Bruce Lipton, američki biolog novo shvaćanje (vjerovanje) odnosa duha i materije temelji na vlastitom proučavanju ponašanja kloniranih matičnih stanica te iz tog novog shvaćanja izvlači teoriju o samoozdravljenju putem stvaranja dobrog »okoliša« za stanice, tj. za čovjeka, putem »reprogramiranja« (pod)svijesti. U takvom stavu nazire se i teorija o moći pozitivnih misli, koju Lipton nastoji potvrditi utjecajem placebo učinka na ozdravljenje. Svoju teoriju on gradi vrlo postupno, počevši od procesa evolucije, važnosti staničnog okoliša te čudesne stanične membrane, preko kvantne fizike, do psihosomatske razine čovjeka na kojoj želi dokazati moć vjerovanja (zapravo percepcije) naspram biologije. Pritom čini neutemeljen skok u čovjekovu duhovnu razinu. Ovdje slijedi prikaz znanstvene podloge, kako ju on tumači, za njegove newageovske teze.
1. Evolucija kao plod suradnje
Dugo razdoblje Zemljine povijesti jedini život koje je postojao bio je onaj jednostaničnih organizama. S vremenom, evolucija je rezultirala sabiranjem stanica u višestanične organizme. Evolucijska prednost življenja u zajednici uskoro je dovela do organizama sastavljeni hod više milijuna, milijardi i više stanica koje međusobno djeluju. Iako je svaka pojedinačna stanica mikroskopskih dimenzija, veličina višestaničnih zajednica može sezati od sićušnih do golemih. Biolozi su te višestanične zajednice klasificirali na temelju njihovog uređenja kako ga vidi ljudsko oko. Premda se te stanične zajednice golom oku čine kao pojedinačni entiteti – miš, pas ili čovjek – one su, zapravo, visoko organizirani sustavi milijuna i milijardi stanica.
»Evolucijski pomak prema sve većim zajednicama jednostavno je odraz biološkog imperativa preživljavanja. Što organizam posjeduje veću svjesnost o svojoj okolini, to su bolji izgledi za njegovo preživljavanje. Kada se stanice udruže, eksponencijalno povećavaju svoju svjesnost.«[1]
Uz sve to, specijalizacija pojedinih stanica u organizmu koja se dogodila tokom evolucije, za Liptona je odraz činjenice da je za evoluciju neophodna suradnja. Tako on Darwinovoj tezi da evoluciju pokreće borba za preživljavanje suprotstavlja tezu da evoluciju uistinu pokreće suradnja među organizmima. Konačno, on se zalaže za napuštanje Darwinove teorije o važnosti pojedinca i zalaže se za isticanje važnosti zajednice, budući da je evolucija stvar preživljavanja najsposobnijih skupina, a ne preživljavanja najsposobnijih pojedinaca.[2]
2. Važnost okoliša
Lipton svoje novo shvaćanje temelji na vlastitom proučavanju ponašanja kloniranih matičnih stanica. Prema tom istraživanju, matične stanice koje imaju potpuno isti genski materijal, reagirale su potpuno drugačije u različitim okolišima. Ovisno o okolišu u petrijevoj zdjelici, matične stanice tvorile su mišićna, koštana, živčana ili druga tkiva. To ga je navelo na zaključak da okoliš utječe na život organizma, a ne njegovi geni, iako su oni neophodni. Zato je Lipton sklon promatrati svaku stanicu kao da je ljudsko biće, i priznaje da je to antropomorfistički pristup stanicama. Za njega vrijedi:
»svaka stanica je jedno inteligentno biće koje može preživjeti samostalno, kao što znanstvenici pokazuju kada izuzimaju pojedinačne stanice iz tijela i uzgajaju ih kao kulturu stanica. Kao dijete intuitivno sam znao da su te pametne stanice obdarene namjerom i svrhom; aktivno traže okolinu koja podržava njihovo preživljavanje te istovremeno izbjegavaju otrovne ili neprijateljske okoliše.«[3]
Kada dolazi do nekog genskog učinka, on se aktivira signalom iz okoliša, a ne pukim svojstvom samog gena. Lipton je to podupro izlaganjem epigenetičkih metoda u istraživanju proteina i DNK, kao i proučavanjima učinka obogaćenog okoliša na genetske mutacije kod miša. Drugim riječima, što se tiče genetskog upravljanja – stvar je zapravo u okolišu.
