Kada se u bilo kojoj raspravi spomenu djeca, razina emocija koje mogu zasjeniti argumente je vrlo velika. No, Istina je najbolji i jedini vrijedan argument, čak i kada se suprotstavlja svim emocijama, mišljenjima i teorijama. Ne treba zato zbog emocija ili teorija olako kategorički iznositi pojedine teze. Treba biti jako oprezan, upravo zato što je na stolu osjetljivo pitanje.
Na društvenim mrežama mladi teolog i svećenik Marin Batur osvrnuo se na rasprave o spasenju djece koja umiru bez krštenja. U toj objavi naveo je nekoliko kategoričkih tvrdnji koje su teološki upitne. Njegovu objavu možete pročitati ovdje:
Teološki filter: istočni grijeh i nužnost krštenja za spasenje
Krštenje je stvarno djelotvorno pritjelovljenje Kristu, uključivanje u Njegov život. Uranjanje u vodu je uranjanje u Krista i njegovu smrt za otpuštenje grijeha, a izranjanje je rađanje na nov život u Kristu u kojemu tada živimo, mičemo se i jesmo. Tako je krštenje umiranje starog čovjeka – grešnog, a izranjanje je uskrsnuće novi život s Kristom.
Krštenjem se briše istočni grijeh koji je na svim ljudima bez njihove osobne krivnje, poput duhovne genetske izrasline na duši (porijeklom od prvih ljudi) koju treba donijeti Bogu na uklanjanje kako bi vječni život bio siguran. To je duhovno stanje u koje su upali prvi ljudi i koje se nasljeđuje u duhovnom smislu – stanje bez izvorne svestosti u kojoj je Bog htio čovjeka kako bi čovjek vječno živio s njime. Istočni grijeh je unio nered i nesavršenstvo u svijet i zato on predstavlja ulaz zla, patnje i smrti u ljudski život i svijet. Krštenje je Božje djelo uklanjanja te duhovne izrasline i vraćanje posvetne milosti i svetosti svakom čovjeku. Iako još živimo u ovome svijetu nesklada i nesavršenosti, Bog nam krštenjem uklanja ono što je duhovna nesavršenost te nam daje posvetnu milost kako bismo bili sigurni u vječni život s njime.
Istočni grijeh nije neko puko filozofiranje. To je realno stanje koje se prenosi na sve ljude (osim Marije!) otpočetka njihovog života, tj. začeća, poput neslavnog duhovnog genetskog nasljeđa. Nismo osobno krivi za to, ali trpimo posljedice: oslabljena volja za svet život, sklonost grijehu, smrtnost, nemir i razdori, otežana spoznaja Istine, muka, patnja… Posljedica istočnog grijeha je i nemogućnost blaženog gledanja, tj. nemogućnost prebivanja u rajskom vrtu – s Bogom. Vidimo u svakom trenutku ovoga svijeta da nemiri proizlaze iz nečije grešnosti te da je savršen svijet zaista nemoguće uspostaviti ljudskim naporima.
Krštenje je lijek koji nam omogućuje uklanjanje tog grijeha i omogućuje sigurno blaženo gledanje Boga u raju. Ostaju nam posljedice s kojima trebamo živjeti i boriti se u ovome svijetu, ali imamo sigurnost da smo u Božjoj milosti po krštenju i da imamo siguran dom kod Njega u nebu. To znači da nas krštenje čini zakonitom djecom Božjom koja su baštinici njegovog Kraljevstva. Treba reći da sve to možemo u životu na zemlji opet prokockati svojim osobnim grijehom za koji se ne kajemo.
O odnosu istočnog (iskonskog) grijeha i krštenja Katekizam Katoličke Crkve u br. 403 – 405 kaže o tome ovako:
Slijedeći svetog Pavla Crkva je uvijek naučavala da golema bijeda koja pritišće ljude i njihova sklonost na zlo i na smrt nisu shvatljivi bez veze s Adamovim grijehom i činjenice da nam je on u nasljeđe predao grijeh s kojim se rađamo svi zaraženi i koji je »duševna smrt«. Zbog te vjerske sigurnosti Crkva podjeljuje krštenje za otpuštenje grijeha, pa i maloj djeci koja nisu počinila osobnoga grijeha.
