Počinje nova nastavna godina. U nastavu ulazi kontroverzna reforma pod nazivom Škola za život. Najavljena pompozno, u škole ulazi bez adekvatne evaluacije eksperimentalnog perioda, bez potrebnih uvjeta u mnogim školama, bez previše obaziranja na glas akademika, stručnjaka, učitelja i roditelja. Škola za život ulazi u škole kao što snijeg ulazi u netom očišćena dvorišta kada ga ralice guraju punom brzinom. Vrijeme će pokazati koliko je to dobro ili loše.
Škola za život kao politička stvar
Tko je god mislio da će doći do odgode Škole za život, taj dosad nije ništa naučio o načinu djelovanja ove skrpane Vlade. Na primjeru koalicije s HNS-om, imenovanja nekih ministara, europskih izbora ili Marakeškog sporazuma moglo se vidjeti da vodeći ljudi ove Vlade pošto-poto ostvaruju sve ono što su naumili, ne mareći za birače, struku ili društveni dijalog. Najbolji primjer je tzv. Istanbulska konvencija, u kojoj se Vlada otvoreno suprotstavila građanima i na silu progurala kulturalno štetni dokument kojega nije imala obvezu prihvatiti. Sada se slično događa i sa Školom za život i pojedinim njezinim važnim elementima, koji se uvode podzakonskim odlukama, ne mareći za javnu raspravu, široki dijalog ili glas najvažnijih sudionika – roditelja. Predsjednik Vlade, a i pojedini ministri, već su odavno brojne kritike svojih (kvazi)reformi nazvali napadima, pa čak i ratom protiv njih osobno. Možda toga zaista i ima, ali su kontinuiranim vezanjem procesa oko reformi uza sebe osobno snažno personalizirali te reforme. Iz toga je jasno da propast neke reforme znači i propast ministra/predsjednika vlade, sudbina reforme njihova je sudbina, pa ne treba čuditi što se stvari guraju milom i silom. Nitko ne zagovara svoju propast, nitko je ne želi – to je razumljivo. Ali potreba da se neki politički proces personalizira već je dobar znak da bi taj proces možda mogao biti truo. A što se tek u pozadini odvija, jesu li još i neki interesi u pitanju, to ne možemo znati.
Na više mjesta sam pisao o nerazumnom ignoriranju uloge roditelja u reformi školstva, o ignoriranju i neutemeljenom ušutkivanju ostalih društvenih subjekata, kao i o nespremnosti za stvaranje odgojnog saveza (vidi ranije tekstove ovdje i ovdje). Ne treba ni spominjati koliko je bilo smiješno i isprazno tek sad, pred početak nastave i kada je sve gotovo, za roditelje organizirati ”virtualni roditeljski sastanak” s očito pomno izabranim pitanjima. Tužno je bilo donositi kurikul informatike za prvašiće bez poštivanja rezultata javne rasprave o njemu, a potom dopustiti da se optužuje ljude kako su protiv informatike kao takve. Sve to dok se u isto vrijeme ne informira javnost o važnim rezultatima istraživanja koji ne idu u prilog nekim dijelovima Škole za život. Sve su to greške i nedostaci ovog procesa čije će se posljedice, pozitivne i negativne, tek vidjeti u godinama koje dolaze.
Neki nedostaci škole za život: zaboravljeni maleni i oni prosječni
Ovdje, pak, želim naznačiti neke druge aspekte koji mi se čine zapostavljenima. Njih je već izvrsno sažeo nadbiskup Hranić u svojoj homiliji u Ludbregu:
[Isusova škola za život] nas uči, osim poticanja na izvrsnost i isticanja onih najizvrsnijih, prihvaćati i vrednovati one koji ostaju kod kuće. Koji ne mogu ići na natjecanja, niti osvajaju prva mjesta, poput hromih, slijepih i onih koji ne mogu uzvratiti, kako se spominje u evanđelju koje Crkva pred nas stavlja ove nedjelje. Istinska škola za život pozvana je podržavati i male te skromne, ali itekako važne korake djece s invaliditetom, motoričkim ili mentalnim poteškoćama, autistične te druge djece i mlade.
I njihovi su koraci te naši koraci s njima također škola za život. Škola koja skrbi i o onima koji ne mogu računati na osobita postignuća, na uspjeh i na osobite rezultate na takmičenjima, koja osobitu podršku pruža i ulaže u one koji neće biti konkurentni na tržištu rada, koji su isključeni iz gospodarskoga života i tržišne utakmice te sreću i zadovoljstvo otkrivaju u malim stvarima i sitnim koracima. U iskustvu prihvaćenosti, u ljubavi i solidarnosti na koju ne mogu uzvratiti.
