Bruce Lipton američki je biolog koji se bavi staničnom biologijom. Godine 1971. stekao je doktorat iz razvojne stanične biologije na Sveučilištu u Virginiji. Od 1973. do danas predavao je različite predmete iz biomedicinskog područja, na brojnim fakultetima i sveučilištima u SAD-u, Kanadi, Novom Zelandu. Prema njegovom vlastitom iskazu, 1985. doživio je promjenu života kada je shvatio »da životom stanice upravljaju njezin fizički i energetski okoliš, a ne geni«[*] te da »mehanizme života ne pokreću stanični geni nego svjesnost svake pojedine stanice o njezinom okolišu«.[**] Od tada drži predavanja te je napisao nekoliko knjiga kojima želi proširiti svoje stavove. Jedna od njih je i »Biologija vjerovanja«. Međutim, pored stručno iznesenih bioloških i fizikalnih činjenica, posebice s obzirom na evoluciju organizama i staničnu membranu te kvantnu fiziku, njegove teze itekako su prožete newageovskim pristupom duhovnosti. Iako mu se izrijekom ne protivi, takav pristup nije nimalo neutralan spram kršćanstva i vjere Isusa Krista, što postaje još jasnije ako određene teze provučemo kroz sito službenih dokumenata Katoličke Crkve.
Liptonova ‘Biologija vjerovanja’ kao klasična newageovska ‘nova paradigma’
New Age nije religija, ali ima nešto religiozno; nije filozofija, ali jest neko viđenje čovjeka i svijeta; nije znanost, ali se temelji na tobože znanstvenim zakonima.[1] U »Biologiji vjerovanja« Brucea Liptona mnoge stavove možemo povezati s klasičnim elementima New Age pristupa. Štoviše, te poveznice su toliko jasne i česte da je teško nijekati kako je u pitanju klasična ideologija New Agea. Njegov prvotni stav da je temelj njegove promjene vjerovanja u spoznaji dotad nejasnih ili zanemarenih znanstvenih činjenica, odražava (neo)gnostičku poziciju koja je svojstvena upravo New Age-u.[2] Počevši od bio-fizikalnih temelja, Lipton optužuje klasičnu medicinu i klasičnu biologiju da su previše pod utjecajem kartezijansko – newtonovskog poimanja stvarnosti koju treba nadići. Takav pristup karakterističan je za New Age koji smatra da je takva slika svijeta opterećivala znanost kroz stoljeća, te da ona više ne vrijedi:[3]
»New Age predstavlja prvenstveno novu paradigmu u znanosti. Ona ima ostvariti ponovno jedinstvo duha i materije i prevladati krizu racionalne znanstveno-tehnološke kulture… (…) No, nova paradigma svoju afirmaciju ne traži tek u hologramskim hipotezama ili površnim interpretacijama kaosa i kompleksnosti. Ona će se za potvrdu svojih problematičnih koncepata uteći prije svega kvantnoj mehanici i teoriji relativnosti.«[4]
Liptonov New Age okvir vidljiv je i u pitanju odnosa duha i materije, premda se mora priznati zasluga da uopće podsjeća svijet na tu često zaboravljenu ili pak osporavanu vezu. Naime, New Age, uz sve opasnosti koje donosi, ipak je »svijetu u koji se uselila tehnička hladnoća i strah od samouništenja, probudio nadu u mogućnost drugačijega (alternativnoga) svijeta i za to mu treba odati priznanje«.[6]
Duhovna dimenzija čovjeka koju Lipton gradi iz svoje biologije vrlo je upečatljiva, iako je vrlo problematična. Nesumnjivo je da je on uspio ukazati na povezanost duha i materije. Međutim, Liptonove teze pokazuju snažnu antiinstitucionalnost. Naime, on se ne ustručava svoj sukob s klasičnom medicinom i vjerskim dogmama usporediti sa sukobom Kopernika i Crkve. Pritom analizira taj odnos na razini široko rasprostranjenih povijesnih tračeva, a ne na stvarnim povijesnim činjenicama.
