A Marija Magdalena je stajala vani kod groba i plakala. Kaže joj Isus: „Ženo, što plačeš? Koga tražiš? (…) I uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: »Mir vama!« To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: »Mir vama!« (Iv 20, 11.15.19)
Marija Magdalena je u žalosti. Nema onoga koga traži. Učenici su u strahu. Večer je. Zatvoreni su u kuću. Ne boje se tek progonitelja, već su u strahu za sebe, svoj život, i u strahu jedni za druge – da ne izgube najbliže (to je tek puni smisao zatvaranja vrata: zaštita onih koje ljubimo). I mi se tako osjećamo ovih dana.
Drukčiji Uskrs?
Čujemo kako će ovaj Uskrs biti drukčiji nego dosadašnji. Svakako, nećemo proživjeti ovaj Uskrs onako kako smo navikli. Mnogima nećemo moći uživo čestitati Uskrs, pružiti ruku, dati poljubac, podijeliti tanjur s njime. Ručak možda neće biti toliko obilan, slastica će možda biti manje. Uskrs bi nam mogao biti, barem s te izvanjske strane, gotovo kao svaki drugi dan i zato se pomalo čudno osjećamo.
No, to ipak neće biti posve drukčiji Uskrs od dosadašnjih. Među nama žive oni kojima je takav gotovo svaki Uskrs: radnici u neodgodivim i odgodivim poslovima, blokirani i siromašni, progonjeni i zatvorenici, bolesni i oni koji su u ovo vrijeme ostali bez nekoga od bližnjih, siromašni i beskućnici… Njima je ovakav Uskrs, a možda i još skromniji, uobičajen. Za njih ovaj Uskrs neće biti drukčiji od dosadašnjih.
Zato je nama koji nismo u takvoj situaciji ovaj Uskrs prilika da ponovno otkrijemo dimenziju bratstva ljudi – dimenziju po kojoj mi je i onaj najmanji brat; dimenziju po kojoj je ponekad potrebno na neki način osjetiti njegov život na svojoj koži, kako bismo ga razumjeli i prihvatili.
Ovaj Uskrs prilika je i da nanovo otkrijemo važnost vještine zahvaljivanja za sve što imamo – sve, ma koliko skromno bilo – jer je sve što imamo krhko i prolazno, a mi imamo priliku kao dar služiti se tim stvarima kao da nisu prolazne, i k tome sebi na dobro.
Upravo po tom novom otkrivanju bratstva i zahvaljivanja ovaj Uskrs može zaista biti za nas drukčiji.
Obnoviti apostolsku vjeru
No, Uskrs nije svetkovina tek društvene osjetljivosti kao takve. On je svetkovina najveće radosti vjernika, temelj naše vjere, koja je život s drugima i za Drugoga. Kako se pjeva u vazmenoj noći: „Noć je to u koja nebesko sa zemaljskim, božansko s ljudskim povezuje.“ Ovaj Uskrs povezuje i nas današnje vjernike, tj. današnju Crkvu s onom prvom Crkvom, koja sada čini nebesku.
Ne treba zato propustiti uočiti da ovaj Uskrs proživljavamo apostolski, onako kako je prva Crkva dočekala uskrsnu radost: u strahu za sebe i bližnje od onoga što nam prijeti vani, iza zatvorenih vrata, u društvu samo najbližih, a čini nam se da je sve tek duga noć koja ne prolazi.
No, uskrsli Krist dolazi među apostole, bez kucanja, bez da mu itko otvara vrata. On dolazi i samim dolaskom daje uočiti kako je ono vani što nam izaziva strah ništa naspram njegovog uskrsnuća. Uskrslome ništa ne može nauditi, radost Uskrsa ništa ne može obuzdati, pa ni čvrsto zatvorena vrata. Radost dolazi među nas prestrašene, tjeskobne, dolazi u naše domove, ne kroz vrata, već po Uskrslome. Radost ne postižemo svojim snagama. Radost dolazi nama.
Apostoli nakon iskustva te radosti otvaraju vrata, i pronose tu radost drugima s takvim žarom i uvjerljivošću da je ta ista radost došla sve do nas, danas.
Za kime čeznemo?
Prva riječ Uskrsloga, još na grobu je: „Što plačeš? Koga tražiš?“ (Iv 20, 15).
