Ime
Riječ Bogojavljenje (epifanija) označava pojavu ili objavu Boga u svijetu: „Pojavila se (epephanê) doista milost Božja, spasiteljica svih ljudi.“ (Tit 2, 11). Izraz epiphaneia, odnosno epiphania znači pojavljivanje, (izvanjsko) očitovanje, objava. Taj naziv blagdana postoji već u ranokršćanskim zajednicama u Egiptu.
Do X. st. za ovaj blagdan postoje još i nazivi: Theophania (Bogojavljenje), Apparitio (dvorba, služba), Ostensio (pokazivanje) i Manifestatio (očitovanje, otkrivenje). Dakle, jasno je da je srž ovoga blagdana slavlje Božjeg pojavljivanja na zemlji – na ljudima vidljiv i neposredan način.
- Kontekst nastanka blagdana i blagoslova vode
Na kršćanskom istoku 6. siječnja kao datum ovoga blagdana prvi spominje Klement Aleksandrijski (+215.) koji govori o gnostičkoj sekti bazilidijanaca koji su toga dana slavili Isusovo rođenje i krštenje, vjerujući da se tek tada, na krštenju u Kristu božanska narav sjedinila s ljudskom u Isusu. Takav nauk, dakako, nije pravovjeran, ali nam je važan datum na koji su to obilježavali.
Blagdan Bogojavljenja sadržajem je potaknut tom gnostičkom nepravovjernom praksom, a datum 6. siječnja i praksa blagoslovljene vode veže se uz egipatsku svetkovinu rođenja boga sunca ili boga vremena.
Prema egipatskom računanju, vrhunac zimskog solsticija bio je upravo 6. siječnja. Zapravo je samo slavlje solsticija bilo u noći s 5. na 6. siječnja. Na taj dan ljudi bi uzimali vodu iz Nila i nosili je svojim kućama kao vodu spasenja, vodu kojom su se kasnije škropili ili umivali, vodu kojoj su pripisivali moć oslobođenja od zla, jer su vjerovali da toga dana sunce daje posebnu snagu vodama, pa su tom prigodom uzimali vodu.
I mi danas blagoslivljamo vodu i nosimo je svojim kućama – ne pridajući njoj posebnu snagu idola, već vjerujući u Božji blagoslov koji se izljeva na vodu i po njoj. Dakle, riječ je o inkulturaciji, a to je:
„postupak kojim se kršćansko otajstvo (ovdje pojavak Kristov) stavlja u okvir slavljenja poganskih svetkovina, čime se one potiskuju, a ostaje slavljenje kršćanskoga otajstva.“ (Z. Pažin)
Nije jasno kada i kako je ovo slavlje preraslo u svetkovinu Bogojavljenja u pravovjernim kršćanskim zajednicama u Egiptu. U 4. stoljeću u različitim kršćanskim zajednicama (biskupijama) sigurno već postoji blagdan Bogojavljenja i to kao blagdan Kristova rođenja, ali i krštenja u Jordanu, u svom pravovjernom sadržaju, a ne gnostičkom. Tu je bila riječ o potiskivanju krivovjerja pravovjernim sadržajem na isti dan.
- Božić i Bogojavljenje
U V. stoljeću Istok je od Zapada prihvatio i zasebno slavlje Božića kao Isusova rođenja, vjerojatno da potisne raširena krivovjerja.
I Božić, kao i Bogojavljenje, slavi Božje pojavljivanje na zemlji. Time se došlo do dva istovrsna blagdana. Zato je s vremenom na Istoku sužen sadržaj blagdana Bogojavljenja – zadržano je slavlje spomena na Isusovo krštenje, ali pod vidom objave Kristovog božanstva čovječanstvu.
Tako se na Istoku od tog vremena, 25. prosinca slavilo Kristovo rođenje, poklon pastira i mudraca, a na Bogojavljenje isključivo Kristovo krštenje. To znači da su sadržaji Božje objave raspoređeni na dva datuma, tako da svaki datum nosi i obilježava jedan dio tog događaja Objave.
Na kršćanskom Istoku su se zbog toga na svetkovinu Bogojavljenja slavila i krštenja odraslih, pa se i uz vrijeme priprave za blagdan oblikovala i priprava za krštenje.
- Početak slavlja na kršćanskom (rimokatoličkom) Zapadu
Kao što je Zapad Istoku prenio Božić kao slavlje, tako je i Bogojavljenje s Istoka prešlo na Zapad koncem 4. st. Dakle, riječ je o razmjeni slavlja, tj. o obogaćivanju kalendara i blagdana.
