UNESCO je ovu godinu proglasio Godinom svjetlosti i tehnologija zasnovanih na svjetlu, dok je Papa Franjo ovu istu godinu proglasio Godinom posvećenoga života. Zanimljiva podudarnost, ako se sjetimo da se dan posvećenoga života veže uz blagdan koji se običava nazivati Svijećnica.
Uz ta dva motiva godine dolaze i pitanja za promišljanje o tome koje su to tehnologije zasnovane na svijetlu i koja od njih je najstarija te kakav je to posvećeni život, komu/čemu je posvećen i kakav je moj život u tom kontekstu.
–
Pitanja za one koji žele znati više
O ”svjetlosnim tehnologijama” možemo razgovarati i razglabati do dugo u noć a da se ne složimo, jer je pitanje o najstarijoj takvoj tehnologiji naprosto takvo: netko će reći da je najstarija takva tehnologija fenjer, netko će se sjetiti najprimitivnije svijeće ili uljanice. Mogao bi netko dobaciti da ipak prednjači jednostavnost (logorske) vatre u prirodi, a netko bi se, onako filozofski, mogao dosjetiti i najčišće tehnike izmjene dana i noći. Pitanje jedno, odgovora mnoštvo.
Slično je i s pitanjem o posvećenom životu, s malim odmakom. Sam izraz posvećeni život može se shvatiti višeznačno. Ipak, s obzirom na proglašenu godinu, nije riječ o životu s posvetom (dedicatio), nego o posvećenom životu (consecratio). Izvorno jezično, consecratio znači posvećivanje, nepovredljivost, ovjekovječenje, pa i uvrštavanje među bogove. Uza sve to, dolaze dileme poput: komu ili čemu se posvećuje; posvećujemo li se sami nekomu/nečemu ili netko nas mora posvetiti da bi posvećenje bilo valjano i sl. Uz dobro postavljanje odgovora, moguće je prihvatiti obje strane, tako da se nadopunjuju, tako da se uključuju. To zapravo i jest jedini ispravni put.
Podudarnost s blagdanom Prikazanja Gospodinovog u Hramu, koji se uslijed blagoslova svijeća naziva i Svijećnica (tj. liturgija i simbolika tog blagdana), obogaćuje te dvije rasprave.
–
Evo me!
Evanđeoski tekst govori o Isusovim roditeljima koji su donijeli Isusa da ga prikažu Gospodinu, po propisu koji je tražio da se svako muško prvorođenče posveti Gospodinu. Govor o posvećenom životu u ovim riječima zadobiva svoje okvire: posvećeni život je istinski takav ako posvećen Gospodinu. Posvećujući se Gospodinu, život se očituje kao sjajno otajstvo, očituje najveću vrijednost u svijetu, svoju nepovredljivost, a čovjek izriče svoju sličnost Bogom, baš kao što to izraz consecratio, u svoj jezičnom sadržaju, i znači. Tako se posvećenje života pokazuje kao potvrđivanje vlastitog dostojanstva i pristanak na uzvišeno mjesto i službu u svijetu. U tom smislu, nema osobe koja nije pozvana posvetiti svoj život Gospodinu. Posvećeni život nije samo život redovnika, nego je privilegija svakog čovjeka.
Sa slikom čovjeka koji u posvećivanju izriče svoju povlaštenu sličnost s Bogom i priznaje uzvišenost svoga dostojanstva, jasnije se uočava da je za posvećivanje potrebno dvoje – dvoje, da bi posvećivanje bilo valjano. Zapravo, možda bi ispravnije bilo reći da sami sebe prikazujemo Gospodinu i tako prihvaćamo posvećenje koje on u nama vrši; prinosimo sami sebe Gospodinu i tako postajemo dionici njegove svetosti. Vjerojatno nesavršeno objašnjenje, znam. Ali, možda postaje jasnije kada promatramo euharistiju i njezinu stvarnost našeg i Kristovog prinošenja i udioništva.
–
Gdje je nestao čovjek?
A što je sa svjetlom i tehnologijama? Blagdan Svijećnice nam i tu nešto govori. Zapravo, progovorio je starac Šimun kada je primio ono malo dijete Isusa u naručje: Ta vidješe oči moje spasenje tvoje (…) svjetlost na prosvjetljenje naroda… Dolazi mi u sjećanje jedno razmišljanje o Pedesetnici: netko je zanimljivo primjetio da na umjetničkim slikama koje prikazuju događaj silaska Duha Svetoga, plameni jezici često izgledaju kao plamičci svijeća tj., da okupljeni apostoli s plamenim jezicima iznad glave podsjećaju na svijeće s plamenom koji gori na vrhu.
To sve usmjerava me na razmišljanje o tome da je možda ipak čovjek po sebi najstarija ”tehnologija” zasnovana na svjetlosti. Umjerava me da promišljam o sebi kao o svijeći koja svijetli prisutnošću Duha, koja izgara za drugoga. Usmjerava me da se preispitam za koga i za što ja izgaram. Svijeća koja se blagoslivlja na blagdan podsjeća i poziva me na vlastito posvećenje.
Svijeća koja se blagoslivlja, koja me uči kako treba izgarati, Šimun koji naviješta svjetlost u malom Djetetu, Duh Sveti koji plamti nada mnom – sve to govori mi tko sam ja. Sve to poziva me da se propitkujem o svjetlosti u sebi. Sve to nuka me da promišljam o vlastitom životu, o posvećenju.
Grešan sam čovjek, istina. Često gotovo ništa ne osvjetljavam. Ali, dok još uvijek samo tinjam, dok još uvijek razmišljam o svome životu i sebi, još uvijek promatram posvećenje i svjetlost, mislim da sam još uvijek na dobrome putu.
–
Svi smo pozvani na posvećenje života. Svi smo pozvani biti svjetost narodu.
Sumnjam da će se UNESCO sjetiti te tehnologije.
Mi ne smijemo zaboraviti.
–
A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. (Lk 2, 40)
–
Odgovori