Ad fontes! Na izvore! – tako glasi svijest i poziv koji u Katoličkoj Crkvi odzvanja već više od jednog stoljeća, a može vrijediti i za Europu. Za nju Ad fontes! znači vratiti se izvornoj misli moderne Europe, tj. duhu i snazi koja je nosila njezine utemeljitelje. Njima je povratak na izvore značio izgradnju poslijeratne Europe na temelje kršćanske baštine. Robert Schuman i Jacques Delors to su izrekli kroz misao kako „Europi treba dati dušu“. No, za to nisu dovoljna samo načela pomirbe, slobode, pravde itd., nego, kako je Jacques Santer isticao, treba uvažiti ulogu religijskih i filozofskih sustava i stavova u životu ljudi. Europa je to i institucionalno priznala stavljajući u svoje pravne temelje (od kojih je najvažniji Lisabonski ugovor) obvezu otvorenog dijaloga sa svim vjerskim i drugim zajednicama. O tome koliko je taj dijalog zaista otvoren, koliko je zaista dijalog ili koliko je sa svima može se mnogo reći. U prethodnim tekstovima to smo nastojali i učiniti, dakako, u mjeri koja ne može obuhvatiti čitavu problematiku. Umjesto nastavljanja tog herakulovskog zadatka, vrijedi nam sada sagledati pitanje Europe ili duše Europe iz druge perspektive. Spomen kršćanskih temelja Europe i kršćanske civilizacije usmjerava nas prema ulozi institucionalnog kršćanstva u Europi. Za nas je ovdje riječ o Katoličkoj Crkvi u Europi.
Crkva nigdje, pa ni u Europi, nije samo ljudska sugovornica u dijalogu. Ona nije ni obična društvena zajednica u moru drugih. Ona je uvijek Crkva – grad što leži na gori (Mt 5, 13). Njezin doprinos životu i duši Europe ne može se svesti tek na što plodniji diplomatski razgovor niti se može zadovoljiti kada se njezinu prisutnost u društvu svodi samo na moralnu savjest društva u velikim pitanjima. Ona je uvijek Zaručnica Kristova i na njezinom licu odsijeva svjetlo Krista. Stoga je ona u svijetu pozvana svjedočiti Krista Otkupitelja, svjedočiti osobu Isusa Krista, Sina Božjega. Iako je potrebno, nije dovoljno širiti samo evanđeoske vrijednosti pravde, mira i solidarnosti. Za Crkvu je nužan cjelovit navještaj evanđelja koji omogućuje da se ljudi susretnu s Bogom. Stoga je pitanje kršćanstva u Europi koliko su sami kršćani svjedoci te koliko Crkva po svome djelovanju ljudima omogućuje iskustvo svetoga, tj susreta s Bogom. Zato vrijedi zapamtiti: Crkva – mi, vjernici – nije samo moralna savjest društva, nego i Božji hram i Kristovo tijelo po kojemu je on prisutan u društvu.
USPAVANA VJERA U DUŠAMA
Tužna slika obilazi svijet već dugo vremena: poluprazne, prodane ili porušene povijesne crkve u Europi gotovo su postale uobičajena pojava koja više nikoga ne iznenađuje, ali ne ostavlja ni ravnodušnim. Manje je onih crkvi koje su porušene ili prenamijenjene jer su bile žrtve velikih troškova održavanja njihove ljepote. Više je onih crkvi koje padaju pod teretom praznog prostora – nedostatka vjernika za čije su dobro izgrađene. No, posve iskreno možemo reći kako nije problem broj vjernika kao takav, nego njihovo duhovno stanje. Pune crkve nisu uvijek izraz vjerskog stanja neke zajednice, ali prazne crkve gotovo uvijek jesu. Optimističan usklik Romana Guardinija s početka 20. st. koji glasi „Crkva se budi u dušama vjernika!“ pred ovim slikama praznih crkvi kao da potpuno gubi svoju snagu. Štoviše, mogao bi tko čak reći: „Crkva u Europi je zaspala u dušama vjernika!“, kao što su to na sličan način izrekli i neki afrički biskupi na nedavnoj Sinodi o mladima. Kako drugačije objasniti da Europu kao kršćansku vide valjda još samo nekršćanski fundamentalisti i pokoji sanjar koji bježi u zanos povijesnih priča?
Problem uspavanog kršćanstva u Europi nije diplomatski problem koji bi Crkva trebala riješiti dijalogom sa svjetovnim društvom. To je njezin unutarnji problem uspavane svakodnevne vjere u puku. To nam jasno pokazuje primjer Afrike i Azije koje nemaju mnogo struktura kršćanske civilizacije, ali su tamošnje crkve pune; vjera je ondje itekako živa i jačana mučeništvom. U Europi je, pak, velik je broj onih koji „nisu zanijekali svoje krštenje, ali su posve na rubu, naprosto ga ne proživljavaju… u ime neovisnosti i osobne iskrenosti.“ (Evangelii nuntiandi, br. 56). Nije li onaj agresivni sekularizam danas toliko jak u europskom društvu upravo zbog toga što vjera spava u kršćanima? Pitanje kršćanstva u Europi je u tome koliko Crkva u Europi svjedoči Isusa Krista, nudi ljudima susret s njime te koliko ljudima govori o njemu, a ne o svijetu i sebi samoj.