Liptonova ‘Biologija vjerovanja’ u svjetlu nauka Katoličke Crkve
Papinsko vijeće za kulturu s Papinskim vijećem za međureligijski dijalog donijelo je 2003. godine dokument »Isus Krist – donositelj vode žive. Kršćansko promišljanje o New Ageu«.[12] Dokument ističe negativne, problematične, ali i pozitivne strane New Agea, budući da sam New Age »odgovara na duhovnu glad suvremenoga zapadnoga svijeta, i to: naglašavajući integraciju duhovne dimenzije u sveukupnost ljudskog života; potičući traženje smisla života i svijeta; izražavajući želju za osobnim i društvenim promjenama; odbacujući racionalističko i materijalističko poimanje života«[13]
Međutim, New Age je u isto vrijeme i izazov Crkvi koja na njega želi odgovoriti i ovim dokumentom. Ona to unutar dokumenta čini izlažući pozitivne strane, ali napose upozoravajući na opasnosti tog pokreta, te izlažući katolički nauk nasuprot tim opasnostima. Ovdje ćemo kratko promotriti neke teze Brucea Liptona, paralelno s naukom Crkve iznesenom u spomenutom dokumentu.
Bog
Neosobni bog New Agea stran je kršćanstvu koje ima jasan pojam Boga, kao jednog i trojedinog – Oca, Sina i Duha Svetoga, osobnog[14] i stvoritelja, različitog od stvorenja, onog koji se objavljuje ljudima, koji se komunicira i daruje u Ljubavi. Njega se ne poistovjećuje sa životnim počelom, koje se naziva »Duh«, »energija svemira« ili »Geja«, nego je Bog ljubav posve različita od svemira i svijeta, a ipak stvarateljski prisutna u svemu i vodi ljude spasenju. Također, budući da New Age teži razdijeliti povijesnog od božanskog Isusa, dokument ističe vjeru u Isusa Krista, pravoga Boga i pravoga čovjeka.
New Age se ne libi prizivati se na Krista koji je, ali je on shvaćen kao onaj koji je prvi uz Budu pokazao kako su moći oslobođenog uma potpuno neograničene. Lipton doduše inzistira na Isusu, budući da ne spominje ime Krist. Dakle, Isusa gleda prvenstveno kao povijesno važnu osobu, učitelja, a ne kao jednoga i jedinoga Boga. Po njemu, on je potpuno vladao stvarnošću koja ga je okruživala uz obećanje da će oni koji u njega vjeruju činiti čuda i veća od njegovih. Bez obzira što je to Isusovo obećanje zapravo eshatološka i teološka, a ne biološka stvarnost, Lipton se ne ustručava istaknuti kako on tvrdi isto što i Isus:
»Besmrtnim riječima Tima Taylora, voditelja emisije Tool time: ‘Riiiiikverc! Govori li on da su ljudi Bog?’ Pa… da. Naravno da nisam prvi koji to kaže. U Postanku je upisano da smo svi stvoreni na sliku Božju. Da, ovaj uvjereni racionalist sada citira Isusa, Buddhu i Rumija. Napravio sam puni krug od redukcionizma, znanstvenog pogleda na život do duhovnog.«[15]
»Naučiti kako upregnuti vaš um da promiče rast tajna je života i zato sam ovu knjigu nazvao ‘Biologija vjerovanja’. Naravno, tajna života u opće nije tajna. Učitelji poput Buddhe i Isusa govore nam istu priču već tisućljećima. Sada i znanost pokazuje u istom smjeru. Našim životima ne upravljaju geni nego naša vjerovanja… O, vi malovjerni!«[16]
Ovo savršeno odgovara onome što Katolička crkva ističe kao srž kristologije New Agea:
»Isus iz Nazareta nije bio Krist, nego samo jedan od mnogih povijesnih ličnosti u kojima je ova kristična priroda otkrivena, kao što je slučaj s Budom i drugima. Svako povijesno ostvarenje Krista jasno pokazuje da su sva ljudska bića nebeska i božanska te ih vodi prema tom ostvarenju.«[17]
Također, iz Liptonovih tvrdnji izranja svojevrsni panteizam pomiješan s tezom da smo svi dio Boga ili pak da je Bog zapravo naš okoliš:
»jer mi smo jedno s većim svemirom/Bogom«;[I] »po definiciji napravljeni na sliku okoliša, pri čemu je okoliš svemir, ili, za mnoge, Bog«;[II] »moram priznati da ne poznajem cjelokupnog Boga osobno, budući da ne poznajem sve vas. Za boga miloga, tu je preko šest milijardi VAS. I da budem još potpunije iskren, doista ne poznajem ni sve članove biljnog i životinjskog carstva, a vjerujem da su oni također dio Boga.«[III]