Kako je taj Adamov grijeh postao grijehom sviju njegovih potomaka? Cio je ljudski rod u Adamu »kao jedno tijelo jednoga čovjeka«. Tim »jedinstvom ljudskoga roda« svi su ljudi zahvaćeni Adamovim grijehom, kao što su svi zahvaćeni Kristovom pravednošću. Ipak je prenošenje istočnoga grijeha otajstvo koje ne možemo potpuno shvatiti. Po objavi znamo da je Adam primio izvornu svetost i pravednost ne samo za sebe, nego za svu ljudsku narav: popuštajući zavodniku Adam i Eva čine osobni grijeh, ali taj grijeh zarazuje svu ljudsku narav koju će oni prenijeti u palom stanju. To je grijeh koji će se svemu čovječanstvu prenositi razmnožavanjem, to jest prenošenjem ljudske naravi lišene izvorne svetosti i pravednosti. Zato se istočni grijeh naziva »grijehom« na analogan način, to je grijeh »naslijeđen« a ne »počinjen«, to je stanje a ne čin.
Iako je svakome vlastit, istočni grijeh nema ni u kojem Adamovu potomku biljeg osobne krivnje. To je nedostatak izvorne svetosti i pravednosti, ali ljudska narav nije potpuno pokvarena: ona je u vlastitim naravnim silama ranjena, podvrgnuta je neznanju, patnji i vlasti smrti, sklona je grijehu (ta se sklonost zlu naziva »požuda«). Krštenje, dajući Kristov milosni život, briše istočni grijeh i vraća čovjeka k Bogu, ali posljedice grijeha na oslabljenu i zlu sklonu narav i dalje ostaju u čovjeku te ga izazivaju na duhovnu borbu.
S Kristom umiremo i rađamo se nanovo iz vode i Duha za nov i vječan život. Bez Krista je nemoguće postići novi život i uskrsnuće. Dakle, nemoguće je postići spasenje, tj. vječni život u raju bez krštenja i bez Crkve koja krsti i koja je Mistično Tijelo Kristovo, ali i Zaručnica Kristova i Majka u vjeri koja krštenjem rađa djecu Božju za novi život.
U ovom životu, koji je od krštenja hodočašće prema Bogu, trebamo se truditi ne ispasti osobnim grijesima ponovno s puta prema vječnom blaženstvu. Ako i ispadnemo, kajanje u ispovijedi nas vraća na stanje svetosti koje smo imali kod krštenja.
Dakle, krštenje je u redovnim uvjetima nužno za vježni život s Bogom u raju, tj. za spasenje. Redovni uvjeti podrazumijevaju da ima dovoljno vremena za upoznavanje s Kristom i krštenje, da netko zna za Krista i krštenje, da zna ili barem da može shvatiti zašto je krštenje važno i zatražiti ga za sebe ili za dijete.
Spoznati da Bog postoji, da je Krist Spasitelj i Sin Oca nebeskog, da postoji vječnost, da je krštenje važno i neophodno, dovodi do izbora o tome za kakav vječni život se opredjeljujemo već sada i ovdje: raj ili pakao. U takvim redovitim uvjetima odbiti ili zanemariti krštenje znači riskirati vječnu propast u pakao. Jer, pakao je odijeljenost od Boga. A onaj tko spozna Boga, a odbije biti pridružen Njemu sakramentom koji je sam Bog dao ljudima za tu svrhu – taj sam bira vječni život odvojen od Boga i radosti u njemu, tj. pakao.
Drugi slučaj je spasenje u neredovitim uvjetima. Neredoviti uvjeti su kada osoba bez svoje krivnje ne zna da Krist i krštenje postoje; kada postoji izravna smrtna pogibelj; kada postoji mentalna nemogućnost da se spozna ozbiljnost krštenja, nedostatak vremena; kada ne postoji osoba koja bi htjela ili znala krstiti drugu osobu. O tome Katekizam uči u br. 1260:
»Budući da je Krist umro za sve i da je konačan čovjekov poziv stvarno samo jedan, i to božanski, treba držati da Duh Sveti pruža svima mogućnost da se, na način koji je Bogu poznat, pridruže vazmenom otajstvu.«Svaki čovjek koji, ne znajući za Kristovo evanđelje i njegovu Crkvu, traži istinu i čini volju Božju onako kako je spozna, može biti spašen. Može se pretpostaviti da bi takvi ljudi, kad bi upoznali nužnost krsta, izričito poželjeli da budu kršteni.
