*Ovaj tekst nastavak je prethodnog: "Europa – drama istine?"
Odnos našeg vremena prema istini je u krizi. To se vidi i u odnosu prema znanju. Kod djece je prisutno izrugivanje štreberima, kao da je znanje nešto bezvrijedno naspram svega ostalog. No, to su djeca i ne treba im takvo što uzeti za zlo. Problem je kada se odrasli ne izdignu iznad toga. Tada se znanje koje izravno ne donosi utjecaj ili profit brzo proglašava bezvrijednim, smiješim i suvišnim.
To smo imali prilike vidjeti na pozivanju učitelja humanističkih i društvenih usmjerenja da se prekvalifikaciju prema proizvodnim zanimanjima. Naravno, nema ničeg lošeg u proizvodnji, ali je podmuklo što se promiče ideja da znanje koje prenose učitelji jezika, književnosti ili povijesti ništa ne vrijedi naspram proizvodnje. Znanje o jeziku i književnosti teško se može dobro unovčiti i oporezivati, pa takvo znanje valjda nije u interesu moćnih; povijest često svjedoči protiv onih koji imaju utjecaj, pa je želja da se i ne traži previše po njoj. Znanje koje se stječe u tim disciplinama proglašeno je nepovezanim sa životom u kojemu je, valjda, glavna težnja osiguranje ekonomsko egzistencije radom ili utjecajem. Istinom i nečim vrijednim spoznaje smatra se, dakle, još samo ono što izravno donosi profit ili društveni utjecaj.
Od zemlje znanja do vještine rada?
Ne čudi stoga da se u nas vrlo brzo sa zemlje znanja fokus obrazovanja prebacio na vještine rada; sa znanja i dohvaćanja istine o čovjeku na vještine rješavanja problema. Ne, vještine rješavanja problema nisu nešto nepoželjno. Štoviše! No, ostaje pitanje zašto se dokida stjecanje znanja i spoznaja istine? Znanje, spoznaja istine i rješavanje problema uopće nisu suprotstavljene dimenzije. Naprotiv, stara je i dobro poznata metodologija vidjeti – prosuditi – djelovati. Svakom djelovanju mora prethoditi ispravna prosudba, a njoj poznavanje stvari. Pritom nije samo dovoljno znati imenovati stvar ili problem, već treba prepoznati u kojem je odnosu ta stvar/problem prema onome što nas okružuje i prema temeljnoj istini o čovjeku i svijetu.
No, treba pošteno reći da takva kretanja nisu izvorno naša. Već dugo u Europi vlada težnja za povezivanjem obrazovanja i tržišta rada. To je odlična ideja koja ima cilj osigurati mladima što brže zaposlenje i osiguravanje egzistencije. No, i ta ideja lako može postati žrtvom svojih devijacija. Čovjek koji je odmalena potpuno i u svemu usmjeren isključivo na rad bez traganja za smislom u istini, na produktivnost umjesto na cjelinu života, mogao bi rad doživjeti kao nešto što mu krade život, a sebe kao roba tržišta, hladnu radnu snagu bez lica. Vrlo brzo bi mogao ustati protiv rada, a to bi društvo dovelo u već viđenu situaciju da se obrazovanje i rad ne cijene. Uostalom, tržište rada je nestalno: vještine koje se danas traže, možda će već sutra biti potpuno zamijenjene drugima, pa i umjetnom inteligencijom, a radnici nekonkurentni i nezaposleni. Čovjeku koji to doživi, sve godine obrazovanja za tržište rada mogu se činiti promašenima, potpuno besmislenima. Rješenje je u obrazovnom modelu koji podrazumijeva odgojno-obrazovni savez – pristup koji će mlade cjelovito pripremati za život, a u tome ih i osposobljavati za rad. O tome je već bilo riječi u našim ranijim tekstovima, pa ne treba ponavljati isto. Za ovu je temu važno ovo: i u obrazovanju, i u odgoju, i u svakom drugom formativnom djelu treba imati na umu da je čovjek, osim što je biće rada, ujedno i biće koje teži istini o sebi i svijetu, biće koje tu istinu može spoznavati i biće kojemu je ta istina nužna za život.
Razvijati svijest o postojanju istine
Pitanja koja čovjeku dolaze izvan posla, u trenucima patnje, osamljenosti, praštanja, ljubavi, radosti, žalosti, dobrote, milosrđa, pitanja morala i nade – na sva ta pitanja odgovore ne može dati tehnika, niti čovjek sam svojim vještinama može odgovore napraviti. Ta pitanja nisu problemi koji se trebaju riješiti niti zagonetke, već su sastavni dio ljudskog života. Spoznati istinu o velikim pitanjima života oduvijek je težnja čovjeka, jer se u njoj krije smisao navedenih životnih situacija. Zato je istina sržna vrednota čovječanstva. Bez istine čovjek luta izgubljen u surovoj prirodi. Istina ga, pak, čini bićem kojemu je „pod nogama sve podloženo“ (Ps 8, 7) i koje može prihvatiti svoj život kao dar, pa i onda kada taj dar uključuje križ. Ali, što je točno ovdje zadaća Europe? Što Europa treba napraviti kako bi izišla iz drame istine?