Konačno, Lipton svoju zahvalnost izražava božanstvu raširenu u New Ageu: Gaji (Gaia, Gaja, Geja). Naime, knjiga je službeno posvećena »Gaji, majci svih nas« koju moli da nam oprosti naše grijehe (grijeh ovdje nije teološka stvarnost, nego greške i propusti u našem odnosu prema prirodi i svemu stvorenom). Pri kraju knjige pak, tvrdi se da je svijet o kojemu se govori:
»svijet Geje, svijet u kojem se čitav planet promatra kao jedan organizam koji živi i diše te kojeg treba zaštititi od ljudske pohlepe, neznanja i lošeg planiranja«.[20]
Panteističku tezu o majci Zemlji kao svojevrsnom božanstvu – Geji – plasirao je James Lovelock,[21] na kojega se Lipton i poziva, a čest je motiv i u tezama Eckharta Tollea.[22] Sve to govori u prilog činjenici da Lipton nije originalan u svojim tezama, niti neutralan u odnosu na New Age, nego se nalazi u kontinuitetu s učenjima nekih od perjanica tog sustava.
Čovjek
Kršćanska antropologija u čovjeku prepoznaje dostojanstvo osobe stvorene na sliku Božju. Otajstvo čovjeka je potpuno objavljeno u Kristu, a u potpunosti se ostvaruje milošću Božjom, to jest odnosom s Kristom u Duhu.[23] Prema New Ageu, čovjek je materijal koji se samom sebi otkriva kao duhovan, a cilj mu je ne dosegnuće pune osobnosti, nego razvoj vlastite (božanske) svijesti i sjedinjenje sa svim postojećim – Gejom – te ponovna uspostava narušenog jedinstva i mira. Tako Lipton ističe da smo mi slike svemira, što nalikuje na hologramski model shvaćanja čovjeka koji opisuje spomenuti dokument Crkve:
»Svaka ljudska osoba je hologram, slika cjeline stvorenja u kojem svaka stvar vibrira vlastitu frekvenciju. Svako ljudsko biće je neuron u Zemljinom središnjem živčanom sustavu, a svi pojedinačni subjekti u odnosu su komplementarnosti s drugima.«[24]
Spasenje
Budući da New Age teži pelagijanskom shvaćanju ljudske naravi, to bitno utječe na stav o spasenju. New Age niječe stvarnost grijeha, pa ne nalazimo spomen grijeha niti kod Liptona. Ono od čega čovjek treba biti spašen su negativnosti, nemir, bolesti, biološka smrt. On vidi razvoj svjesnosti, reprogramiranje podsvijesti i stvaranje zdravog okoliša za čovjeka putem pozitivih uvjerenja kao put ka konačnom jedinstvu i miru, a i svojevrsnom stanju nesmrtnosti,[25] što se može smatrati svojevrsnim soteriološkim stavom. Lipton se trudi prikriti ideju moći pozitivnih misli, umotavajući je u omot potrebe svjesnosti, promjene percepcije te izgradnje boljeg okoliša i reprogramiranja podsvijesti. No, u osnovi je stvar potpuno ista:
»pojedinac treba biti sposoban pobijediti nesreću, siromaštvo i bolest, razvojem potencijala uma i pozitivnih misli, čijom snagom će utjecati na stvarnost«.[26]
Cilj promjene je prvenstveno na biološkoj razini, no Lipton se ne libi istaknuti da smo moćni kreatori svijeta:
»Kada bi ljudi oblikovali način življenja po uzoru na zdrave zajednice stanica, u našim društvima i našem svijetu bilo bi više mira i vitalnosti.«[27]
Ideja o (samo)iscjeljenju i zdravijem životu postignutom promjenom (pod)svijesti i percepcije nije originalna. Ona je sastavni dio medicinskih tehnika New Age-a. Štoviše, priznata stvarnost učinka placeba često se koristi kako bi se argumentirale teorije o ozdravljenju kao samoiscjeljenju. U tom smislu Rick Ingrasci piše:
»Zdravlje je neposredni rezultat percepcija nas samih kao cjeline […] kad uspostavimo smisao uravnoteženog odnosa sa svemirom, preobražajem mentaliteta, odnosno promjenom ponašanja, vrijednosti, uvjerenja.«[28]
Iako su to iznimno zanimljive teze, vrijedne pažnje i istraživanja, one ipak, ako se promatraju u cjelini djela tih autora, čine temelj za tezu New Agea o spasenju: to je zapravo samospašavanje čovjeka po spoznaji moći uma i promjeni (pod)svijesti.