U neredovitim uvjetima spasenje se može postići na dva načina:
- mučeništvom za Krista (krštenje krvlju)- poput prvih kršćana koji su mučeni jer su vjerovali u Krista, a tek su se pripremali za krštenje.
- krštenjem željom na dva načina:
- za one koji imaju izričitu želju za krštenjem, ali umru prije njega;
- a one koji ne mogu znati za Krista, ako usklađuju svoju volju, tj. život s glasom Dobra u savjeti, tj. s Bogom.
Crkva uči da ,,krštenje krvlju, kao i želja za krštenjem, donose plod krštenja, a da po sebi nisu sakrament.” (Katekizam, br. 1258). O tome Katekizam sažeto ponavlja ono bitno u br. 1281.
Koji podnesu smrt radi vjere, katekumeni [nap. a. – koji su izrazili želju sa krštenjem s kajanjem za grijehe] i drugi ljudi koji, ne poznavajući Crkve, na poticaj milosti, iskreno traže Boga i trude se ispuniti njegovu volju, mogu se spasiti premda nisu primili krštenje.
Ako je situacija izričite smrtne opasnosti, krstiti može svaka osoba, onako kako se to čini u Crkvi: uranjanjem/polijevanjem vodom i ispravnim izgovaranjem krsne formule Crkve: ‘(Ime), ja te krstim u …’
Poseban slučaj su tek rođena djeca koja nemaju spoznaje razumom. Ona se sama za sebe nalaze u neredovitom stanju, ali vjera Crkve, roditelja i kumova kao zakonitih zastupnika u vjeri ima stvaran i redoviti učinak za tu djecu kod Boga kada se dijete krsti.
Upravo zato što je pitanje spasenja nekrštene djece bez svijesti granično pitanje o kojemu nemamo čvrste sigurnosti, važno je ne odgađati krštenje koje jedino daje neoborivu sigurnost u spasenje male djece.
Katekizam u br. 1250 o nužnosti krštenja djece kaže:
Budući da se djeca rađaju s ljudskom naravi palom i okaljanom istočnim grijehom, to su i oni potrebni novoga rođenja u krštenju da budu oslobođeni vlasti tame i preneseni u Kraljevstvo slobode sinova Božjih, kamo su pozvani svi ljudi. Milost spasenja kao čist dar posebno se očituje u krštenju djece. Prema tome Crkva i roditelji lišili bi dijete neprocjenjive milosti da postane dijete Božje kada mu ne bi podijelili krst nedugo poslije rođenja.“
Teološki filter: učenje limbu i (ne)sigurnost u spasenje bez krštenja
Crkva izričito govori i naučava da je pitanje sudbine nekrštene djece granično pitanje o kojemu nema izričitih tvrdnja vjere (dogmi) niti sigurne spoznaje: dakle, nikada ne govori ističito i sigurno da nekrštena djeca idu izravno u raj, pakao ili u limb. Crkva izričito govori da nema čvrste spoznaje, nauka vjere i sigurnosti o tome. Ali govori i to da ima čvrstih temelja za nadu i molitvu, te zato uvijek moli da milorđe Božje za tu djecu.
Dakle, Crkva nema tako izričitih tvrdnji kao kod kolege Batura o spasenju i direktnom ulasku djece u raj, ali nema niti izričitih tvrdnji za nešto drugo. O tome nas Katekizam uči u br. 1261.:
Što se tiče djece umrle bez krsta, Crkva ne može drugo nego ih povjeriti Božjem milosrđu, što i čini u obredu njihova ukopa. Veliko milosrđe Boga, naime, »koji želi da se svi ljudi spase« (1 Tim 2, 4), i Isusova nježnost prema djeci kada govori: »Pustite dječicu neka dođu k meni; ne priječite im!« (Mk 10, 14), dopuštaju da se nadamo da postoji put spasenja i za djecu umrlu bez krštenja. To zahtjevniji je stoga poziv Crkve da se maloj djeci ne priječi da po daru svetoga krsta dođu Kristu.
Crkva je sigurna samo da je jedini siguran put spasenja Božji i njezin sakrament krštenja. Izvan toga smo sigurni samo u to da Bog može spasiti nekoga i bez sakramenta krštenja na zemlji, ali samo ako On hoće po svojoj svetoj volji i samo na sebi poznat način. Mi o tome ne znamo i ne možemo ništa sigurno tvrditi, jer je to područje Božje apsolutne slobode, pravednosti i istinitosti.