»Čarobna membrana«
Biološka prekretnica za Liptonovo novo shvaćanje života bilo je otkriće funkcije stanične membrane. On smatra da se prava tajna života čovjeka ne krije u DNK nego upravo u membrani – jednostavnom biološkom mehanizmu pomoću kojih tijelo signale iz okoliša pretvara u ponašanje. Sve žive stanice imaju membranu, a sve stanične membrane dijele istu osnovnu, troslojnu strukturu. No, po Liptonu, jednostavnost te strukture u opreci je s njezinom funkcionalnom složenošću. Membrana prokariota pokazuje da prokarioti posjeduju određeni stupanj inteligencije, budući da mogu osjetiti gdje je hrana i kretati se prema njoj, kao i gdje je otrov te se od njega otkloniti. Budući da su prokarioti iznimno jednostavni organizmi, jedino moguće objašnjenje bilo bi to da je »mozak« prokariota njihova membrana. Tako se dolazi do zaključka da je stanična membrana značajka inteligentnog života.
Da bi pokazivala inteligentno ponašanje, stanici je potrebna funkcionalna membrana koja posjeduje i receptorske i efektorske proteine. Ti proteinski sustavi su temeljne jedinice stanične inteligencije. Lipton ih naziva »jedinicama percepcije« te zaključuje da su biološko ponašanje i aktivnost gena dinamički povezani s informacijama iz okoliša koje se učitavaju u stanicu. Konačno iznosi:
»Mi upravljamo svojom biologijom, baš kao što ja upravljam ovim računalnim programom za obradu teksta. Mi posjedujemo sposobnost uređivanja podataka koje unosimo u svoja bio-računala, potpuno jednako kao što ja mogu birati riječi koje tipkam. Kada shvatimo kako integralni membranski proteini upravljaju biologijom, prestajemo biti žrtve svojih gena i postajemo gospodari vlastite sudbine.«[4]
3. Fizikalni temelji Liptonovog stava
Drugi temelj Liptonovog novog shvaćanja jest u kvantnoj fizici i njezinom shvaćanju materije:
»Materija se može istovremeno definirati kao čvrsta (čestica) i kao nematerijalno polje sile (val). Kada znanstvenici proučavaju fizička svojstva atoma kao što su masa i težina, atomi izgledaju i ponašaju se poput fizičke materije. Međutim, kada se isti atomi opisuju u kategorijama električnih potencijala i valnih duljine, pokazuju svojstva i značajke energije (valova).«[5]
Prema ovome, energija i materija su jedno te isto, što zapravo proizlazi iz Einsteinove formule E=mc2. Dakle, što se fizike tiče, Lipton je stava ne živimo u svemiru odvojenih fizičkih predmeta koje razdvaja prazan prostor, nego je svemir jedna nedjeljiva dinamična cjelina u kojoj su materija i energija črvsto isprepletene, a ne nezavisne.[6]
Kvantna perspektiva otkriva da je svemir cjelina sastavljena od suovisnih energetskih polja koja su upletena u mrežu kompleksnih interakcija.
»Tok podataka u kvantnom svemiru je holističan. Sastavni dijelovi stanice su umreženi u kompleksnu mrežu djelomično interferentnih (crosstalk), povratnih (feedback) i unaprijeđenih (feedforward) komunikacijskih petlji.«[7]
Takav holistički stav doveo je Liptona do drugačijeg razumijevanja bolesti od dotadašnjeg. Naime, biološki poremećaji mogu nastati uslijed pogreške u komunikaciji bilo gdje unutar tih kompleksnih putova.[8]
4. Moć uma
Nakon govora o biološkim, medicinskim i fizikalnim aspektima svoga novog stava, Lipton se okreće tumačenju snage uma – svijesti i podsvijesti. On smatra kako razumijevanje mehanike svemira otkriva da se na fizičko tijelo može utjecati nematerijalnim umom. Misli izravno utječu na način na koji fizički mozak upravlja tjelesnom fiziologijom. Misaona energija može preko mehanike konstruktivne ili destruktivne interferencije aktivirati ili potisnuti djelovanje različitih staničnih proteina. Pritom se Lipton poziva na neke slučajeve izlječenja bolesti ili simptoma putem hipnoze ili (auto)sugestije. Nesumnjivo, s pravom se poziva na učinak placebo efekta, ali i stresa, na tjelesnu fiziologiju. Ono što on iz tih primjera očitava jest snaga vjerovanja[9] te zato smatra plauzibilnom tvrdnju da iskorištavanje energije uma može biti djelotvornije od lijekova, tj. da je energija bolje sredstvo za djelovanje na materiju od kemikalija.
Svijest i podsvijest on smatra međusobno zavisnima. Svjesni um je kreativni dio, dio koji sastavlja misli (pozitivne i negativne). S druge strane, podsvjesni um je skladište zapisa dobivenih iz instinkata i naučenih iskustava (podražaj – reakcija). Podsvjesni um isključivo je proizvod navike – uvijek će iznova proizvoditi iste bihevioralne odgovore na životne signale. Podsvjesni um je zato mnogo moćniji od svjesnog uma.
