Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije u nebo ili Velika Gospa jedna je od najvećih svetkovina u katoličkom kalendaru. To je prije svega svetkovina kojom se slavi ispunjenje Gospodinovih obećanja ljudima. Zato Velika Gospa kao svetkovina svjedoči i jača nadu Crkve. Zalog te nade je Božje djelo učinjeno nad Marijom.
Postoji neraskidiva veza između Crkve i Marije. To se očituje i u liturgijskim čitanjima ove svetkovine. Posebno se čitanje iz Knjige Otkrivenja očituje kao biser. U njemu dominira lik Žena s krunom od dvanaest zvijezda. U toj slici najčešće iščitavamo lik Marije, ali tekst predstavlja širu sliku.
Žena – Crkva
Taj tekst u svojoj prvotnoj nakani ne teži izreći bilo što o Djevici Mariji, nego teži reći nešto o Crkvi. Lik Žene ovdje stoji za znak Crkve, kao i toliko puta ranije u Svetom pismu, osobito u tekstovima sv. Ivana.
Crkva je ta čija krunu čine dvanaestorica apostola. Ona je Žena, jer je ljudska i majčinska stvarnost. Zaodjevena je suncem, jer je Crkva nebeska stvarnost.
Ona je i nad mjesecom, što znači da je u vremenu, da je zemaljska stvarnost, ali i nad njime – da nije posve ograničena tom vremenitošću. Ona je i više od mjeseca jer mjesec odražava samo svjetlost drugog nebeskog tijela, a Crkva odražava svjetlost živoga Boga koji je Stvoritelj svega.
Crkva je također ta koja u svakom vremenu na svijet mora donijeti Dijete – Isusa. Crkva je ta koja viče u bolima jer ne nalazi mir u ovome svijetu. Opasnost trajno stoji pred njom, želeći u potpunosti uništiti njezin plod. No, Otkrivenje svjedoči da ju Bog osvjetljava i grije suncem; svjedoči da se Bog brine za Crkvu u nevolji, jer ima spremno sklonište za nju u pustinji. On njezino Dijete postavlja na najuzvišenije mjesto i tako očituje Njegovu pravu vrijednost i svetost.
Dakle, Crkva je ta koja je u svijetu, ali se nikada ne u njemu može opustiti i uživati. Svaki naraštaj Crkve mora svjedočiti Isusa, a uvijek će biti opasnosti. Zato Crkvu uvijek čeka pustinja u kojoj Bog progovara njezinu srcu, zaodijeva ju sjajem svoje ljubavi i uzdiže ju iznad prolaznog sjaja ovog svijeta.
Marija – Crkva – Ja
Svatko od nas jest Crkva. Svatko od nas ima tu zadaću Crkve – donijeti svojim životom Krista u svijet u kojemu nikada nemamo konačnog mira. To je teška zadaća, ali Bog bdije nad nama i onda kada nam se čini da će Zvijer pobijediti. Njegov način brige za nas – sklonište u pustinji – možda ponekad nije po našem ukusu, ali je Njegov način i zato je najbolji za nas. To se treba očitovati u svakodnevnom životu, čak u malim stvarima.
Krist se rađa u našem srcu koje napada nemir. Utjeha je Bog koji zaodijeva dušu suncem i progovara našem srcu u životnoj pustinji. (Hoš 2, 16). Punina zaodjenutosti suncem, sigurnosti skloništa i pobjedničke krune čeka nas u nebu.
A evo zašto u liku Žene iz Otkrivenja vidimo baš Mariju: ona je ispunila čitavu tu zadaću; na njoj se sve to ostvarilo. U njoj nalazimo ostvareno sve što Crkva treba postići u svakome vremenu, bez obzira na muke. Zato je ona pralik Crkve i ne prestaje biti slika buduće, dovršene Crkve u vječnosti.
U Mariji je Crkva (jer je Marija jedna od nas – ljudi vjernika) već prispjela svom savršenstvu i zato na njoj vidimo ono što je u Knjizi Otkrivenja naviješteno o Crkvi. Ona je dušom i tijelom u onoj punini koju Crkva na zemlji još čeka.
Marijino uznesenje na nebo dušom i tijelom je ispunjenje obećanja ljudima – onog Božjeg obećanja kojemu se kao još uvijek putujuća Crkva u svijetu nadamo da će ga Bog i na nama ispuniti. Zato opravdano vidimo Mariju kada slušamo o liku Žene iz Otkrivenja. Ali ipak ne smijemo zaboraviti gledati u tome lik Crkve i promatrati koliko smo mi sami dostojni da budemo dio te slike.
Tako Velika Gospa, više nego o Mariji, govori upravo o toj nadi i Božjem obećanju. Svatko od nas pozvan je postići ono što je Marija postigla. Njezino uznesenje zalog je nade za našu budućnost. Svatko od nas je Crkva i svatko je zato pozvan neprestano rađati Isusa dobrim djelom, ma kako teško bilo. Zato i svatko od nas pred likom Žene, ali i pred likom Marije, može uvijek ispitati samoga sebe – koliko nasljedujem njezin život; koliko živim u službi Bogu, tako da i ja budem dostojan da mi o uskrsnuću mrtvih duša i tijelo uđu u neraspadljivost u nebo.
Već sada svetim životom kao članovi Crkve možemo i u ovome krhkom svijetu živjeti u onome što je u svojoj punini nebesko: pod krunom od dvanaest zvijezda, nad mjesecom, u odjeći od sunca. Ne zaboravimo to!
Ivan Glavinić
16. kolovoza 2015.
Odgovori