Crkva nikada nije službeno naučavala niti o limbu, ali nije rekla izričito ni to da takvo što ne postoji. Ono što Crkva tvrdi jest da je to teološko mišljenje koje ima svoju povijest u Crkvi, ali nije službeni nauk, istina vjere ili sigurna spoznaja. Ipak, dosad najjača službena tvrdnja kontra nauka o limbu je izrečena u Dokumentu o limbu Međunarodne teološke komisije, u br. 95:
..mi tu teoriju [o postojanju limba] držimo upitnom i želimo pokazati da postoje druga moguća rješenja… Mislimo da se … limb kao rješenje toga pitanja može smatrati prevladanim.
Važno je prepoznati kako čak ni ova tvrdnja ne govori o strogom ili dogmatskom odbacivanju limba, već o postavljanju novijih teza i teorija. Dakle, Crkva nema definitivni nepogrešivi dogmatski stav o limbu. Teološko pitanje o kojem se raspravlja u toj temi je vrlo složeno. Teologija je razvila vrlo uvjerljive teze i njihove nijanse o vječnosti. Crkva poštuje neke od tih teza iako ih ne uzima kao sigurnu istinu. Ali ne odbacuje olako neke teze, iako su samo teze. Odbacuje ih tek ako se izravno protive vjeri i ustaljenom nauku. Ali ako su plodno promišljanje unutar nauka, ne odbacuje ih, jer zna koliko su one vrijedne za proces spoznaje Istine i za razmatranje nekih pitanja. Ako ništa drugo, ono nam pokazuje da su i naizgled jednostava teološka pitanja višedimenzionalna i da je punina stvarnosti Božjeg kraljevstva i vječnosti uvijek iznad naših mogućnosti promišljanja.
Stoga ni povijest i razvoj teološke misli o limbu niti duh te teologije o limbu nije za kategoričko odbacivanje kao u objavi kolege Batura. Radije treba poći putem izdvajanja korisnih dosega ove teologije te ih iščitati u novim perspektivama i tako produbljivati spoznaje i vjeru, što može pružiti utjehu i/ili poticaj roditeljima i vjernicima koji se nađu pred graničkim ovim pitanjima.
Zaključak teološkog filtera
Za nerođene i rođene koji su umrli bez krštenja možemo i trebamo moliti. Vjerujemo da mnogo može molitva pravednika, pa se nadamo da naša vjera kojom Boga molimo za nečiji spas može Bogu biti vrlo draga i važna kao što je to pokazao u Novome zavjetu: kad su drugi Isusu donosili nemoćne i molili za njih, smilovao se vjeri onih koji su molili za svoje bližnje. (usp. Mt 9, 1-8; Lk 5, 18-26).
Ono što je važno jest da Crkva ističe neke važne teološke spoznaje koje svima omogućuju da se smijemo nadati i smijemo moliti Boga za spasenje onih koji umiru bez krštenja:
Treba prije svega jasno reći da Crkva nema sigurnu spoznaju o spasenju djece umrle bez krštenja. … sudbina nekrštene djece nije nam objavljena, a Crkva uči i prosuđuje samo na temelju onoga što joj je bilo objavljeno. Ono što, međutim, znamo o Bogu, Kristu i Crkvi daje nam razlog da se nadamo njihovoj spasenju.
“.. mnogi čimbenici koje smo razmotrili pružaju ozbiljne teološke i liturgijske razloge da se možemo nadati kako će djeca umrla bez krštenja biti spašena i moći uživati blaženo gledanje. Naglašavamo da je riječ o razlozima molitvene nade, a ne o sigurnoj spoznaji.
(Dokument o limbu, br. 79.; 102.)
U manjku sigurnog znanja o spasenju nekrštenih i neobraćenih, molimo s nadom u Božje milosrđe. Molimo za nekrštene, ravnodušne i grešnike koji se ne kaju i ne ispovijedaju. Molimo za njih i za sebe kao “one kojima je najpotrebnije Božje milosrđe.”
Nemamo o svemu čvrstu sigurnost, ali imamo ruke i duh za molitvu; imamo sigurnost i vjeru u ovo: da je Bog sama ljubav i milosrđe te da želi da se svi ljudi spase.
Theofilter – Ivan Glavinić
Odgovori