„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori“ – tako Knjiga postanka izriče istinu o ljudima. Ove riječi predstavljaju prijelomnu točku u shvaćanju čovjeka: njega se ne može gledati samo kao puki rezultat horizontalnog razvoja. Čovjek jest homo sapiens, ali nije samo to. On je i homo imago Dei – slika Božja.
ČOVJEK – SLIKA BOŽJA
Ljudima danas i nije tako jednostavno razumjeti što je to toliko važno u tome da je čovjek Božja slika. Suvremeni pojam slike sve više je vezan uz objektiv, uz video ili fotografiju. Takva slika je tek rezultat tehničkih dosega. Ona je hladna faktografska bilješka jednog trenutka. Zato pojam slika, koliko god dominirao našom kulturom, danas i nije nešto posebno. Zato je ljudima teže razumjeti koliko je neizrecivo važno da je čovjek slika.
Kada Sveto pismo govori o čovjeku kao slici, onda ima drukčiji pojam pred očima. Najlakše ćemo ga razumjeti ako pred očima imamo dobrog slikara. Za sliku nisu važni samo kist, boja i tehnika. Važan je slikar. Kada slika, on to čini s namjerom, svjesno, slobodno. On slika s voljom, ima cilj, želi oslikati tu sliku. Osmišljava velikom pozornošću svaki dio slike, unosi sebe u taj pothvat, ostavlja trag po kojemu je prepoznatljiv svima. Razmišlja i o uspjehu svog djela, o svijetu kojemu će djelo predstaviti. Svaka izvorna slika je zato jedinstvena, neponovljiva; nijedna replika nije toliko vrijedna, jer je samo original istinski plod svega navedenog. Dobar slikar je onaj koji slika s ljubavlju i unosi sebe u sliku, tako da se iz njegove slike može iščitati i ponešto o njemu samome.
Sada je malo jasnije što je to toliko dragocjeno i važno u tvrdnji da je čovjek slika Božja. Ako prihvatimo prethodnu analogiju, onda to znači da je čovjek kao slika mišljeno, željeno i ljubavlju ostvareno Božje djelo u koje je on utisnuo svoj pečat. Zato čovjek nije, poput ljudske slike, samo nešto materijalno, nego je i duhovno. Kao slika on je neponovljiv, jedinstven i vrijedan. Kao Božja slika, on je živa stvarnost, on je biće koje sebe prepoznaje kao Ja. Bog ga je želio i unio sebe u njegovu stvarnost. Time je označeno kako je dostojanstvo čovjeka apsolutna vrednota.
Pred čovjekom kao svojom slikom Bog se odredio kao Ja – Ja jesam – i tako čovjeku dao da bude s njim u odnosu, tj. njegov ti. I obrnuto, čovjek je time Boga shvatio kao Ti, a samoga sebe kao ja. Ovo ja znači da se prepoznao kao jedinstven, neponovljiv i različit od svega drugog, ali sa svima drugima u odnosu. Čovjek tako prepoznaje sebe kao samostalno, svjesno i jedinstveno biće tek u odnosu s drugim, tek u susretu s drugim koji sebe naziva ja, pred kojim njemu može reći ti i odrediti sama sebe kao ja, tj. kao osobu. Sažeto rečeno: „ono što je osoba može se odrediti samo iz njezina odnosa prema drugim osobama, a taj se odnos očituje u volji da se prizna specifično dostojanstvo koje spada na nju u njezinoj posebnosti“ (F. X. Kaufmann).
ORIGINALNI KRŠĆANSKI DOPRINOS
Prethodno tumačenje može se činiti kao neko puko filozofiranje, ali je ipak potrebno da bi se shvatila osnovna misao svega dosad napisanog. Objava da je čovjek slika Božja je prijelomna točka i neopisivo važna u povijesti svijeta zato što je time objavljeno da svaki čovjek ima dostojanstvo, da je to dostojanstvo apsolutna vrednota, i da je to dostojanstvo čovjeka dostojanstvo osobe. Ta činjenica ima presudan utjecaj na razvoj naše civilizacije i predstavlja jedan od ključnih doprinosa kršćanstva ljudskom razvoju.
Izvan kršćanske misli nema takvog pojma. U mističkim religijama i filozofijama Istoka ne nalazimo takvo razmišljanje, a ni kod nama bližih Grka. Grci su poznavali nešto drugo od kršćanskog pojma osobe. Za njih je čovjek bio individua i određen tek kao dio cjeline, čija je vrijednost određena pripadnošću staležu, narodu ili kojoj drugoj cjelini. Ni bogovi nisu bili shvaćeni u kršćanskom smislu, kao transcendentni, pa čovjeku bilo nije moguće pripisati dostojanstvo kao apsolutnu vrednotu. Grčka se misao, dakako, razvijala, ali ipak nije mogla shvatiti pojam dostojanstva osobe sve dok se nije susrela s kršćanstvom. Kršćanstvo je donijelo stav da nas prvotno ne određuje pripadnost Grcima ili Židovima, robovima ili slobodnima, već nas određuje to što smo djeca Božja i što je „Bog spoznao nas“ (Gal 4, 9).
