Klimatske promjene su dio Zemljinog života. Njih nikako ne možemo spriječiti. One postoje kao logični dio fizikalnih i kemijskih zakonitosti. A Zemljina klima uostalom, nije posve autonomna od ostatka svemirskih zbivanja.
Tako su za nju važna i razdoblja pojačane Sunčeve aktivnosti, koja se izmjenjuju svakih 11 godina, (a mi smo trenutno blizu vrhunca tog razdoblja pojačane aktivnosti).
Nadalje, naša Zemlja, osim kretnje oko Sunca i oko svoje osi ima i još istovremenih kretnji: precesiju i nutaciju. Ukratko, riječ je o nagnutosti zemljine osi i s tim povezanim kretnjama planeta Zemlje. Nagnutost znači ne samo u odnosu na svoju os, nego i u odnosu na Sunce. Tako se naša Zemlja zapravo kreće oko Sunca poput zvrka. To su sve kozmičke sile koje mi ne možemo nikako mijenjati i čiji utjecaj na planet Zemlju je snažniji od čovjekovog djelovanja.
Ne možemo utjecati na to kako će te sile utjecati na klimu, ali ipak možemo naučiti kako živjeti s tim kozmičkim silama i zakonima, a da sami sebi ne pogoršavamo život. Možemo i moramo naučiti ublažiti utjecaj jačih klimatskih aktivnosti na nas. To je posao znanstvenika. Ponavljam: to je posao znanstvenika. A ne novinara ili javnih komentatora željnih pažnje i čitanosti.
Što mi, kao ljudi, možemo učiniti? Najprije moramo biti svjesni da i mi ipak u za nas velikoj količini doprinosimo pojačanju učinka klimatskih promjena. Trebamo biti svjesni da moramo mijenjati svoj način života i ustaljene potrošačke navike kako bismo barem usporili naš utjecaj na klimatske promjene? Ali kako? U jednoj zemlji postoje sve jači ekološki standardi, a u drugima su samo slovo na papiru.
A tko je spreman uvesti sankcije na sve proizvode koji dolaze s Dalekog Istoka (Kina, Indija)? Tko je spreman bojkotirati baterije i druge aku proizvode koji su rezultat iskorištavanja resursa u Africi? Tko je spreman pristati na težu dostupnost nekih proizvoda (kava, čokolada, banane) kako bi se šume u Africi i Južnoj Americi manje krčile?
Eh, ali dok Kinezi rade i grade jeftino i brzo, nikoga nije briga za eko standarde niti radnička i vjerska prava u Kini. Za Indiju također. Iskapanja ruda u Africi koja se potom dizelskim pogonom prevoze preko pola Zemlje? Ah, tko će još o tome misliti? Gdje bismo stigli kada bismo bojkotirali pola svijeta? Ali, iskreno, najviše je riječ o ovome: ništa od toga nije nama u dvorištu pa se ne zamaramo tim problemima. A Jeftino je, brzo je, treba nam, pa i ne talasamo puno.
Ali zato nam valjda treba biti trn u oku i klimatološki jako važno tko je što tweetnuo ili kako je pričao o HAARP-u ili klimatskim promjenama, vremenu, kako je komentirao koji klikbejt članak o vremenu u medijima i sl. Važno nam je ‘tko je iz naše blizine kriv’; globalna i kozmička problematika nama nisu važne.
Pronaći sugrađanina koji je nešto glupo napisao ili rekao – e to je rješenje. Njegove riječi sigurno utječu na klimu više negoli sva računala u medijskim redakcijama koja su sklapana na ekološki neosviještenom Dalekom Istoku. A ta će računala za koju godinu biti otpad, samo dok objave još koji članak o tuđim tweetovima, o negatorima, o „ultradesničarskim anti klimatskim teoretičarima zavjera“. A zapravo: ekipa koja tako funkcionira je ekipa koja traži takve i od takvih živi. Ali i obrnuto: teoretičari raznih ideja traže i takve medije kojima su klikovi i moć utjecaja iznad istine. Te dvije skupne su u nekoj čudnoj simbiozi: jedni drugima daju razlog za djelovanje. A mi svi to čitamo i pratimo kako oni traže krivce jedni u drugima za oluje i promjene.
Ne razumiju oni, ali mi trebamo razumjeti, da oni koji traže krivce i negatore promjena, zapravo ne čine ništa korisno: samo život na zemlji čine još težim nego što ga već čine klimatske promjene. I jedni i drugi misle da su pokupili svu pamet svijeta, a zapravo poznaju tek svoj mali komadić Zemljine kore i par internetskih stranica. Obje strane ne donose niti cjelovitu istinu, niti su korisne za rješenje problema, a znanosti samo štete jer joj umanjuju vjerodostojnost kad znanstvenike pozivaju za svoje svjedoke (pri čemu su i takvi znanstvenici isto naivni).