Za početak, Europa treba napustiti stav kako je za opće dobro nužno ne priznavati postojanje temeljne istine – Istine – o čovjeku i svijetu. Taj relativizam ne koristi čovjeku, nego mu šteti. Taj relativizam koristi samo političkoj korektnosti, koja je jeftina zamjena za dijalog. Treba odustati od stava koji je i Pilata doveo da onome koji je sama Istina pokuša podvaliti relativističku doskočicu „Što je istina?“ Treba odustati od stava da je baš svaka tvrdnja jednako istinita. Nije. Laž postoji. Postoji i laž o čovjeku i svijetu, koja priječi mir. Europa, dakle, treba odbaciti ono što Benedikt XVI. naziva „diktaturom relativizma“ i prihvatiti da svijest o Istini, potreba za njom i životom po njoj postoji u svakom čovjeku. Jer, „nemirno je srce naše dok se ne smiri u njoj“ (sv. Augustin).
Koja su konkretna i hitna pitanja istine za Europu?
Europa treba ponovno naučiti poštivati ljudski život – prigrliti i javno priznati da postoji jedna jedinstvena istina o čovjeku, koja kaže da je ljudsko dostojanstvo apsolutna, a život temeljna vrjednota koju pravo izbora po želji ne može nadvladati. Treba štititi i ne nagrizati slobodu savjesti – priznati da istina ima moralnu dimenziju, koju treba slijediti, koja progovara u savjesti. Treba promicati svijest i o dostojanstvu radnika – da čovjek nije samo radna snaga i trošak, već jedinstvena osoba u svijetu koja ima obitelj, povijest, nade, potrebe… Povratak Europe k poštivanju istine znači i priznanje da je obitelj utemeljena na braku temeljna stanica društva, nezamjenjiva i jedinstvena naspram svih ostalih zajednica.
Istina je dar, ali i žrtva koju treba poštivati
Poštivati istinu znači priznati da se istina može spoznati i da se puninu istine (možda ipak) mora primiti kao dar. Uvjerenje da je punina Istine dar, a ne ljudsko postignuće, najbolje utjelovljuju vjerske zajednice. Zato Europa treba nanovo otkriti i važnost vjerskih zajednica u izgradnji društva i u dijalogu o budućnosti. Ako su vjerske zajednice kroz međureligijski dijalog mogle bez straha za dogme svoje vjere prihvatiti međusobni dijalog, ako su ga prihvatile kao izlaganje pojedinim zrakama Istine koje postoje u svima, onda to isto može i sekularna Europa, bez straha za svoju sekularnost. Bog je stupio u dijalog s ljudima i po Crkvi želi dobro čovjeka, kao što bi to trebao biti cilj i Europe. Za nju je, dakle, ključan pojam dijalog.
Dijalog znači priznati da u svakome postoji barem odsjaj neke zrake Istine, koju se isplati čuti. Iako možda nema puninu Istine, drugi mi ipak nešto istinito može reći, što mi koristi da bolje upoznam sebe i svijet. Dijalog je zajednički napor oko punine istine. Napor poštenja, napor pravednosti, ali i slušanja te prihvaćanja rizika da možda ipak ne poznajem svu istinu, da mi je drugi potreban kako bih do kraja spoznao. Dijalog je zato i svojevrsna žrtva ljubavi u istini koja u onima što vode dijalog čini nešto novo i tako obnavlja društvo. Relativizam zamjenjuje dijalog jeftinom kopijom: politički korektnim monologom dviju strana. Možda jer je tako lakše. Lakše je reći da jedna Istina ne postoji i da svi mogu biti u pravu, negoli prihvatiti križ koji Istina može donijeti. Lakše je reći da su svi u pravu, negoli prihvatiti rizik slušanja i reći kako ja možda i ne poznajem svu istinu, kako istinu moram prihvatiti kao dar. Ali u relativizmu Europa nema budućnosti. U relativizmu je i sama budućnost relativna, nesigurna. Za Istinu se isplati žrtvovati to da se svidimo svima, jer je bez Istine budućnost nesigurna. Zato Europa treba prigrliti gore navedena konkretna očitovanja Istine i voditi dijalog o tome kako tu Istinu živjeti danas.
Ali, ovdje je i velika zadaća kršćana! Mi znamo da Istina nije uvijek lagan dar jer baš zato što je dar, može podrazumijevati i žrtvu. Tko sumnja, neka pogleda tolike kršćanske mučenike i samog Isusa Krista. On, koji svjedoči za Istinu, on koji je sam Put, Istina i Život, na Pilatovo pitanje „Što je istina?“, nije više odgovarao riječima, nego žrtvom i uskrsnućem. Ne zato što ne bi mogao riječima odgovoriti – učinio je to mnogo puta prije toga – već zato što je istina o čovjeku i svijetu bez njegove žrtve i uskrsnuća nerazumljiva. Pa, ako želimo doći do spoznanja istine onda moramo slijediti Isusov put i biti spremni i na žrtvu. To ne znači nužno krvnu žrtvu. Već sam otvoren i iskren dijalog je, kako smo opisali, jedna vrsta žrtve kako bi u toj žrtvi bili preobraženi po istini. To će reći, žrtvovati svoju udobnost kako bismo u dijalogu pošli u svijet drugoga te se, kako papa Franjo kaže, zaprljali i poprimili miris drugih, kako bismo njih priveli k Istini.
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog, lipanj 2019.
Odgovori