Svi smo odgovorni za domovinu
Drugi posjet pape Ivana Pavla II. Hrvatskoj bio je u listopadu 1998., kada je ispred zagrebačke katedrale uputio ove riječi: „Svaki građanin, a navlastito vjernik, ima točno određenu odgovornost za svoju domovinu. Vaša zemlja od vas očekuje znatan doprinos na raznim područjima društvenoga života, gospodarstva, politike, kulture. Njezina će budućnost biti bolja onoliko koliko se svatko od vas bude znao zauzeti za poboljšanje samoga sebe.“
To da svatko ima odgovornost za domovinu postavlja nas pred pitanje: odgovornost prema kome? Najprije je riječ o odgovornosti prema samima sebi, svojim mogućnostima i talentima; odgovornost da se talenti koji mogu svima koristiti ne zakapaju tako da ne koriste nikome, pa ni nama samima. Potom je riječ o tome da svatko ima odgovornost za domovinu pred drugim čovjekom: domovina nas stavlja u suživot s drugim čovjekom te je za zajedničko dobro svih u domovini nužno graditi dobre odnose s drugim ljudima. Kakav zadatak za naše podijeljeno društvo! I ekonomija, i politika, i obrazovanje, i kultura – sve dimenzije života počinju pomalo trunuti onog trenutka kada se iskvare odnosi čovjeka prema čovjeku. Odgovorni smo za domovinu odgovornošću prema svakom čovjeku! Naposljetku, svatko je od nas odgovoran pred Bogom koji nam je darovao život baš ovdje i sada te nas pozvao da ostvarimo svetost. Odgovornost prema Bogu znači odgovor na taj poziv.
No, odgovornost nije neka instant stvarnost: osjećaj za odgovornost mora se razvijati u čovjeku. Papa nam je te 1998. stavio za uzor bl. Alojzija Stepinca, te je kao putokaz u razvoju odgovornosti ponovio vjernicima blaženikove riječi: „Pazite na sebe i izgrađujte se, jer bez moralno izgrađenih i solidnih pojedinaca nema ništa. Nisu najveći patrioti oni koji najviše viču, već oni koji najsavjesnije vrše zakon Božji.“
Bez žrtve nema velikih stvari
Obraćajući se te godine mladima okupljenima u Solinu, Ivan Pavao II. rekao je: „Jedan je vaš pjesnik napisao: ‘Sretan je onaj tko uvijek smišlja kako će dobro upotrijebiti život’ (M. Marulić). Odlučnu ulogu ima izbor pravih, a ne prividnih vrijednosti; izbor prave istine, a ne poluistinâ ili možda lažnih istina. Ne vjerujte onima koji vam obećavaju lagana rješenja. Bez žrtve se ne može sagraditi ništa veliko.“
Jedna od najčešćih riječi u našoj domovini jest riječ ‘reforma’. Iako se često koristi kao izraz za vidljive, površinske promjene, ona izvorno znači duhovni, nutarnji proces, sličan pokajanju i obraćenju. To nam govori da je svaka reforma nužno vezana uz istinu, prvenstveno uz istinu o čovjeku. Nadalje, to nam govori da je svaka reforma nužno i žrtva – odricanje od udobnosti i nezahtjevnosti poluistinâ te pristajanje na težinu zahtjeva prave istine. Ima nešto herojskoga u tome, nešto što one koji pristanu na tu žrtvu čini „ludama ovoga svijeta“.
Put do istinske sreće nije lagan. Nema velikih stvari bez žrtve. Žrtvom da ne pristajemo olako na lagana rješenja i poluistine možemo postići velikih stvari. To je upravo ono što nas je i Ivan Pavao II. naučio.
Ivan Glavinić
Izvorno za: 043Bjelovarski tjednik srpanj 2018.
Odgovori