Mi znamo zašto smo ovih dana u tjeskobi, tražimo više života od ovoga. U dubini duše svjesni smo da ne tražimo nešto, već nekoga. Ali često ne znamo koga to tražimo. Ono što nalazimo za kratko nas veseli, ali nas ne raduje. Zato Isus i ovaj Uskrs pita nas: „Koga tražiš?“ Nismo sami pred tim pitanjem. Čitava povijest spasenja odzvanja njime. Još se psalmist susreo s tim pitanjem, ali je za sve nas dao i odgovor koji možemo uzeti kao svoj vlastiti: „Naša se duša Gospodinu nada, on je pomoć i zaštita naša. Srce nam se u njemu raduje, u njegovo sveto ime mi se uzdamo. Neka dobrota tvoja, o Gospodine, bude nad nama, kao što se mi u tebe uzdamo!“ (Ps 33, 20-22)
Isus svojim učenicima pokazuje svoje ruke i bok.
Pokazuje svoje rane, podsjeća ih na svoju muku i time daje poruku: Ja sam (Lk 24, 39). No, ruke i bok nisu samo osobna iskaznica Uskrsloga, već su i evanđelje – radosna vijest: progoni, muka, patnja i smrt – sve ono vani čega se bojite – sve to nije posljednje i nema zadnju riječ. Zadnju riječ ima Riječ – Bog koji je „Bog živih, a ne mrtvih“ (Lk 20, 38). Jer, Bogu nije „do smrti bezbožnikove, nego da se odvrati od zloga puta svojega i da živi.“ (Ez 33, 11). Zadnja riječ je uskrsnuće i život, a ne muka i smrt.
Zato u Vazmenoj noći i molimo: „Bože, jakosti nepromijenjena i svjetlo bez zalaza… Nek cijeli svijet iskusi i vidi: što je palo, ti pridižeš; što je staro, pomlađuješ, a rasuto vraćaš u cjelinu po Kristu koji je početak svemu.“
Mir vama!
Isus dolazi među učenike, u sredinu.
On ne staje negdje sa strane kako bi promatrao učenike, već u sredinu, kako bi njegovu riječ, koja je svima potrebna, uistinu svi primili. Kažem im: Mir vama! Prvi dar Uskrsloga je mir. To je prva riječ Uskrsa, prvi navještaj trajne radosne vijesti. Danas primjećujemo mir na ulicama, ali nemir u sebi. Zato nam je danas mir svima prijeko potreban, i to onaj mir koji sami ne možemo nikako postići. Zato, što je tada rekao apostolima, to i danas vrijedi za sve: Mir vama!
Taj mir koji dolazi samom Isusovom riječju oslobađa Mariju Magdalenu tuge pred praznim grobom, a učenike oslobađa straha i zatvorenih vrata. Isus učenicima daje i Duha Svetoga i ovlast da dovode druge Miru po otpuštenju grijeha. Oni se, nakon primanja mira i Duha, odlučuju za nemali put od Jeruzalema do Tiberijadskog jezera gdje im se Krist ponovno obraća. (Iv 21, 1). Uskrsli čini da učenici zbog primljenog mira ne samo da otvaraju vrata, ne samo da se pokazuju među progoniteljima, već se odvažuju čak i na put.
Naš je vjernički život put, hodočašće. Ima i nevoljkosti i nestrpljivosti za polazak, ima lijenosti i odvažnosti, umora i lakoće, glatkih i hrapavih staza. Ponekad nas viša sila prisiljava da se zaustavimo u prenoćištu, iza zatvorenih vrata, možda i na duže vrijeme. Ali to ne znači da je hodočašće stalo. To ovisi o nama. Samo onaj tko ima pred očima cilj, hodočasti i u prenoćištu. Taj hodočasti i u sobi, u miru, znajući da je i mir ono po čemu prepoznajemo onoga koga tražimo i kome hodočastimo – Boga živih, Krista Uskrsloga.
Umjesto zaključka
Vazmenim danima odjekuju Kristove riječi: Što plačete? Koga tražite? Ja sam! Mir vama! Izvrsno je vrijeme za razmatranje tih riječi u svjetlu svega što proživljavamo.
Sveti Franjo Asiški često je ljudima kao pozdrav znao zaželjeti jednu želju. Ovih je dana ponovno otkrivamo kao onu koja govori o svemu za čime nam srce čezne: Bogom i mirom. Zato vrijedi ovih dana ponavljati taj pozdrav:
Gospodin vam dao svoj mir!
Ivan Glavinić
Odgovori