Poruka s nadvratnika hrama u Delfima glasi: „Spoznaj samoga sebe“. Mnogo je ranih i kasnih tumačenja te poruke, ali jedno je uvijek ostalo sigurno: čovjeka se tom porukom podsjećalo da je on onaj koji ima mogućnost spoznaje. Čovjek je jedino živo biće na zemlji koje uz spoznaju postojanja svega oko sebe može spoznati i istinu te smisao stvari i samoga sebe. Zato sv. Ivan Pavao II. piše: „Što više čovjek zna o stvarima i svijetu, to bolje spoznaje i samoga sebe u jedinstvenoj naravi te u isto vrijeme to hitnijim postaje pitanje o smislu stvari i same njihove egzistencije.“ (Fides et ratio, br. 1). Aristotel je zato ustvrdio kako „svi ljudi teže znanju“, a sv. Pavao Atenjanima imenuje cilj te težnje: Bog. Liturgija Velikog petka to isto izriče ovako: „Svemogući vječni Bože, ti stvaraš u srcima ljudi potrebu da tebe traže i smirenje kada te nađu…“ Čovjek, dakle, ima težnju za spoznanjem istine, a tu težnju ostvaruje stjecanjem znanja razumom, kako na teorijskoj, tako i na praktičnoj razini, te traganjem na duhovnom polju.
Ne treba nam ovdje još jedna rasprava o odnosu razuma i vjere. Naše vrijeme prije svega vapi za raspravom o položaju samog razuma, tj. o tome kako naše društvo vidi odnos istine i stvarnosti. Taj problem nije nastao nedavno, već je rezultat dugog hoda kroz nekoliko stoljeća. Još 1968. Joseph Ratzinger, kasniji papa Benedikt XVI., u svom djelu „Uvod u kršćanstvo“ detaljno opisuje prevrat u odnosu razuma, istine i stvarnosti. Pokretač tog prevrata su političke revolucije, industrijski i tehnički napredak, koji su usporedno pratile i filozofske mijene (a u nekoj mjeri i teološke). On tu promjenu shvaćanja istine vidi u sljedećim koracima: stari vijek drži da je istina spoznatljiva jer je bitak, smisao i srž svih stvari; novi vijek, sasvim suprotno, istinitim smatra samo ono što smo sami prethodno učinili; 19. i 20. stoljeće donosi misao da je istinito samo ono što možemo učiniti ili proizvesti.
Ukratko, dok je starina istinu tražila u religijskim, filozofskim, mitološkim i drugim sferama, a novi vijek u sferi onoga što je sigurno učinjeno (povijest), nama najbliže vrijeme istinu traži u politici i tehnici, kao umijećima mogućeg. To je i danas uvriježeno mišljenje: filozofiranje se ne smatra nečim istinoljubivim, već je postalo pejorativ, malo se mari za ono što religije govore jer se to istom smatra neprihvatljivim, umjetnost nam je još samo ukras, čitanje povijesti ne smatra se više učiteljskim, već savjetničkim. Za naše je vrijeme stvarno istinito samo ono možemo proizvesti, pokrenuti, promijeniti, dotaknuti, eksperimentirati, izračunati – istinito je još samo ono što možemo sami svojim moćima učiniti. Budući da možemo činiti mnogo toga, pa i međusobno suprotno, istina je za naše vrijeme posve relativan pojam. Nema mjesta za veliku Istinu, koja nam prethodi i nadilazi nas, jer ona ograničava slobodu suvremenog čovjeka da sam proizvede istinu.
No, ako pogledamo naše vrijeme, društva Zapada, a za našu temu osobito Europu, vidjet ćemo da politički sustav istinitim drži još samo ono što je u interesu pojedinaca, skupina ili država, a društvena i kulturna kretanja idu prema tome da se istinitim proglasi ono što se može željeti. Pravo nije tu da očuva slobodu u istini, već da nešto proglasi istinitim i tako stvori istinu. Tako je moguće da političke i društvene skupine više ne prepoznaju kao istinu apsolutno dostojanstvo ljudske osobe, već da u interesu države i/ili pojedinaca proglašavaju smrtnu kaznu, pobačaj, cenzuru, rad nedjeljom i sl. vrhovnim dobrom, neupitnom istinom. Danas je moguće da se ne priznaju istinom ni cjelovitost ljudske osobe niti biološke ili druge činjenice, već da se istinom smatra sve ono što osoba o sebi može željeti izreći ili štogod želi postati (tzv. rodna ideologija). To sve je danas istina, jer je u interesu da ljudi budu i čine što žele. Ako je istina tako malena i za laž je malo potrebno. A lažnim se stoga smatra činiti išta što bi bilo protiv nečijih interesa i želja, pa čak i govoriti suprotno. Kritika je laž, jer se suprotstavlja takvom viđenju istine, a ustrajanje u toj kritici ili pozivanje na veliku Istinu i sigurna znanja – to se smatra nasilnim.
