JEDNA CRKVA
Sakramenti kršćanske inicijacije – krštenje, potvrda, euharistija – u punom su smislu slavlja Crkve za koju u Vjerovanju ispovijedamo da je „jedna, sveta, katolička i apostolska.“ Te četiri oznake Crkve zahtijevaju posebnu pažnju. Jer, lako je sve to izreći, ali treba pritom i razumjeti što je sadržaj te vjere u Crkvu. Ona je ljudska zajednica, ali ne ‘samo’ to, jer je Crkva i otajstvo. Ispovijedamo vjeru u otajstvo, koje nije ništa drugo nego otajstvo Trojedinoga Boga.
Pa, što onda najprije znači to da je Crkva jedna? Iako u ljudskom smislu postoje podjele, Crkva je ipak jedna, jer nam je jedna vjera. Jedan je Isus Krist, a Crkva je jedno njegovo otajstveno tijelo u mnoštvu, kao što kaže sv. Pavao: „Kao što je tijelo jedno, te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni…I svi smo jednim Duhom napojeni.“ (1 Kor 12, 12-13). Isus je vjerni Zaručnik te stoga njegova Zaručnica može biti samo jedna. Ni smrt ju ne dijeli: oni u nebu i mi koji smo još putnici na Zemlji – mi smo jedna Crkva.
Granice i jezici ju ne dijele: iako s različitih krajeva svijeta, Kristovi učenici su jedna Crkva. Različite su službe u Crkvi, različite mogućnosti ljudi, različite sposobnosti, a svi jedno tijelo, kojemu je glava Krist. Jednu Crkvu čine i oni sa službama i najjednostavnija djeca, oni na Istoku i oni na Zapadu, visoko učeni i nepismeni, oni koji su na onom svijetu i mi na ovom, teolozi i jednostavni vjernici, bezgrešna Marija i mi grešnici. Svi smo mi mnogi samo jedna Crkva, kako je Isus molio: „da svi budu jedno“ (Iv 17, 21).
SVETA CRKVA
Vjerovanje sadrži ispovijest „svete Crkve“. Ali gdje je ta svetost Crkve pored toliko grijeha među laicima i klericima: korupcija, klerikalizam, ovisnosti, pedofilija, brakolomstvo… Kako još vjerovati u svetost Crkve? Ovo pitanje je sasvim razumljivo, ali nije bez odgovora.
Vjerovati u svetost Crkve znači vjerovati u Boga koji je svet. U Vjerovanju iskazi o Crkvi dolaze nakon ispovijesti vjere u Duha Svetoga. Duh i Crkva u kršćanskom vjerovanju tako su povezani, da se Crkvu ne može razumjeti bez Duha Svetoga i, ako je tako, onda se ne može razumjeti ni bez posvećujuće milosti Duha. Tako se Crkvu uopće ne može ispravno razumjeti ako se u obzir ne uzme njezina svetost. Ta svetost nije ljudsko postignuće, već je to sama Božja prisutnost u Crkvi: u Kristu je Bog došao među ljude i trajno se vezao uz nas. On je vjeran ljubavi kojom se vezao s nama, čak i onda kada mi nismo vjerni. Zato je moguće da u Crkvi u kojoj su toliki grešnici i tolike sablazni grijeha ipak postoji svetost. Grijeh nije svet; svet je Krist koji ljubi grešnika, ljubi Crkvu. Ljubav kojom Krist ljubi Crkvu je njezina svetost.
Otpočetka se Crkva pokazuje paradoksom: Isus za svoje apostole – temelje Crkve – izabire grešne ljude. Jedan će ga izdati na smrt, drugi zatajiti, treći neće povjerovati da je uskrsnuo, a Pavao je progonio njegove učenike. Pa ipak, Isus je došao među takve, birao ih takve i među takvim slabima i grešnima on je bio Sveti za njih. Uzeo je na sebe naše grijehe i pokazao da grijeh ne može nadvladati njegovu svetost. Konačno, zajednici takvih slabih i grešnih obećao je i poslao Duha koji posvećuje i ohrabruje za nasljedovanje Isusa.
Eto, to znači izraz „sveta Crkva“: vjerovanje u Isusa Krista koji je svet i u svome Tijelu – Crkvi; nasljedovanje Isusa u Crkvi tako što nosimo terete jedni drugih i živimo jedni za druge da svi prispijemo u vječni život.