Ovime je sve rečeno o jednom važnom, a zapostavljenom aspektu: reforma školstva mora voditi jednaku brigu za one koji nisu najizvrsniji, koji neće biti konkurentni na tržištu rada, za malene koji ne mogu uzvratiti za sve ono što im škola treba pružiti. Time se, kako se čini, ova reforma bavi, ali usputno, marginalno (vidi ovdje). Riječ je o djeci s posebnim potrebama.
Treba brinuti i o tihoj djeci čija su najbolja postignuća daleko od odličnih. Oni koji su ocjenama uvijek negdje između prolaska i prosjeka. U njima treba tražiti postojeći, ali skriveni potencijal koji se očito ne ostvaruje najbolje u okvirima škole. I ta potraga za potencijalom je, čini se, zapostavljena, a mogla bi se ostvariti kroz, primjerice, jače i bolje vrednovanje izvanškolskog angažmana djece.
Potrebno je cjelovito misliti o tržištu rada
Još jedna važna, ali nejasno postavljena stvar tiče se škole kao mjesta osposobljavanja tj. stvaranja konkurentnosti na tržištu rada. Po tom viđenju učenike se želi učiniti kvalitetnim i poželjnim radnicima, s razvijenim vještinama od kojih je jedna rješavanje problema.
To je, dakako, plemenita i dobra ideja u sebi, ali način na koji je prezentirana u Školi za život ne čini joj uslugu. Kao što sam već pisao (ovdje), stara dinamika koju treba poštovati je vidjeti – prosuditi – djelovati. Pritom vidjeti i prosuditi podrazumijeva poznavanje činjenica, znanje stvarnosti i odnosa u svijetu, jer je to preduvjet za plodonosno djelovanje. U ovako postavljenim ciljevima Škole za život prioritet ima ono zadnje – djelovanje, dok se znanje i prosudba marginaliziraju uz izliku da su dostupni jednim klikom. Klikom koji će naučiti, razumije se, uz tehnologiju oko koje će se valjda obrazovanje koncentrirati. Pritom tehnologija podrazumijeva uglavnom prijenosna računala (tablete), jer su računalni mikroskopi, teleskopi i druga moderna pomagala za STEM gotovo zaboravljeni.
Cilj je, dakle, osposobljavanje za djelovanje, za rješavanje problema. Ali kojih problema? Kako prepoznati problem, točno ga definirati i prosuditi? Može li se riješiti problem koji se ne poznaje? Ne stvara li se tako novi problem? Zašto je znanje odjednom toliko nepoželjno?
Školstvo se ne smije svoditi niti samo na drugi cilj Škole za život: vještine rada. I to je dobra ideja, ali ne smije postati jedina ili vrhovna zadaća škole. Jer čovjek koji je odmalena potpuno i u svemu usmjeren isključivo na rad bez traganja za smislom u istini, na produktivnost na poslu umjesto na cjelinu života, mogao bi rad doživjeti kao nešto što mu krade život, a sebe kao roba tržišta, hladnu radnu snagu bez lica. Vrlo brzo bi mogao ustati protiv rada, a to bi društvo dovelo u već viđenu situaciju da se obrazovanje i rad ne cijene. Uostalom, tržište rada je nestalno: vještine koje se danas traže, možda će već sutra biti potpuno zamijenjene drugima, pa i umjetnom inteligencijom, a radnici nekonkurentni i nezaposleni. Čovjeku koji to doživi, sve godine obrazovanja za tržište rada mogu se činiti promašenima, potpuno besmislenima.
Pitanje stvaranja konkurentnosti na tržištu rada ima još jednu dimenziju. Naime, konkurentnost ne leži samo na potencijalnim radnicima, nego i na poslodavcima. Stvoren je dojam da se kroz Školu za život želi osposobiti buduće radnike za već postojeće poslodavce. Odgoj za poslodavstvo je posve zanemaren, a on također pripada tržištu rada. Govoreći slobodno, većina mladih ljudi koja trenutno napušta Hrvatsku ne čini to jer su neosposobljeni za rad ili loši radnici. Štoviše, u inozemstvu su vrlo cijenjeni (a školovani su bez Škole za život!). Većina ih odlazi zbog nepravde, nepovjerenja i nemorala koji doživljavaju od postojećih poslodavaca i u društvu. Recimo otvoreno da većina odlaze i zbog krize vrjednota koju su prepoznali u našemu društvu.
Zato je pravi promašaj što se društveno-humanističko područje u Školi za život zapostavilo i potisnulo u drugi plan. Jasno je da STEM područje treba dodatno jačati. No, ne treba zapostaviti ni društveno-humanističko područje, jer ono čini jezgru zapadne kulture i civilizacije i bez njega je nemoguće shvatiti naše društvo, a teško je primjenjivati vještine i znanja bez rizika da bi se tom istom društvu mogle nanijeti rane (ogledni primjeri su genetički inženjering ili eutanazija!).