Nasuprot tome stoji kršćanska vjera za koju je spasenje ponajprije dar Božji u Isusu Kristu, čija muka, smrt i uskrsnuće otvaraju pristup Ocu. Stoga osobno spasenje ovisi o zajedništvu s Kristom koje se ne postiže nekom tajnom tehnikom ni produbljenjem svijesti, nego odvajanjem od zla i grijeha te djelatnim udioništvom u Kristovom vazmenom otajstvu i daru Božje ljubavi.
Zaključak
»Biologija vjerovanja« Brucea Liptona zasigurno je jedno od djela koje počiva na zadivljujućim činjenicama biologije i fizike. Međutim, skok iz tih područja u duhovnost potpomognut je newageovskim tezama i metodama. One brišu stvarne razlike između Stvoritelja i stvorenja: radi se o stapanju elemenata. Vidljiv je stav da svatko stvara vlastitu stvarnost i budućnost. Napose je opasno brisanje razlike između religije i psihologije, vjere i percepcije, što dovodi do potpune konfuzije činjenica i pojmova. To može dovesti i do konfuzije kod ljudi, čak i do neuroloških posljedica, posebice kada se čovjek nađe pred stvarnostima trpljenja i smrti, jer ih ovakav pristup ne rješava, nego odgađa za neko drugo vrijeme – vrijeme veće svijesti, reprogramiranja podsvijesti i sl. Također, poteškoća je što je za u takvom pristupu transcendencija zapravo auto-transcendencija koju treba postići u zatvorenom svemiru.
Katolička Crkva inzistira na jedincatosti ljudskog života, na njegovu dostojanstvu, te slobodi i najvišoj mjeri odgovornosti, kako za vlastito spasenje, tako i za spasenje drugih i samu budućnost svijeta. Patnja, u kontekstu zajedništva s Kristom nije beznačajna, nego ima otkupiteljski karakter. Za kršćanstvo je osnovna eshatološka odrednica Božja budućnost, koja se izgrađuje i našom ljudskom slobodnom suradnjom s poticajima i darovima Duha Svetoga. Konačna budućnost je zajedništvo Božjega kraljevstva, a ne neko nedefinirano stapanje svijesti u Jedno ili jedinstvo s majkom Zemljom. Crkva konačno uvijek radosno ističe plodonosni odnos vjere i razuma, ali ipak naglašava da je mir, konačna radost, spasenje dar od Boga, ne plod suradnje duha i materije, vjere i razuma. Osoba Stvoritelja poziva čovjeka – stvorenje – na suradnju u njegovu djelu, ali time se ne brišu razlike nego se naglašava osobnost – uzvišenost i posebnost i Stvoritelja i stvorenja.
Kršćaninu newageovske tehnike i spoznaje, poput ovih Liptonovih, nisu potrebne. Teze Brucea Liptona, kao i cijelog New Agea, nisu neutralne spram kršćanstva. One relativiziraju kršćansku vjeru,[29] što je možda i gore po čovjeka nego da su izravno suprotstavljene.
Bog, koji je za čovjeka Ti, omogućuje čovjeku da sam sebe prepozna kao subjekt, kao ja. Bog – osoba daruje čovjeku osobnost i čini ga onime što jest. Čovjek upravo zahvaljujući njegovom otajstvenom Daru ima spoznaju po Riječi Objave, nadu u vječni život po obećanju paruzije te smisao u boli i patnji gledajući Krista. Te stvarnosti, koje su čovjeku imanentne, u svim djelima New Agea ne nalazimo: otajstvo, nada, smisao.