Mozak upravlja ponašanjem stanica u tijelu. Na to Lipton posebno svraća pozornost, budući da za zdravstvene teškoće koje iskusimo redovito krivimo stanice naših organa i tkiva. Osjećaji, strahovi i drugi procesi pokrenuti umom, zapravo su molekularna i submolekulana gibanja među stanicama uzrokovana utjecajem vanjskog okoliša čovjeka.
Podsvjesni um, dakle, za njega je jedino namijenjen reprodukciji naučenih odgovora na određeni podražaj. Takvo ponašanje plod je sposobnosti mozga da uči percepcije indirektnim putem – preko učitelja.[10] Našim reakcijama na podražaje iz okoliša doista upravljaju naše percepcije, međutim nisu sve naše naučene percepcije točne. Lipton zato zaključuje da, percepcija upravlja našom biologijom, ali, percepcije mogu biti točne ili netočne. Kako sam ističe:
»Zato bi bilo preciznije da te upravljačke percepcije zovemo vjerovanja. Vjerovanja upravljaju biologijom!«[11]
Tako dolazi do govora o placebu, kojega tumači kao učinak vjerovanja[12] kako bi naglasio da percepcije, točne ili ne, jednako utječu ljudsko tijelo i ponašanje te u tome vidi iscjeliteljsku moć uma.[13] Jačanje trenutne svijesti, tj. vlastite svjesnosti te pozitivno mišljenje iskorištavaju tu moć uma. Međutim, negativne misli jednako tako mogu djelovati destruktivno po ljudski organizam:
»Dok su mnogi u medicinskoj struci svjesni placebo učinka, tek nekolicina je razmotrila njegove implikacije za samoozdravljivanje. Ako vas pozitivno razmišljanje može izvući iz depresije i izliječiti oštećeno koljeno, razmislite o tome što negativno razmišljanje može učiniti u vašem životu. Kada um pomoću pozitivne sugestije poboljša zdravlje, to se naziva placebo učinak. U suprotnom slučaju, kada isti um gaji negativne sugestije koje mogu naškoditi zdravlju, negativni učinci se nazivaju nocebo.«[14]
Pozitivno mišljenje i (re)programiranje podsvjesti
Lipton proširuje tematiku moći uma, tvrdeći u konačnici da naša pozitivna i negativna vjerovanja utječu ne samo na naše zdravlje nego i na svaki drugi aspekt naših života:
»Vaša vjerovanja funkcioniraju kao filtri na fotografskom aparatu te mijenjaju vaše viđenje svijeta. A vaša biologija se prilagođava tim vjerovanjima. Kada istinski spoznamo da su naša vjerovanja tako moćna, u rukama imamo ključ svoje slobode. Iako ne možemo baš lako mijenjati kodove svojih genetskih nacrta, možemo mijenjati svoje umove.«[15]
Svjesni um je u stanju misliti prošlost i budućnost, dok podsvjesni um uvijek djeluje u sadašnjem trenutku. Kada je svjesni um zauzet budućnošću i/ili prošlošću, podsvjesni um, upravlja ponašanjima koja su u tom trenutku prikladna, bez potrebe za svjesnim nadzorom. Budući da je ljudski um sposoban biti autorefleksivan, on može opaziti bilo koje programirano ponašanje u koje smo se upustili, vrednovati to ponašanje i svjesno odlučiti ga promijeni. »Sposobnost svjesnog uma da nadjača pretprogramirana ponašanja podsvjesnog uma osnova je slobodne volje.«[16] Ipak, nema smisla jednostavno svjesnim umom uvjeravati podsvjesni jer se tako ulazi u unutarnju borbu koja može rezultirati teškim neurološkim poremećajima. Noviji pristupi, poput Liptonovog, obećavaju da će promijeniti naše programiranje – obrasce iz podsvijesti – stvarajući drugačiji okoliš, ispunjen pozitivnim »ispravnim« percepcijama (vjerovanjima).
Takve metode koriste otkrića kvantne fizike koja povezuju energiju i misli. U stvari, te metode koje reprogramiraju ranije naučena ponašanja mogu se zajedničkim imenom nazvati energetska psihologija. Reprogramiranje se, dakako, tiče odraslih, formiranih osoba, kod kojih podsvjesni um već dugo djeluje po naučenim obrascima. Lipton prije svega potiče na prebacivanje života u stanje rasta,[17] crpeći za to motive iz pouka stanične biologije o zaštiti i rastu. Međutim, on se više usredotočuje na odgoj djece, već od prenatalnog razdoblja, inzistirajući da se djetetov život ispuni radošću, pozitivnošću, te da roditelji ne prenose slijepo svoje stavove, uvjerenja i ponašanja na djecu, nego da rade na osiguravanju dobrog okoliša za dijete. Takav pristup on naziva svjesno začeće i svjesno roditeljstvo.