KATOLIČKA CRKVA
Vjerovanje govori o Crkvi kao katoličkoj. Danas smo skloni isprva to tumačiti u smislu denominacija, kao Crkva Katolička naspram Pravoslavne ili drugih. To je posve razumljivo, ali ni blizu pravog značenja. U Vjerovanju pojam katolička uopće ne označava takvo razlikovanje.
U latinskom i grčkom jeziku izraz katolička znači univerzalna, sveopća, tj. u cjelini. Lakše je shvatiti taj pojam ako razumijemo samu Crkvu kao mnoštvo. Jedna Crkva je po svem svijetu u mnogim mjesnim Crkvama (biskupijama). Među mjesnim Crkvama različiti su narodi, jezici, kulture, pa i obredi. Svaka mjesna Crkva na čelu sa svojim biskupom je prava Crkva. Sve te mjesne Crkve, iako su različite, ipak su zajedno, a u tom zajedništvu i pojedinačno, jedno Tijelo. Zato pojam katolička znači da je Crkva univerzalna, jedna po svem svijetu.
No, taj izraz nije samo opis opće Crkve, nego i kriterij za svaku biskupiju: svaka mjesna Crkva je prava Crkva katolička samo ako je u cjelini, samo ako je u zajedništvu s drugim mjesnim Crkvama. Zato zajednica vjernika u jednom kraju uvijek treba biti otvorena prema zajednici iz drugog kraja, kako bi bila uistinu Crkva. Nema sektaškog soliranja!
No, svaka zajednica vjernika uistinu je Crkva samo ako je u zajedništvu sa svojim biskupom. Naime, biskupska služba omogućuje da se vrši spomen – euharistija, koja je izvor Crkve te da se čuva prava vjera. Tako je služba biskupa služba jedinstva u jednoj mjesnoj Crkvi: „Gdje je biskup, ondje je i Crkva!“. Za nas to onda znači ovo: izraz katolička znači da su vjernici u zajedništvu sa svojim biskupom i da je istovremeno svaka ta biskupija u jedinstvu s drugim biskupijama.
Dakle, ispovijest katolička Crkva označava Crkvu kao onu koja je za sve narode, po svem svijetu, u mnoštvu i različitosti pojedinačnih zajednica, ali i u vidljivom zajedništvu svih vjernika na čelu s biskupima.
APOSTOLSKA CRKVA
Bitan sadržaj kršćanske vjere jest da je Crkva apostolska. Kada ispovijedamo taj sadržaj u Vjerovanju, pristajemo biti dio upravo one Crkve koju je Isus Krist izgradio na temeljima svojih apostola. To, pak, nije samo jednostavno priznavanje apostolskog korijena, puko prihvaćanje povijesne činjenice. Crkva je apostolska i danas i uvijek!
S jedne strane to znači da priznajemo apostolsko nasljeđe u Crkvi, tj. da Crkvu i danas vode zakoniti nasljednici apostola – biskupi. Oni su, kao i Dvanaestorica, pastiri Crkve i čuvari vjere. Ispovjediti vjeru u apostolsku Crkvu znači, dakle, priznati i prihvatiti zajedništvo s vlastitim mjesnim biskupom i zborom biskupa, na čelu s papom – rimskim biskupom.
To da ispovijedamo apostolsku Crkvu druge, pak, strane, govori što zapravo vjerujemo. Vjeru nismo stekli sami od sebe, već smo ju kao Božji dar primili po Crkvi u kojoj postoji neprekinut niz predanja vjere koju su apostoli primili od samoga Isusa Krista i naviještali po svijetu. To je ona vjera koju biskupi čuvaju i razglašuju i danas, vjera koju u Crkvi prenose roditelji djeci, svećenici vjernicima. U istoj su vjeri prvi kršćani bili postojani kada za njih piše kako su bili postojani „u nauku apostolskom“ (Dj 2, 42). Ta postojanost u nauku apostolskom neprekinuta je do danas, te i sami prihvaćamo čuvati ju i prenositi kada ispovijedamo apostolsku Crkvu.
To je treća dimenzija apostoliciteta Crkve: poslanje. Apostoli su od Isusa primili poslanje da naviještaju evanđelje po svem svijetu i učine ljude njegovim učenicima. U Vjerovanju i mi prihvaćamo to poslanje za sebe, prihvaćamo da se ono poslanje dano apostolima odnosi na čitavu Crkvu; prihvaćamo da se to poslanje odnosi i na nas same i izražavamo spremnost naviještati evanđelje Isusa Krista i svjedočiti vjeru po nauku apostolskom.
Ivan Glavinić
izvorno: 043Bjelovarsko-bilogorski vjesnik br. 052-055, god. II., 2019.
Odgovori