Što ćemo, dakle, napraviti mi obični ljudi?
– *Voziti električne automobile? Ok. Samo, dok se slože baterije, pa dok auti dođu do nas, pa dok se izgradi infrastruktura: spali se na tone dizela na sve strane po kugli Zemaljskoj. A da ne govorimo o štetnosti istrošenih baterija. Uostalom, kada je riječ o prometu, brodovi, avioni, jahte – i svi bi oni trebali pronaći alternativne pogone.
– *Masovno pošumljavanje? Super, može! Neka se uvede obveza onima koji krče bilo kakvo drveće, da moraju posaditi i neka se uvede nadzor? Istovremeno, bilo bi dobro razvijati sigurne brzorastuće nove sorte drveća. To bi pomoglo problemu smanjenja šuma.
– *Traženje zamjene za asfalt zbog smanjenja zagrijavanja zraka iz tla? Odlično! Samo, ne znam što se čeka!
– *Ugrađivati solare? Odlično, samo treba znatno olabaviti zakone. A i cijene.
– *Skupljati i pohranjivati vlagu u zraku u obliku kondenzata? Odlično! Samo, kako pokrenuti taj posao?
– *Koristiti ekološki napredne aparate? Super, može. Samo ih trebamo imati s čime platiti.
Problem je što sva ta rješenja trebaju prvo proći razinu političkih i profiterskih igara. Za to se mi trebamo više uključiti u politiku i gospodarstvo i u njih unijeti više kršćanske ideje dobra, a istovremeno umanjiti utjecaj ideje materijalne koristi.
No, treba financirati i poticati znanost na traženje kreativnih rješenja, novih lako dostupnih tehnologija i modela ublažavanja klimatskog utjecaja i oporavka biosfere. Treba poticati, dakle, traženje rješenja, a ne krivca.
I ako znanost uspije riješiti problem utjecaja klimatskih promjena na ljude i, obrnuto, utjecaj ljudi na neželjeni učinak klimatskih promjena – ako uspijemo riješiti taj problem, ostat će onaj drugi: čemer i jad u međuljudskim odnosima nastao zbog trovanja etiketama, predrasudama i netrpeljivošću oholica sa svih strana koji zapravo žele biti ‘prvi i glavni’ (u medijskom i javnom prostoru), a nemaju ono što je potrebno za to.
Zemlja će nastaviti živjeti i ako je mi zatrujemo. Ona se zna obnoviti sama bez nas. Ali mi nećemo moći živjeti ako spasimo Zemlju, a zatrujemo sebe i svoje duše. Mržnja, nepovjerenje i nemar jednih prema drugima se odražava i na naš odnos prema stvorenoj prirodu. Tako nastaje ona ohola egoistična nerazumna ravnodušnost, tipa: „Šta mene briga što drugima smeta? Ja palim gume u svom dvorištu! Nek’ me tuže!“
Dakle, samo se vi, dragi novinari i komentatori, međusobno optužujte. Dok vi to radite, nikoga nećete uspjeti ozbiljno uvjeriti u činjenice, nego tek u to da vam možda netko drži stranu u vašem aktivističkom rovu. A to je jednako loše za čovječanstvo, kao i štetan utjecaj klimatskih promjena.
Džabe nam spašena, čista i sigurna Zemlja ako nemamo mira jedni s drugima; ako ćemo se samo optuživati, gledati jedni druge kao krivce za svaku nesreću koja dođe i ne radimo na spasenju duša. Zemlja će ostati iza nas i iza naših unuka i iza naših praunuka. Ona će ostati, ona će proći cikluse i toplih i promjenjivih i hladnih doba. Nju baš briga za nas – ona je od Boga vrlo pametno osmišljen organizam. A što će biti s nama?
Od nas će ostati duša s pečatima naših odnosa prema Bogu, sebi i prema ljudima. I gdje će nam duša kada više ne budemo na Zemlji? Spašena Zemlja nam vrlo malo koristi ako i duša nije spašena.
Dakle, od znanstvenika nemojmo tražiti odgovore na pitanja ”Tko je kriv za ovo? U što da uperimo prst? Kome da zabranimo što?” Naprotiv, od njih tražimo nova kreativna rješenja.
A mi se pobrinimo da budemo na sliku Božju: marimo jedni za druge, jedni drugima budimo milosrdni i na pomoć. A ne na tugu, čemer jad.
Zemlja će živjeti, s nama i bez nas. A kad nas ne bude, gdje će nam duša?
Ivan Glavinić
Odgovori