Ivan Glavinić
[*] Prema Liptonu, geni su samo molekularni nacrti tkiva i organa. Okoliš služi kao »građevinar« koji čita te genetske nacrte i radi prema njima, te koji je u konačnici odgovoran za prirodu staničnog života (usp. Bruce H. LIPTON, Biologija vjerovanja. Znanstveni dokaz o nadmoći uma nad materijom, Zagreb, 2007, 15).
[*] Isto, 16.
[1] Usp. Davorka TURK, Ideologija New Agea, Diskrepancija, 8 (2007) 12, 77-103, 80.
[2] To je razumljivo, ako uzmemo u obzir cjelokupni Liptonov stav da upravo spoznaja tih odnosa između duha, tj. uma i bio-fizikalne materije može svijetu donijeti mir, radost, jedinstvo, drugim riječima: spasenje. Mir i spasenje po spoznaji i promijeni (pod)svijesti jedan je od ključnih neognostičkih stavova New Agea.
[3] Usp. Fritjof CAPRA, Skrivene veze: znanost o održivosti. Objedinjavanje biološke, spoznajne i društvene dimenzije života, Zagreb, Liberata, 2004, 47.
[4] Turk, Ideologija New Agea…, 88.
[5] Usp. Carl SAGAN, Svijet progonjen demonima. Znanost kao svijeća u tami, Zagreb, Jesenski i Turk, 2000, 243.
[6] Mijo NIKIĆ, Psihologija New Agea, (14.01.2014), http://www.areopag.hr/psihologija-new-agea/ (16.12.2015).
[7] Usp. Tomislav IVANČIĆ, Fides et ratio nakon deset godina, Bogoslovska smotra, 78 (2008) 4, 761-767, 765.
[I] Isto, 192.
[II] Isto, 193
[III] Isto, 29.
[12] Papinsko vijeće za kulturu i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Isus Krist – donositelj vode žive. Kršćansko promišljanje o New Ageu, Split, Verbum, 2003.
[13] Ante MATELJAN, Kršćanstvo i New Age, Crkva u svijetu, 38 (2003) 2, 300-323, 302.
[14] Lipton je u svojoj knjizi potpuno zanemario pojam osobe i identiteta, te važnost ja – ti i ja – ono odnosa koji su ključni za pojam osobe, a time i za život čovjeka.
[15] Isto. Čini se da Lipton inzistira na povijesnom Isusu, a odbacuje njegovo božanstvo kako ga kršćani shvaćaju.
[16] Isto, 147.
[17] Papinsko vijeće za kulturu i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Isus Krist…, 2.3.4.2.
[20] Isto, 191.
[21] Usp. James LOVELOCK, Taj živi planet Geja. Biografija naše Zemlje, Zagreb, Izvori, 1999.
[22] Usp. Eckhart TOLLE, Moć sadašnjeg trenutka. Vodič prema duhovnom prosvjetljenju, Zagreb, V.B.Z., 2006.
[23] HRVATSKA BISKUPSKA KONFERENCIJA, Katekizam Katoličke crkve, Zagreb, Glas Koncila, 1994, br. 356; 516-521; 690; 1878 itd.
[24] Papinsko vijeće za kulturu i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Isus Krist…, 2.3.4.3.
[25] Postoji razlika između besmrtnosti i nesmrtnosti: dok je prvo religiozni pojam koji se odnosi na vječnost, drugi pojam pak ističe prvotnu biološku karakteristiku jednostaničnih organizama – oni nisu nestajali sa zemlje umiranjem, nego su se uvijek dijelili na više drugih, istovjetnih organizama. Zato je nesmrtnost biološki pojam koji, čini se, bolje odgovara Liptonovom cjelokupnom stavu (usp. Edgar MORIN, Čovjek i smrt, Zagreb, Scarabeus, 2005, 416-418).
[26] Moć pozitivnih misli, http://www.areopag.hr/moc-pozitivnih-misli (14.12.2015).
[27] Lipton, Biologija vjerovanja…, 17; 203.
[28] Marilyn FERGUSON, La conspirazione dell’Acquario. Alla scoperta dei piccoli cambiamenti che stanno per rivoluzionare il mondo, Milano, Tropea, 1990, 311.
[29] Papinsko vijeće za kulturu i Papinsko vijeće za međureligijski dijalog, Isus Krist…, 6.1.
Odgovori