Tema potpunog oprosta često se veže uz neke svetkovine ili posebna mjesta, poput blagdana Gospe od anđela ili istoimenu crkvicu u okolici Asiza. Inače, potpuni oprost se može zadobiti u brojnim prigodama, a uvjete,vrijeme ili mjesto za tu povlasticu određuje Crkva.
Crkva je lađa spasenja, pa stoga priliči da vjernicima stavlja na raspolaganje takve prilike. No, kako razumjeti što je potpuni oprost? Zašto postoji još i potpuni oprost ako nam Bog oprašta grijehe u ispovijedi?
Da, Bog nam doista prašta grijehe u ispovijedi – ako se iskreno (iskreno!) kajemo za njih. Tada mi ponovno živimo u posvetnoj milosti. No, grijesi ostavljaju vremenite posljedice. Na primjer: ogovaranje i svađa ostavljaju posljedice po prijateljstvo ili poznanstvo: sama razmjena riječi i osjećaja Oprosti mi – Opraštam ti! ponovno uspostavlja prijateljstvo, ali vremenita posljedica grijeha je to da treba neko vrijeme da taj čovjek ponovno zadobije povjerenje u nas. To traži da se neko vrijeme pomučimo da ponovno zadobijemo prijašnje povjerenje.
Il, na primjer: u šali malo opečemo nekoga po ruci za vrijeme kuhanja. Osoba nam oprosti, ali njoj ostaje rana za koju smo mi krivi, a ožiljak će biti tu neko vrijeme. Oprošten nam je dug koji bi tražio pravednu naknadu, ali naše djelo ipak je ostavilo nesretnu posljedicu. Red nalaže pomoći osobi da joj rana zacijeli. A to traži naše vrijeme, trud, a ponekad i materijalna sredstva (npr. dati svoju kremu za opekline).
To je s fizičkim grijesima tako: lako je uočljivo, pa je lako i nadoknaditi vremenitu posljedicu. (Iako, budimo iskreni, nekada ne marimo ni za te vidljive posljedice.)
Ali što je tek s onim grijesima koji ostavljaju nevidljive posljedice: duhovne, psihičke, mentalne? A što je s onim grijesima koji ostavljaju moralne posljedice. Takav grijeh je primjerice onaj koji pruža loš primjer koji rezultira kasnijim lošim izborima drugih ili daje loš primjer djeci koja kasnije u životu sama ponavljaju takav grijeh. Ili što je s posljedicom bogopsovke ili proklinjanja? Posljedice tih grijeha nisu fizičke, nego duhovne i moralne; samo Bog može znati kakve su i do čega mogu dovesti druge ljude. Te nevidljive posljedice naših grijeha često i ne vidimo, a koliko ih je – to možemo samo nagađati. Mi nismo krivi za te svjesne i slobodno učinjene grijehe drugih, naravno. Ali ta struktura koja je dovela do nesavršenosti i grijeha drugih potaknuta je ili je hranjena našim grijehom.
I, iako smo u ispovijedi oslobođeni vječne kazne za vlastite grijehe, ipak zbog posljedica svojih grijeha imamo već nekakvu posljedičnu povezanost sa strukturama nesavršenosti čovječanstva. Kako ništa nesavršeno ili vezano uz nesavršenstvo ne može ući u raj, potrebno je očistiti se, tj. osloboditi se tih nesavršenosti koje nas drže povezanim uz nesavršenosti svijeta. Uostalom, to je i pravedno: nadoknaditi već nečime štetu za koju smo dobili odrješenje duga, ali ne možemo vratiti vrijeme niti ukloniti sve posljedice.
Odgovornost za sve posljedice naših grijeha – posljedice koje nismo na neki način nadoknadili – čini nas nesavršenima: dug nam je, istina, oprošten u ispovijedi i ponovno smo proglašeni Božjim prijateljima, ali ipak imamo nešto u svom životu što nismo ili više ne možemo popraviti (iako bi bilo dobro to učiniti). U Božjoj smo milosti, ali još u nedovoljno savršenoj odjeći za Svadbu Jaganjčevu u vječnosti.
Razmislite: odjeća koja je bila razderana pa zakrpana je dovoljno pristojna za svakodnevne aktivnosti, ali nije za svečanosti poput naše vlastite svadbe ili prijema kod Pape: te prilike dostojne su ipak bolje odjeće. Tako je i sa životom u raju: budući da je to život sa Savršenim bićem – Bogom – u savršenoj radosti i savršenoj ljubavi, normalno je da i mi trebamo biti savršeni za ulazak u nj.
