Zakon u jednoj riječi ispunjen, u ovome: ‘Ljubi bližnjega svojega kao sebe samoga!’“ (Gal 5, 13-14). I Petar će u svojoj poslanici podsjetiti na jednak odnos prema slobodi: „Kao slobodni ljudi – ali ne kao oni kojima je sloboda tek pokrivalom zloće, već kao Božje sluge – sve poštujte, bratstvo ljubite, Boga se bojte, kralja častite!“ (1 Pt 2, 16-17).
Poštivati granice, druge ljude, vršiti pravo i živjeti istinu – to u biblijskom smislu pripada pravednosti, a mi sve to možemo označiti pojmom odgovornost. Sloboda i odgovornost nisu dva suprotna kraja jednog spektra. Naprotiv, oni su jedno: neodgovoran nije uistinu slobodan; slobodan je samo onaj tko prihvaća odgovornost. U današnje vrijeme to se čini kao grub govor, ali to ga ne čini manje istinitim. Štoviše, danas se sve više javlja potreba za jačanjem osjećaja odgovornosti kod ljudi i osvješćivanjem da odgovornost ne tlači niti zarobljava, već oslobađa. Čovjeku je lako gomilati prava, a granice lakše prihvaća ako one znače zapravo prava drugih. Ali iako je pohvalno i dobro kad su u pitanju ljudi, to nije najbolje rješenje za baš sve u svijetu. Primjerice, danas se često može čuti govor o pravima životinja ili okoliša. No, treba reći da takvo što zapravo i ne postoji. Životinje ne mogu biti nositelji prava. Postoji odgovornost čovjeka prema stvorenom svijetu, obveza prema prirodi koja mu je povjerena. Ali čini se lakšim jednostavno širiti područje prava i na prirodu – to ne zahtijeva puno akcije od nas, najčešće pljesak. Priznati, pak, odgovornost prema svijetu koji nas okružuje traži da se zauzmemo za nešto ili nekoga, ponekad i podmetnemo leđa i žrtvujemo se, čega nema bez ljubavi za drugoga i istinoljubivosti. A to traži i hrabrost. No, baš zato sloboda i jest jedna od temeljnih vrednota Europe: jer podrazumijeva nesebičnost i žrtvu.
Nasljedovati Osloboditelja
Kršćansko viđenje slobode koje je, kako smo rekli, presudno za naše društvo, ne može se razumjeti bez te dimenzije žrtve. Isusova poslušnost Ocu nebeskom koji je, u svojoj vjernosti Savezu poslao svoga Sina u svijet, pokazuje Božju savršenu slobodu i odgovornost za svijet i čovjeka. Isus nas je svojim vazmenim otajstvom, tj. svojom žrtvom i uskrsnućem oslobodio od ropstva grijeha i smrti. Slobodu koju on donosi zato je moguće je imati samo u nasljedovanju njega u svakodnevnom životu. U tom smislu, neka ovdje kao sažetak budu neki navodi iz spomenutog Naputka: „Kad Crkva, poučena od Gospodina, upravlja Ocu molitvu: ‘Izbavi nas od zla’, ona moli da otajstvo spasenja snažno djeluje u našem svakidašnjem životu. Ona zna da je otkupiteljski križ žarište svjetla i života te središte povijesti.“ (br. 3); „Evanđelje Isusa Krista objavljuje čovjeku da je on slobodna osoba pozvana ući u zajedništvo s Bogom i tako mu posvješćuje dotad neslućene dubine ljudske slobode“ (br. 5); „Posljedica je evanđeoske ljubavi i poziva djece Božje na koji su pozvani svi ljudi – izravan zahtjeva i imperativ poštivanja svakoga ljudskoga bića s njegovim pravima na život i dostojanstvo.“ (br. 57); „Crkva poziva čovjeka i društva da pobijede situacije grijeha i nepravde i da uspostave uvjete prave slobode. Ona je svjesna da ćemo sva ta dobra – ljudsko dostojanstvo, bratsko zajedništvo, slobodu… – naći poslije opet, ali očišćena od svake ljage, prosvijetljena i preobražena, kada Krist bude predao Ocu vječno i sveopće kraljevstvo, a to je kraljevstvo slobode.“ (br. 60).
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, ožujak 2020.
Odgovori