5. Utemeljenost bioloških i fizikalnih temelja
Nema sumnje da je Bruce H. Lipton stručnjak na području biologije, posebice stanične biologije. Međutim, iznenađujuće je da su ga upravo kvantna fizika i biologija dovele do »promjene svijesti«. Stav biologa da životom upravljaju geni on smatra središnjom biološkom dogmom, a naziva ju vjerovanjem. Samim time razumljivo je da skok u svoje novo shvaćanje on smatra promjenom vjerovanja te ističe da »postoji znanstveno zasnovan put koji će me od moje uloge vječne žrtve dovesti do nove uloge sukreatora vlastite sudbine.«[18] Konačno ističe:
»Kada sam energetski baziranom okolišu konačno priznao njegovu pravu važnost, to je pružilo temelje kako za znanost i filozofiju komplementarne medicine te duhovnu mudrost drevnih i suvremenih vjera tako i za alopatsku medicinu.«[19]
Ipak, upitno je koliko dobro Lipton razumije višeznačnost pojma energije. Bez ikakve naznake uvažavanja razlike između fizikalnog shvaćanja energije i shvaćanja energije u iscjeliteljskim praksama Istoka, usred govora o odnosu novih saznanja u kvantnoj fizici i bioloških znanja, on unosi pojam energije kako je viđen na Istoku:
»Tisućama godina, davno prije nego što su Zapadni znanstvenici otkrili zakone kvantne fizike, Azijci su uvažavali energiju kao temeljni činitelj koji doprinosi zdravlju i blagostanju. U Istočnoj medicini tijelo se definira kao složeni sustav energetskih putova zvanih meridijani.«[20]
Mora se priznati da je teorija o povezanosti duševnih stanja, umih percepcija i fiziologije tijela poprilično zanimljiva, posebno ako se uzme u obzir stvarnost učinka placebo učinka, kao i stresnih situacija. Nije niti manje važna činjenica o važnosti stavova, ponašanja i vjerovanja roditelja za razvoj djeteta i njegovog života. Ovdje se zaista ne usmjeravamo na analizu njegovih bioloških i fizikalnih istraživanja i stavova. Njihova vrijednost, istinitost i održivost treba biti prepuštena znanstvenoj raspravi među stručnjacima tih područja znanosti. Ono što je posebice intrigantno i zapanjujuće je njegovo povezivanje duhovnih, metafizičkih i transcendentnih stvarnosti s fizičkim/biološkim. Takvo opasno žongliranje s duhovnim i materijalnim nalikuje na pristup New Age mislioca.
Ivan Glavinić
[1] Bruce H. LIPTON, Biologija vjerovanja. Znanstveni dokaz o nadmoći uma nad materijom, Zagreb, 2007, 42.
[2] Isto, 47-48.
[3] Isto, 40.
[4] Isto, 96.
[5] Isto, 104.
[6] Isto.
[7] Isto, 105.
[8] Kada se promijene parametri nekog proteina u jednoj točci kompleksnog sustava putova, mijenjaju se i parametri drugih proteina na nebrojenim drugim točkama unutar međusobno isprepletenih mreža. To bi, po Liptonu, bio uzrok i popratnih učinaka lijekova (usp. isto, 108).
[9] Vjerovanje ovdje treba razumjeti u smislu percepcije ili čvrstog uvjerenja, a ne u religiozno-teološkom smislu.
[10] Najčešće su učitelji naši roditelji, a vrijeme najjačeg usvajanja percepcija u podsvjesni um jest prvih šest godina života.
[11] Bruce H. LIPTON, Biologija vjerovanja. Znanstveni dokaz o nadmoći uma nad materijom, Zagreb, 2007, 137.
[12] Nasuprot izrazu učinak percepcije Roba Williamsa.
[13] Bruce H. LIPTON, Biologija vjerovanja. Znanstveni dokaz o nadmoći uma nad materijom, Zagreb, 2007, 140.
[14] Isto, 145.
[15] Isto, 146.
[16] Isto, 136.
[17] Zapravo se misli na osvješćivanje da nismo dovršena bića, nego da smo uvijek u rastu i razvoju te da su promjene zato moguće.
[18] Bruce H. LIPTON, Biologija vjerovanja. Znanstveni dokaz o nadmoći uma nad materijom, Zagreb, 2007, 17.
[19] Isto, 16-17.
[20] Isto, 110-111.
Odgovori