Dobro ima jedno ime: Mir
Pohodi Rimskog prvosvećenika za svaku su zemlju i vjernike iznimno važan događaj u povijesti. Pa ipak, čini se da riječi koje tom prilikom papa upućuje narodu ostaju u sjećanju kratko. Dobro je zato s vremena na vrijeme prisjetiti se tih riječi i preispitati koliko smo slijedili te očinske poticaje.
Hrvatsku je već 1994. posjetio papa Ivan Pavao II. U jeku rata nije se bojao doći među nas i svim vjernicima uputiti poziv na mir i bratsku solidarnost s drugim narodima, a sve zbog izgradnje budućnosti. On nije dao precizne upute, ali je ukazao na mjesta koja ujedinjuju, prije svega na vjeru kao i zajednički životni prostor koji smo pozvani urediti prema zajedničkom dobru. Upravo to dobro ima ime: Mir! Premda nije dao precizne upute, papa je istaknuo važnost obitelji koje trebaju biti „istinska škola ljubavi“, u kojoj se uči prihvaćati svaki život, ljubiti sve ljude, ali u kojoj se uči i praštati, a ne osvećivati.
Ako sada bacimo pogled na razdoblje od 1994. do danas, što možemo reći o sebi kao narodu i o sebi samima? Jesmo li prihvatili ove riječi? Jesu li nam bile prezahtjevne riječi pape kojemu nije bilo teško doći ni u ratom zahvaćenu zemlju kako bi ih izrekao? Ipak, divno svojstvo riječi jest da one često ostaju trajno aktualne. Ako smo već mnogo postigli u izgradnji mira i zajedničkog dobra različitih naroda, mogu li sada ove riječi govoriti u unutarnjim prilikama našega podijeljenog naroda? Jesu li danas naše obitelji „istinske škole ljubavi“ za mir i život ili su škole nečega drugoga?
Ivan Pavao II. izrekao je riječi koje su vrlo glasan poziv i u sadašnjim prilikama našeg naroda: „’Tražiti oprost i sam oprostiti’: tako bi mogla biti sažeta zadaća koja je pred svima, ukoliko se žele postaviti čvrste pretpostavke za postizanje istinskog i trajnog mira.“
Hrabrost za oprost
U oproštajnom govoru na odlasku, papa je ostavio u baštinu snažne riječi: „Imajte hrabrosti oprostiti i prihvatiti bližnjega. (…) Oprostiti znači osloboditi srce osjećaja osvete, koja nije spojiva s izgradnjom kulture ljubavi u kojoj sudjeluje svojim vlastitim doprinosom svaki čovjek dobre volje. Mir pretpostavlja da u temelju svake inicijative budu uvijek iskrena volja za dijalogom, poštivanje prava svakog pojedinca, kao i nacionalnih manjina, nastojanje oko međusobne snošljivosti.“ – Ove riječi izrečene su u kontekstu ratnih zbivanja, ali nama i danas govore mnogo.
Mir za kojim naše društvo toliko vapi dolazi tek po oprostu. A za taj oprost papa znakovito govori „Imajte hrabrosti oprostiti!“ Uistinu, za oprost je potrebna hrabrost jer oprost ide protiv svega što u čovjeku vapi za osvetom. U našem društvu koje uživa fizički mir, ali je razarano podjelama, hrabrost za oprost radi snošljivosti pojavljuje se kao nešto nadljudsko, nestvarno. A koliko je tek hrabrosti potrebno za zaista iskreni dijalog s neistomišljenicima? No, nije li i papi trebalo hrabrosti samo za doći u Hrvatsku te ratne 1994.? Pa ako to uzmemo u obzir, možemo se slobodno zapitati: je li naše društvo podijeljeno zbog ičega drugoga osim zbog kukavičluka za oprost i kukavičluka za iskreni dijalog, na svim stranama? Što nam je činiti kako bismo nadvladali takvo stanje?
Papa je svoj govor zaključio riječima Marulića: „Ako s nami stati budeš, Gospodine, hoće se odrvati narod ki sad gine“. No, potrebno je i suprotno: ako i mi stanemo uz Gospodina, othrvat ćemo se sadašnjim podjelama. Nas vjernike to posebno potiče da budemo primjer hrabrosti za oprost i dijalog, te da prvi pružimo ruku neistomišljeniku. Imamo li hrabrosti za to?
Ivan Glavinić
Izvorno za: 043Bjelovarski tjednik br. kroz lipanj/srpanj 2018.
Odgovori