Htio si me u ovoj pustinji,
na ovom golom betonu.
Zoveš me naći osamu
među ovim zgradama,
naći mir u ovoj vrevi,
čuti tvoj glas ovdje,
u ovoj buci grada,
tražiti tvoje lice
na ovim ulicama i trgovima,
u ovim parkovima…
Čini se lakšim otići u pustinju,
gdje ničega i nikoga nema.
Tek pijesak pod nogama
postaje nemir, kada ga vjetar
nosi u oči umorne od toliko
svjetla što ne slabi.
Čini se lakšim otići u tu pustinju
u kojoj nema ništa drugo osim
zemlje poda mnom i neba iznad mene.
U tu pustinju gdje mi jedina želja postaju
tek par kapi vode i hladovina.
Ali, htio si me ovdje,
na ovim pločnicima,
podno ovih krovova,
među ovim ljudima,
u ovom žamoru
što ne prestaje…
Ponekad pomislim da je u ovom obilju
lakše pronaći Tebe,
nego pronaći pustinju.
I nije to luda misao:
Ti si svud oko mene,
nada mnom, u meni.
Pa ipak, zoveš me
u pustinju bez pijeska i žege,
da pronađem sebe.
Izgubio sam se u obilju želja,
potreba, misli…
Zoveš me da se očistim od svega,
baš u ovoj pustinji posred grada,
u ovoj gužvi, među ovim golubovima,
u ovom tramvaju, ovoj strci,
u ovom stalnom nemiru.
Zoveš me da ovdje stvorim mir,
da pronađem sebe,
i da ti se čista srca predam.
Odgovori