Stravični zločini nas pogađaju u dubinu bića. A opet, neobično je kako nas malo pogađa činjenica da se stravični zločini događaju svaki dan, negdje, tamo, u svijetu. SVAKI DAN. Kada se dogodi zvjerstvo kao u Parizu, osjećaj pogođenosti brzo obiđe čitav moderan svijet. Međutim, kada se dogodi jednako zvjerstvo u Nigeriji, jedva da i vijest prođe svijetom. Zašto je to tako?
Postoji onaj tip ljudi kojega u dubini bića pogodi sama ta činjenica: oplakivanje jedne tragedije i potpuna indiferentnost spram druge. S pravom se pitaju: Nisu li sve žrtve jednake? Zašto nas jedna smrt više pogodi od druge? Zašto smo više zgroženi jednim napadom od drugoga? Nije li to licemjerno?
Jest. I nije.
Svatko ima pravo oplakati žrtvu koja ga je duboko pogodila i nitko nema pravo zadirati u to oplakivanje i moralizirati. Ali istovremeno, svaka žrtva ima pravo biti oplakana i ima pravo na molitvu i nitko ne može to uskratiti. Oni koji mole i oplakuju svaku žrtvu vrše na neki način svetu službu i svaki čovjek pored njih ima čvrstu nadu. Ali, služba onih koji mole i oplakuju svoje žrtve nije ništa manje sveta. Ona može osnažiti molitvu i oplakivanje onih koji mole za sve.
Dok na svijetu ima ljudi koji će se uvijek sjećati i one zaboravljene žrtve, dotle čovječanstvo ima nadu. Jer, oni se bore protiv kolektivnog zaborava društva; protiv kolektivne indifenetnosti, nihilizma, ispraznosti. Njihovo djelovanje je sveto, jer je svaki život na kojega upozoravaju svet. Njihovo djelovanje je sveto sve dok se bore za dostojanstvo svake žrtve: sve dok ne upadnu u moraliziranje; sve dok njihovo upućivanje na zaboravljene žrtve ne postane napad na savjest drugoga; sve dok njihovo djelovanje ne postane napad na nečije oplakivanje. Drugim riječima, njihovo djelovanje može se i zloporabiti, ali dotad je ono sveto. Moliti za umrle, naime, čin je milosrđa. Čin Bogosličnosti.
Ali, zašto nas zaista više pogađa zločin u Parizu, nego onaj u Nigeriji?
–
Jedna od teorija
U pitanju je, između ostalog, stvar mira. Mir, za koji smo svi odgovorni, nije postignut svugdje u svijetu u jednakoj mjeri. U Europi vlada visoka razina mira naspram još uvijek ratom zahvaćene Nigerije. Taj mir je vrlo stabilan; on je u našim rukama. On je opće dobro kojemu teže i manje mirna društva. Mir Europe je odgovornost svih nas. U odsutstvu rata, odgovornost za mir je u rukama građana. Mi sami u Europi, različitim putevima, kreiramo mir. Zato nas on međusobno duboko povezuje, do te mjere da nas svaki nemir pogađa u dubini bića.
Napad na Pariz, London, Madrid, pa i New York zato je napad prvenstveno na taj mir koji je u rukama svih nas. To su napadi na sve nas i poruka da je naš mir vrlo krhak, da se i nama može dogoditi ‘Nigerija’. Moliti za Pariz zato ne znači umanjiti drugu žrtvu, nego znači moliti da se taj veliki mir obnovi; znači moliti da na svijetu opstane tolika razina mira; da se on još više usavrši. Ako toliki mir zaista postoji negdje u našem društvu, onda je to znak čovječanstvu da je on svugdje moguć. Obnova tog mira postaje zalog nade čovječanstva, a napad na njega napad je na svjetsku nadu u mir.
Udar na najviši stupanj mira koji postoji, istovremeno je udar na sve niže stupnjeve mira. Zato je čitav svijet pogođen napadom na Pariz.
–
Bilo i bit će
I što na kraju? Zašto su neke žrtve ipak potpuno zaboravljene? Teško je procijeniti. Ili je možda nemoguće? Je li to razlika od čovjeka do čovjeka? Tko zna… Bezbroj je teorija.
Sve žrtve su jednako vrijedne i jednako potrebne sjećanja, suza i molitva. Bez razlike. Jedne nas pogađaju ipak više. Druge pogađaju tek rijetke. Sasvim ljudski i nimalo ljudski. Bilo i bit će. Ali, ne smijemo se međusobno osuđivati zbog oplakivanja jer je to još jedan napad na mir. Molitva za preminulog, ma tko on bio, čin je milosrđa. Dok ima takvih, svijet ima nadu i utjehu.
Sjetite se načas Pariza, sjetite se mira koji je narušen. Molite za obnovu tog mira, molite da taj mir dođe u svaki kutak čovječanstva. A onda se pomolite za sve one koji su umrli u želji za što savršenijim mirom. Tako nikoga nećete zaboraviti jer je težnja za mirom u srcu svakog čovjeka.
Ne zaboravite. Molite.
Jakov Kovač
–
Odgovori