Budući da, dok imamo krivicu za neko nesavršenstvo ili neki tuđi ožiljak (materijalni ili nematerijalni), tj. sve dok nismo nekako dali prikladnu od Crkve propisanu ili od Boga određenu naknadu za tu posljedicu, mi nismo savršeni. Naša duša nakon ispovijedi i odrješenja na svojoj krsnoj haljini nosi dovoljno dobru zakrpu da bude dostojna Božje milosti u životu, ali tu zakrpu ipak treba usavršiti i učiniti haljinu savršeno dobrom, novom, prije ulaska u savršenu Božju radost i ljubav u raju.
Drugim riječima: pravednost i ljubav, iako ne traže povrat duga (jer nam je oprošten u ispovijedi), ipak traže nekakvu naknadu za te ožiljke koje nismo nadoknadili. Tu naknadu duša nakon smrti daje u čistilištu. Tamo se kroz trpljenje za naknadu čisti od svojih nesavršenosti, kao što se zlato pročišćuje u vatri od nečistoća: trpljenje, ali posve vrijedno rezultata. Zato se duše u čistilištu nazivaju trpećom Crkvom: oni su naša braća i sestre koji se pripremaju na ulazak u raj čistilišnim trpljenjem radi savršenstva duše. Sami više nikako ne mogu dati drugu naknadu – ta, trpljenje u čistilištu im je naknada – ali naše molitve i pobožna djela ovdje i sada mogu za njih dati naknadu (vidi više: ovdje).
Dakle, možemo li kako umanjiti to čistilišno trpljenje i skratiti ”čekanje” na ulazak u raj? Možemo, ali samo za ovoga života. Zato Crkva pruža prilike za potpuni ili djelomični oprost za svoju dušu ili za dušu jednog pokojnika. Naknadu koju inače duša postiže u čistilištu, mi možemo dati ovdje na zemlji i tako duši (svojoj ili duši bližnjega) – možemo umanjiti ”vrijeme” čistilišta.
Uvjeti za to su uglavnom duhovna djela:
- 1. Biti u stanju milosti (ispovjeđen) – bez toga nije moguć ni potpuni oprost.
- 2. Pričestiti se u euharistiji
- 3. Izmoliti Oče naš i Vjerovanje
- 4. Izmoliti molitvu na nakanu svetog oca (Pape) – Oče naš i Zdravo Marijo ili drugu molitvu po vlastitoj pobožnosti.
- 5. Učiniti posebno od Crkve propisano djelo: npr. pohod službenom svetištu ili pola sata pobožno čitati Sveto Pismo ili izgovoriti pobožne ”uzdahe” (kratki molitveni zazivi) itd.
Da, ovih pet koraka u određenim danima ili prilikama mogu našu dušu učiniti već sada spremnom na ulazak u raj, ako nas Bog pozove k sebi. No, tih pet koraka omogućuje i da se već sada žive čistoća duše i živa svetost koju je Bog htio da ljudi uvijek žive.
Osim za sebe, potpuni oprost možemo namijeniti i za dušu jednog pokojnika. Ne možemo se ispovjediti za drugu osobu. Ali možemo učiniti neka mala propisana trpljenja ili djela vjere kojima ćemo mi “odraditi” naknadu koju ta duša daje u čistilištu. Tako možemo ”isplatiti” vrijeme trpljenja u čistilištu i doprinijeti da duša bude primljena u raj.
Na hrvatskom jeziku postoji objavljen Priručnik o oprostima i ondje se mogu pronaći brojna pobožna djela koja je Crkva propisala za oproste. Ta djela priskrbljuju svakom vjerniku ili duši preminuloga potpuni ili djelomični oprost.
Dakle, potpuni oprost važan je za duše u čistilištu: bilo naše, bilo onih koji su već preminuli i nalaze se u čistilištu. Bez nauka o čistilištu, ne može se razumjeti ni potpuni oprost. A oboje je vezano uz Božju ljubav i pravednost.
Nauk o čistilištu i o oprostima tako je vrijedan za nas i Crkva se upravo po tom nauku može bolje razumjeti kao lađa spasenja.
Ivan Glavinić
Katekizam Katoličke Crkve o potpunim/djelomičnim oprostima:
Odgovori