Govori se ovih dana o oprostu (dugova) najpotrebitijima. Jasno, oprost o kojemu se govori je materijalan, dogovoren, nimalo duhovan. Ali, bez obzira na to, oprost koji se najavljuje može biti vrlo plodan za ovaj naš zaista potrebiti narod. Ukoliko se provede, biti će to vrlo pohvalan potez, bez obzira kako neznatan bio.
No, kako ne bismo zapali dublje u materijalizaciju oprosta i počeli ga gledati isključivo sa strane (fizičke) koristi, valja se prvo podsjetiti na njegov duhovni karakter u čovjeku. U vrijeme kada se i sama ljubav materijalizira do mjere puke kemije/fizike, oprost se nameće kao velika prizma kroz koju treba gledati na ljubav i na čovjeka da bi se spoznali u svoj uzvišenosti.
S tim u vezi, pronašao sam i povezao sam dvije svoje nešto starije objave o oprostu. Konačni tekst nije neki stručni niti zaokruženi izričaj o oprostu, nego je tek plod nekih slučajnih misli.
–
– Ljubav i oprost – kemija ili nešto više? –
Oprost – to čudo u svijetu! Ta zapanjujuća ljepota otajstva!
Još se može razumjeti da se, kada se govori o ljubavi, govori o pukom kemijskom procesu, logičnim biološkim promjenama u čovjeku i sličnome: može se razumjeti tu čisto matematičku logiku razmišljanja, pa i bez da ju se prihvati. Mogu i shvaćam one koji to zastupaju.
Ali oprost?
Ide protiv svih mjerljivih reakcija u čovjeku, protiv svega biološkog u čovjeku. Kada čitavo biće – biološko, kemijsko, mjerljivo – vapi za osvetom, kada ga sve goni k osveti – ipak nadvlada oprost. I životinja ima kemiju, biološke, mjerljive procese, ali životinja ne prašta – ona samo slijedi reakcije u sebi. Oprost je ono nešto, samo čovjekovo u svijetu!
Međutim, oprost je jedino moguć u ljubavi. Nema oprosta koji bi bio istinski oprost, a da ne bi bio u ljubavi i iz ljubavi. No, ljubav tada ne može biti tek nekakav mjerljiv proces, nego nešto više. Ljubav mora biti nešto više u čovjeku od (pred)vidljivih stvarnosti. Mora biti osoba ! Samo je čovjeku, kao osobi, svojstveno to da može praštati, i to samo učeći o oprostu i praštanju od Boga, koji prvi prašta. Samo je čovjek na ovome svijetu u mogućnosti oprostiti. To je znak da čovjek ipak jest nešto više; znak da je čovjek ipak za nešto više. To je znak da nije samo jedna od bioloških vrsta na Zemlji.
– Oprost i Crkva –
Zbog istine o oprostu (istine o križu i istine sakramenata) Crkva može biti voljena i zato volim Crkvu. Jer mi ona govori o križu i oprostu; jer me Crkva uči oprostu i pruža mi oprost u Božje ime. Uči me biti čovjekom, uči me biti više od obične vrste u prirodi. Posebno je to vidljivo u sakramentu pomirenja gdje Bog sam prašta, pružajući mi mogućnost da i čujem divotu tog otajstva: čujem riječi odriješenja i mogu biti svim tjelesnim osjetilima siguran, potpuno siguran da mi je Bog oprostio grijehe. Čuti te riječi koje Bog govori po svojoj Crkvi nad svakim – to je milost, čudo! Čuti te Božje riječi i biti svjestan oprosta, njegove veličine i snage – to samo čovjek može. Bog sam mi prašta i baš tako me uči praštati, uči me biti više čovjek. Jer tko ne prašta taj se ne razlikuje u bitnom od smilja. Ili pande, vuka pa čak i leptira, ma koliko lijep i bezazlen bio.
Ta Crkva! Svaki dan sluša o onom lošem u čovjeku, posebno u tom sakramentu ispovijedi. Svaki dan sluša o čovjeku s manama, čovjeku sa slabostima, padovima; o čovjeku u močvari, blatu. Svaki dan u sakramentu sluša o čovjeku koji nije bio čovjek! Svaki dan! Bio taj čovjek svećenik, bio redovnik ili laik. A ipak ta Crkva izriče najljepše misli o čovjeku! Ipak uporno posvješćuje čovjeku njegovo dostojanstvo, ipak upravo to ljudsko dostojanstvo, ipak tog čovjeka brani i kiti najljepšim izričajima. Ipak nalazi u tom čovjeku nebo. I ipak je s tim čovjekom u svim trenucima života, od rođenja, do smrti – od krštenja do sprovoda. I ne napušta ga. To oprost u Crkvi čini. Dobro bi bilo zastati i u tišini promisliti kako logika ovoga svijeta reagira na takvog čovjeka?
Oprost obnavlja i Crkvu i onoga kome se oprašta. Oprost obnavlja i jednog čovjeka i čitav svijet u isto vrijeme.
Jer ”oprost prvo oslobađa onoga tko ima snage udijeliti ga.” (J. Ratzinger)
Tko prašta taj je ili Bog ili čovjek. A od koga bi čovjek naučio što je oprost, da mu nije najprije oprošteno? Od koga bi naučio praštati da Boga nema?
Odgovori