OBNOVITI ODNOS PREMA SVETOMU U CRKVI
Što napraviti i odakle početi duhovni preporod? Dopuštamo si reći da je polazna točka tog preporoda, te nove evangelizacije, obnova vjerničkog odnosa prema izvoru i vrhuncu života Crkve. Riječ je o slavljima sakramenata, o bogoslužju. Slavlja sakramenata su uvijek događaj po kojemu se vrši djelo našega otkupljenja. U njima je uvijek prisutan Krist, tako da u bogoslužju on sam vrši svoju svećeničku službu. Zato je liturgijsko slavlje uvijek sveto djelo bez premca, koje nam ujedno daje predokus nebeskog života. Ako sada usporedimo kako se to očituje u praksi, mogli bismo ostati razočarani. Stara pouka u proširenom obliku glasi: „Lex orandi, lex credendi, lex vivendi!“ – Kako moliš, tako vjeruješ i živiš! Istinitost tih riječi vidi se ne samo na primjeru svetaca, nego i na primjeru uspavane vjere. Oni koji ne mole, ne slave sakramente, posustaju u vjeri i ne žive ju. A to je ona slika praznih crkvi: bogoslužja su napuštena, a posljedica je raskršćanjeno društvo.
No, u sličnoj su situaciji i oni koji su još prisutni i trebaju dati svjedočanstvo vjere, ali koji „mole samo za sebe“ ili im red bogoslužja nije toliko važan jer „Bog vidi njihovo srce“. Njihova vjera i vjerski život često posustaje zbog individualizma, zbog toga što su usmjereni na svoje djelo u molitvi, a ne Božju otkupiteljsku prisutnost među nama. Nije li to slika mnogih naših slavlja? Nije li nam bogoslužje, slavlje sakramenata, često poput kulise za naša djela? Nisu li naša slavlja često poput kakvih priredbi s recitacijama, koncerata pjevača, pokazivanja umijeća pojedinaca? Ne događa li se često samovoljno ”osmišljavanje” mise, bez razmišljanja o duhovnim posljedicama? Često dajemo prednost pokazivanju našeg umijeća i kreativnosti, a ne Božjoj prisutnosti. Sveto u slavljima prilagođavamo sebi, umjesto da se mi suobličujemo Svetomu. Toga ima među svim vjernicima, neovisno o službama. Ne čudi zato da mnogi ljudi prepoznaju kako se na našim slavljima često nudi ono što mogu naći i u svijetu, a za što im nije potrebno ići u crkve.
Čini se da je iza svega toga neprihvatljivo skriveno ono što nigdje drugdje ne mogu doživjeti – sakramentalno iskustvo Boga koje se može naći samo u bogoslužju Crkve. A baš je to ono što smo pozvani dati svijetu prije svega drugog: iskustvo svetoga, a ne svjetovnoga. U naše vrijeme individualizma potrebno je, dakle, nanovo posvijestiti da bogoslužje nije tu kako bi Bog vidio u naša srca – on to uvijek vidi! Bogoslužje je za nas, da mi vidimo što je u Božjem srcu i u slavlju sakramenata steknemo milost otkupljenja.
OBNAVLJATI EUROPU POLAZEĆI OD SVETOGA
Nije samo u Europi ovakva situacija, ali za nas je baš ona važna. Obnova Crkve i vjerskog života uvijek kreće od obnove odnosa prema Svetomu među nama. Zato je prvo mjesto s kojega Crkva treba započeti duhovni preporod Europe svijest da se u bogoslužju Bog otkriva i daje da postanemo dionici njegova života. Obnoviti svijest o Svetomu u Crkvi, o primatu i središnjosti Svetoga u životu vjernika. Hijerarhija Crkve od Isusa je primila ovlast za konkretna djela u tom smjeru i tu ovlast ne treba skrivati, ali odgovornost za evangelizaciju je na svim vjernicima, jer smo svi Crkva. Iako je potrebno, nije dovoljno zadovoljiti se samo ukazivanjem i sprječavanjem loših praksi. Svijest o Svetomu u Crkvi koji je prisutan za nas u bogoslužju mora postati ključni dio navještaja, srž nove evangelizacije Europe. Cilj navještaja je dovesti ljude k zajedništvu s Bogom, a ne samo graditi kršćansku civilizaciju..
U dokumentima Crkve koji se tiču Europe, kao i u katehezama potrebno je stavljati u središte lex orandi – zakon molitve, pri čemu prvo mjesto ima euharistija. No, dobro je razmisliti o tome da se i u samo bogoslužje na razini čitave Crkve u Europi u nekom redovitom, a ne samo prigodnom obliku, unese molitva za „dušu Europe“, tj. za buđenje uspavane vjere koja je ovu Europu podigla. Bilo u slavljima euharistije ili molitvi časoslova, klanjanjima ili drugim molitvenim susretima ili čak organiziranim danima/tjednima molitve i razmatranja – koji god oblik bio, za duhovni preporod treba i moliti, zajedno moliti u čitavoj Europi. Jer, naše djelo za Europu ništa je ako je bez blagoslova; njezina obnova može se ostvariti samo uz Božji blagoslov.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog, srpanj 2019.
Odgovori