Dostojanstvo osobe zato imaju svi ljudi i dužni smo poštivati i braniti dostojanstvo svakog čovjeka. Pa čak i kada pojedinac to djelima odbacuje, Bog ga je želio kao svoju sliku i on ima dostojanstvo. Čovjek je kao slika Božja i Božja želja i ljubljeno biće. Filozofska i teološka promišljanja o ovoj temi su opširna i vrlo vrijedna. Zato nema potrebe da ih ovdje prenosimo. Radije se treba okrenuti pitanju zašto je danas važno podsjećati na taj doprinos kršćanstva svijetu.
STANJE DANAS
Danas je dostojanstvo osobe gotovo općeprihvaćeni pojam. Prihvaćen je u mnogim pravnim i drugim dokumentima, osobito kao temelj prava i dužnosti ljudi. Ali to što je prihvaćen pojam ne znači istovremeno da se još uvijek prihvaća izvorni kršćanski sadržaj. Taj sadržaj obuhvaća zahtjev da se poštuje i štiti dostojanstvo baš svakog čovjeka. A u toj točki su se kršćanski sadržaj i onaj svjetovni često mimoilazili. Kroz povijest se, naime, više puta događalo da se ne prizna dostojanstvo osobe nekome, bilo zbog pripadnosti nekom narodu ili staležu, bilo zbog boje kože, spola, porijekla itd. Ropstvo, rasizam, antisemitizam, trgovina ljudima, marginalizacija i odbacivanje nepoćudnih, grešnih ili siromašnih itd. – sve su to bile, a gdjegod još uvijek jesu pojave koje nam jasno pokazuju kako se za priznavanje dostojanstva svake osobe još uvijek treba boriti.
Ipak, posebnu kategoriju tog problema u naše vrijeme predstavlja pitanje odnosa prema nerođenima i patnicima. Prvima se oduzima čak i sam status osobe samo zato što nisu rođeni i tvrdi se kako je to nužno da bi drugi ostvarili sebe, svoju slobodu i dostojanstvo. U ekstremnim slučajevima, a za što postoje i javni primjeri, čak ih se svodi na trgovačku robu. U drugome slučaju, za život u bolesti ili teškoj starosti tvrdi se da vrijeđa osobu, da joj oduzima dostojanstvo. Tvrdi se zato da je bolje da čovjeka nema među nama, pa se namjerni prekid života smatra obranom dostojanstva. Ali se pritom zaboravlja da dostojanstvo osobe ne narušava ni starost ni bolest. Dostojanstvo osobe narušava krivi stav prema njemu, viđenje koje mu ne priznaje apsolutnu vrijednost i koje ga je, paradoksalno, spremno i negirati u njegovoj ”obrani”.
Zato je danas nužno govoriti o izvornom kršćanskom viđenju dostojanstva osobe. Ono je korijen iz kojega su se razvila ljudska prava i temelj na kojemu stoji naša civilizacija. A vidimo kako društva te civilizacije gube mir onda kada se taj korijen želi odsjeći.
NOVO OTKRIVANJE KRŠĆANSKOG SADRŽAJA?
Kršćansko viđenje dostojanstva osobe omogućuje vidjeti smisao prijelomnih trenutaka u životu pojedinca: u bolesti i u ljubavi, u patnji i radosti, u napuštenosti i zajedništvu, u nesigurnosti i miru. Ako tko traži objašnjenje kako to možemo vidjeti, dovoljan će biti jedan sveobuhvatni odgovor: utjelovljenje i život Isusa Krista.
Kršćansko viđenje također omogućuje ispravan pogled na prava i dužnosti čovjeka, ali i na istinski napredak čovječanstva, nasuprot propadanju koje se samo naziva razvitkom. Jedan potez pape Franje to je vrlo jasno pokazao. Dok u svijetu razne skupine i centri moći lobiraju da se u ime napretka nerođenima pravno oduzme dostojanstvo osobe, papa Franjo je u promjeni teksta Katekizma po pitanju smrtne kazne učinio suprotno. Stavio je naglasak na porast svijesti o dostojanstvu svakog čovjeka, te je isključio već i samu mogućnost onoga što se tome može protiviti. Dakle, istinski napredak društva, napredak prava i dužnosti čovjeka moguć je tek ako raste svijest o vrijednosti ljudskog dostojanstva, a ne ako se sužava.
Zašto, konačno, o ovome govorimo u nizu o Europi? Je li opet riječ o tome da se sve ovo događa na njezinu tlu? I da i ne. Riječ je o tome da se Europa nalazi između Istoka i Zapada. Istoka, sa svojim raznolikim i bitno drukčijim viđenjima čovjeka koje naše društvo teško razumije; Zapada koji svojom financijskom moći i utjecajem nastoji svijetom širiti ”napredak” pod cijenu dostojanstva najslabijih, pa čak i ucjenjujući siromašne države da usvoje takve propise ako žele pomoć.
Europa tu može pokazati kako je treći put, onaj kršćanski, moguć i kako je upravo to put kojim čovječanstvo treba ići. Možda tako s vremenom prepozna taj treći put kao onaj izvorni kojim je već bila pošla i kojemu se kao hodočasnica opet vraća, jer izvan njega osjeća sve veći nemir. A to je baš onaj nemir za koji je sv. Augustin napisao: „Za sebe si nas, Bože, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi.“
Ivan Glavinić
Izvorno objavljeno u: Veritas.Glasnik sv.Antuna Padovanskog, veljača 2020.
Odgovori