Međutim, na Zapadu je Bogojavljenje oblikovano oko klanjanja mudraca novorođenom Kristu, jer samo klanjanje predstavnika svijeta pred Bogom u jaslama predstavlja objavu Utjelovljenoga Sina Božjega svim narodima. Bogojavljenje je, kao i Božić, imalo svečano ponoćno bdjenje (službu časova) a kroz dan je bila svečana euharistija. Sv. Ambrozije – Milanski biskup – uz poklon mudraca spominje i otajstva Isusova krštenja i svadbe u Kani Galilejskoj.
Danas ipak imamo jednu zasebnu svetkovinu – Nedjelju Krštenja Gospodinova, ali i ona je vezana uz Bogojavljenje i dio čitavog slavlja tog otajstva Božje objave među ljudima.
Uz krštenje Isusovo u Jordanu povezana je ideja duhovnih zaruka Krista i Crkve, te se stoga spominje i Isusovo čudo na svadbi u Kani Galilejskoj. Nadalje, kako se pretvaranje vode u vino smatralo znakom euharistije, onda se na Bogojavljenje javlja i spomen umnažanja kruha.
Dakle, iako je na Zapadu na Bogojavljenje naglašeno otajstvo pohoda mudraca novorođenom Isusu, ipak su prisutna i druga dva otajstva: Isusovo krštenje i čudo u Kani Galilejskoj. To je vidljivo danas u Časoslovu u antifoni uz Veliča. Ona glasi ovako:
„Trima čudima proslavljen blagdan slavimo: danas zvijezda mudrace privede k jaslama; danas posta vino iz vode na svadbi; danas na Jordanu Krist primi krst od Ivana da nas spasi, aleluja!“
Kršćanski Istok i Zapad međusobno su se obogaćivali slavljima Božje objave, razvijali dalje proslavu svih očitovanja Božjeg javljanja ljudima te tako kroz vrijeme izgradili božićni liturgijski ciklus kakav danas poznajemo.
Danas su općenito poznati sadržaji Bogojavljenja kao blagdana. To su: Isusovo krštenje, njegovo utjelovljenje i rođenje, poklon mudraca, čudo u Kani. Svi ti sadržaji, tj. otajstva tumače se pod vidom objave Kristovog božanstva ljudima tj Bogo-javljenje.
Dakle, ako Bogojavljenje gledamo u njegovu prvotnom značenju kao epifaniju – objavu Boga u pojavljivanju i djelovanju Isusa Krista među ljudima, onda se ova otajstva skladno uklapaju ovaj blagdan.
- Blagoslov vode
Osim već spomenute poganske praske u Egiptu da se kućama nosi voda Nila – prakse čije je pogansko uvjerenje trebalo potisnuti – među kršćanima na Istoku postojala je i druga kršćanska praksa. Naime, na blagdan Bogojavljenja slavilo se krštenje odraslih, tom se prilikom blagoslivljala i voda za krštenje. Taj blagoslov vode zadržao se i onda kada više nije bilo krštenja na Bogojavljenje. Čak se i danas se u Pravoslavnoj crkvi na Bogojavljenje i uvečer uoči Bogojavljenja slavi samo otajstvo Kristova krštenja, a nakon svečane liturgije blagoslivlje se voda.
Nije teško vidjeti kako je to poslužilo za potiskivanje poganskih vjerovanja vezanih iz vodu Nila, a da je u isto vrijeme zadržano i kršćanski oblikovana praksa vezana uz simbolizam vode kao počela.
Blagoslov vode uoči Bogojavljenja poznat je i u našim krajevima kao i u južnoj Italiji. To je vjerojatno tako zbog granice Istočne i Zapadne Crkve i miješanja utjecaja i praksi.
Za opću Katoličku Crkvu u cijelome svijetu blagoslov vode na ovaj blagdan odobren je tek 1890. godine, i to kao blagoslov pridržan biskupu. U našim obrednicima, vezanim uz slavenske krajevne crkvene običaje, nikada nije bilo toga ograničenja, nego je blagoslov vršio predslavitelj mise.
Još je jedna zanimljivost: Rimski obrednik određuje i daje mogućnost da se toga dana nakon evanđelja svečano proglasi datum Uskrsa u tog godini, kao i datumi ostalih pomičnih svetkovina.
Ivan Glavinić
Izvor za tekst: članak Z. Pažina: Svetkovina Bogojavljenja
Odgovori