Zapad, dakle, kroči prema zaboravu istine na više razina, od kojih je jedna od najvažnijih odgojno-obrazovni i akademski sustav. Europa ovdje ima istaknuto mjesto, jer su temelji obrazovnog sustava nastali upravo u njoj; filozofska, religijska, akademska i znanstvena baština njezin je okoliš, štoviše, dio nje. Nemoguće je zamisliti Europu u kojoj ne bi vrijedio poziv „Spoznaj!“; nemoguće je zamisliti Europu u kojoj ne bi bilo potrage za istinom pod vidom znanosti, umjetnosti, filozofije, religije. Zato je tužno što Europu sve više zahvaća anti-intelektualizam.
Istinu se spoznaje samo ako ju se traži, stjecanjem znanja koja su stope istine u svijetu. Ali, tražiti istinu može se jedino ako se prizna njezina važnost za čovjeka ili, još važnije, ako se prihvaća da jedna Istina uopće postoji. To i nije pitanje svjetonazora, mišljenja ili vjere, već je riječ o tome priznajemo li da postoji nešto što nam je zajedničko, nešto što ne možemo sami načiniti, nešto što ne možemo poželjeti, već nešto što je neupitno, što nam govori o dobru i zlu, čemu se trebamo usmjeriti i tražiti.
Iako u čovjekovom srcu postoji težnja za spoznanjem istine, ipak je za nju potreban odnos s drugim ljudima. Kao što dijete ne uči hodati ili govoriti sâmo, tako se ni spoznaja istine ne stječe sama od sebe. Ona je nezasluženi dar drugoga. Kršćanstvo će u ovome daru prepoznati Boga koji daje težnju našem srcu, sama sebe daje otkriti kao istinu i poziva ljude na put istine. No, i nevjernik može priznati da ono što zna kao istinito u velikoj mjeri ne može zahvaliti samome sebi, već mnogim drugima.
Tako stjecanje znanja uvijek ovisi o drugoj osobi i zato uvijek podrazumijeva osobni odnos. Ovdje nije samo riječ o odnosu učitelja i učenika; riječ je o svima onima koji ulaze naše živote – od roditelja na početku života do svećenika na smrtnom času. Odnos predavanja i stjecanja znanja uvijek je u ljubavi prema istini, prema svijetu kao Božjem stvorenju i prema ljudima. Tako se stječe iskustvo istine i otkriva se da je, kako je to sv. Grgur Veliki rekao, „sama ljubav neka vrsta znanja“. Nije riječ o romantici, već o sebedarju ili, kako papa Franjo piše, „o relacijskom načinu promatranja svijeta, koji postaje zajednička svijest, gledanje na stvari očima drugoga i zajedničko gledanje na sve stvari.“ (Lumen fidei, br. 29.).
Znanje se, dakle, prvenstveno prima kao dar od drugoga, a za potpunu spoznaju istine potrebno je iskustvo ljubavi u tom darivanju. Možda je ovdje ključ problema našega vremena: kultura koja na prvo mjesto stavlja proizvod ili učinak vlastitog djelovanja ne prihvaća olako dar – dar je u takvoj kulturi nešto što ponižava čovjeka: ako se čovjeka daruje, smatra se da je nesposoban sam učiniti to isto. Istina je samo ono što se može načiniti. No, takva istina nema ništa sa sebedarnom ljubavlju. (Možda baš ovdje treba tražiti uzroke krize kako odgoja i obrazovanja, tako i za krizu bračne ljubavi!) Ljubav je još samo za osjećaje i romantiku, a istina za posao. Ledena prostranstva sjevera čine se ugodnim ljetovalištem naspram ovakvog viđenja.
Za Europu, koja je pošla tim putem, važno je ovo: ako se istina kroz znanja nužno prenosi u odnosu, tada problem odnosa prema istini, znanju i razumu nije samo problem pojedinca već je to problem čitavog društva. Ako je postojanje jedne velike istine dovedeno u pitanje, onda je to problem čitavog društva. Društvo se raspada ako svatko ima neku svoju istinu; istina je ono što nas sabire u jedno. Istina je opće dobro. Zato u kolijevci europske kulture stoji „Spoznaj!“; zato se Europa tako lako oblikovala kršćanskim poslanjem „Idite, učite sve narode…!“ (Mt 28, 19). Europa koja se otklanja od spoznaje istine, od znanja, od razuma – takva Europa uopće više nije prepoznatljiva. Možda otuda i tolika pitanja danas koja se svode na ono glavno: „Što je Europa?“
Sveti Pavao piše kako Bog želi „da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1 Tim 2, 4). Za Pavla je to posve praktična stvar. Kada piše Efežanima, govori o potrebi raznih znanja i mudrosti „da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. Nego, istinujući u ljubavi da poradimo te sve uzraste u Njega, koji je Glava, Krist…“ (Ef 4, 14-15). I ova naša analiza bi nas odvela predaleko i postala bi beživotna kada ne bi imala praktičnu dimenziju. A, kao što ćemo vidjeti, ono što smo naveli već je vidljivo u nekim događajima i promjenama kojima svjedočimo.
(nastavak u sljedećem broju)
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas. Glasnik sv. Antuna Padovanskog, svibanj 2019.
Odgovori