Problem korupcije, nepotizma, neisplate plaća, mobinga, izrabljivanja i sl. nisu problemi koji će nestati sami od sebe. To su problemi za koje se godinama govori da se trebaju rješavati educiranje. Konkurentnost na tržištu rada ne moraju postići samo radnici, već to moraju postići i poslodavci. Zato je potrebo odgajati i obrazovati djecu za konkurentnost u poslodavstvu. Želimo da naša djeca jednog dana budu kvalitetni radnici, ali želimo i da mnogi od njih postanu izvrsni i uzorni poslodavci. A konkurentnost poslodavca očituje se najprije u njegovom odnosu prema radniku, što pripada prvenstveno i najviše području vrjednota, području morala.
Tužni zaborav etičkog
Zato je šteta što predmet s etičkim sadržajem nije uveden kao obvezan, tj. šteta je što uz postojeće konfesionalne vjeronauke nije i u osnovnim školama otvorena mogućnost Etike za one koji vjeronauk ne žele pohađati. Time bi djeca uz stručno, tehnički i činjenično obrazovanje dobila i vrijednosni odgoj i obrazovanje koji bi im pomogao stečene vještine i znanja koristiti pravedno i moralno. Treba znati i poučavati da sve ono što netko može napraviti treba biti sukladno općem dobru te da sve što netko može napraviti nije uvijek poželjno ni dobro.
Ne bi bilo dovoljno, kao što neki predlažu, svesti sve na općeniti predmet filozofsko-etičkog obrazovanja ili očekivati takvo što od već postojećeg građanskog odgoja (GOO). Odgoj i obrazovanje o vrjednotama pripadaju području obiteljskog života koji mora biti poštovan tako da se roditeljima omogući izbor. Zato je važno imati izbor konf. vjeronauk – etika umjesto jednog predloženog općenitog predmeta za sve, budući da roditelji imaju pravo izabrati da im dijete i u školi bude odgajano u onim vrjednotama koje njeguju u obitelji.
Pa ipak, sljepoća za takve potrebe i ignoriranje obrazovanja i odgoja u etičkim vrjednotama i ove je godine otvorilo već tradicionalni ritual brojnih glasnih radikalnih liberala na društvenoj ljevici. Oni, naime, prizivaju reformu koja bi bila potpuno lišena etičkoga, potpuno lišena vrijednosnoga, u čemu je prva borba ona protiv katoličkog vjeronauka. Kao što se u poslovnom svijetu edukacije u poslovnoj etici nažalost sve više svode na psihologiju, sociologiju ili radno pravo, a sve manje na etiku, tako i ovi radikalni liberali etički sadržaj u školi žele svesti na ono što je u suštini političko-ideološko, a što često uljepšavaju uzurpiranjem pojma ”građansko” (što mnoge onda odbija od inače potrebnog GOO-a). Radikali žele etičko svesti na pristrane političko-filozofske stavove o društvu, spolnosti, kapitalu, religiji, demokraciji i sl., a pritom ne vide kako sami od školstva žele napraviti upravo ono za što tako žustro optužuju katolički vjeronauk. Za takve vrijedi završno ponoviti ono što sam prošle godine napisao (ovdje) o vjeronauku u školama i o reformi školstva:
Umjesto da se svake godine etiketira ili ritualno zaziva izbacivanje vjeronauka iz škole i time se ukloni jedini predmet u kojemu je etika nosiva dimenzija, javno pisanje mnogih trebalo bi ići u smjeru da se traži predmet etičkog odgoja i obrazovanja i za one koji ne odabiru niti jedan oblik vjeronauka. Tek to bi pokazalo da se bore za jednake mogućnosti i protiv diskriminacije. Jer, kakva je to borba za jednake mogućnosti kojom se traži da nitko nema mogućnosti? (…)
Zaključak
Bez načela suradnje, supsidijarnosti i suodgovornosti sa svim važnim čimbenicima društva škola jednostavno ne postoji kao takva. Vremena centraliziranog školstva u kojemu je vlast (bilo državna bilo vjerska) ignoriranjem roditelja sâma bila prvi i nedodirljivi odgojitelj – takva su vremena, srećom, iza nas. Pred nama je, pak, zadatak prihvatiti puni smisao i značenje izraza vrijeme suodgovornosti. Suodgovornost je način života čovjeka, napose u suvremenom svijetu. Promicati suradnju i suodgovornost obveza je svih, osobito u odgoju i obrazovanju.
Ivan Glavinić
Odgovori