Povijest ovog poklika
Usklik Tajna vjere!, zajedno s pratećim poklikom puka (Tvoju smrt Gospodine, naviještamo…) novost je koju je u euharistijsku molitvu unijela liturgijska obnova nakon Drugoga vatikanskoga sabora.
Valja odmah na početku reći da prijevod Tajna vjere ne odgovara izvornom latinskom pokliku Mysterium fidei! Naime, tajna je prije nešto u što se ponire znanjem, spoznajom, nešto što je moguće iscrpiti. Otajstvo je, pak, nešto što nije moguće spoznati (samo) razumom, niti iscrpiti, već je ono neiscrpno, u njega se ponire vjerom.
Ovaj poklik, kao niti općenito aklamacije nakon posvećenja darova, nije do Drugog vatikanskog koncila uobičajen u rimskoj, kao ni općenito u zapadnoj tradiciji. Ipak, nešto slično nalazimo u ambrozijanskoj liturgiji (Milano), ali, dakako, u drugačijem kontekstu. Ovakvi poklici, međutim, uobičajeni su u istočnoj tradiciji. Činilo se prikladnim da se ta praksa uvede i u rimsku liturgiju, da bi se potaklo i izrazilo djelatno udioništvo vjernika, tj. jasnije istaknula svećenička narav cjelokupnog Božjeg naroda: naime, nije samo svećenik slavitelj liturgije, nego čitava Crkva, zajednica vjernika.
Mjesto u slavlju mise
U uvriježenom shvaćanju vjernika, ali i svećenika, poklik Tajna vjere! redovito se smatra, pa čak i tumači, kao poklik pred otajstvom euharistije (pod prilikama kruha i vina), ili pak poklik pred činom euharistijske pretvorbe, vezanom uz riječi ustanovljenja euharistije. Ipak, to nije mjesto ovog poklika.
Predslaviteljev poklik Tajna vjere!, kao ni odgovor zajednice, ne pripadaju izvješću o ustanovljenju euharistije ni činu posvećenja, u kojima se izgovaraju Kristove riječi. Ovaj poklik ima drugačiji smisao od onog što ga imaju riječi posvećenja. Zato je taj poklik, osim u povijesnom smislu, nov i u obrednom smislu – riječ je o novome odlomku koji u sebi nosi drugačije značenje od posvetnog dijela. (Baš zato nije dobra praksa kada pojedini svećenici samoinicijativno rukama pokazuju na oltar, kličući: Tajna vjere!)
Poklik Tajna vjere! pripada, dakle, onome dijelu koji slijedi nakon posvetnog – anamnezi (spomen na Gospodnje djelo otkupljenja). Taj dio – anamneza – u euharistijskoj se molitvi otvara usklikom svećenika (Tajna vjere!), a zajednica svojim poklikom dalje razvija njegov smisao i značenje. Svećenik, potom, preuzima temu iz poklika zajednice i nastavlja molitvu: »Zato, Gospodine, slavimo spomen spasonosne muke Sina tvoga, veličanstvenog uskrsnuća i uzašašća u nebesku slavu te iščekujući njegov drugi dolazak…« Riječi anamneze uvijek su hvalbenoga karaktera, pa iz toga razloga i započinju dijaloškim poklikom svećenika i zajednice.
Smisao poklika i odgovora
Često se, naime, događa da se značenje ovog poklika i odgovora zajednice sužava na otajstvo prisutnosti Krista pod prilikama kruha i vina. Međutim, odgovor zajednice na svećenikov poklik, te riječi anamneze koje svećenik potom izgovara, predstavljaju, tj. jesu otajstvo kršćanske vjere, otajstvo pred kojim slavljenička zajednica kliče i koje proslavlja cjelokupnim slavljem euharistije. Zato se poklik Tajna vjere! i odgovor ne odnose (samo) na odlomak o posvećenju (pretvorbi), nego se odnose na čitavu euharistiju kao sintezu cjelokupne kršćanske vjere. Tajna (otajstvo!) kojoj zajednica kliče u tom trenutku nije euharistijsko otajstvo, nego Kristovo vazmeno otajstvo, koje se ne može sažeti samo u prisutnost pod prilikama kruha i vina, nego je u pitanju čitavo slavlje euharistije, kao sinteza vjere.
Obredna gesta (stav)
Iz pogrešnog razumijevanja, tj. pogrešnog vezanja ovoga poklika-odgovora uz dio i riječi mise kojima ni sadržajno ni smisleno ne odgovara, u mnogim se zajednicama razvila i zabuna u pogledu stava. Naime, česta je praksa da zajednica za vrijeme ovog poklika-odgovora kleči, kao i za vrijeme posvećenja. To, ipak, predstavlja obrednu zabunu koja dolazi iz već spomenutog krivog razumijevanja.
Spomen na Kristovo vazmeno otajstvo (anamneza) slijedi nakon (!) izvješća o ustanovljenju euharistije, pa je potrebno i izričajno i gestualno pokazati da je doista riječ o novome odlomku koji u sebi nosi drugačije značenje od onoga ‘posvetnoga’.
Svećenik riječi ustanovljenja euharistije završava poklonom (nakon ‘podizanja’ kaleža), nakon čega zajednica vjernika zajedno s njim ustaje iz stava klečanja. stojeći [vidi snimku ustajanja na poklik na 2:40]. Riječi anamneze uvijek su hvalbenoga karaktera, pa iz toga razloga i započinju dijaloškim poklikom svećenika i zajednice. Tom hvalbenom klicanju odgovara drukčija obredna gesta: stajati. Stoga će svećenik nakon što je zajednica ustala iz stava klečanja uskliknuti Tajna vjere! a zajednica će stojeći u stavu uskrsnuća (tj. na nogama) radosnim poklikom klicati pred otajstvom Kristova vazma.
U prilog gesti stajanja prilikom ovog dijaloga (poklika) može, iako u daljem smislu, poslužiti i činjenica da je takva praksa aklamacije nakon (!) posvećenja preuzeta iz liturgijske tradicije Istoka, u kojoj je stav stajanja vrlo izražen. Euharistija je događaj spasenja, dok je stajanje – uspravni stav – temeljni stav vjernika: onih koji su spašeni, suuskrsli s Kristom.
Odgovori
Valja reći i to da Rimski misal donosi tri obrasca poklika-odgovora zajednice. Oni su pravo bogatstvo, pa je uputno da se izmjenjuju, barem u nedjeljnim i blagdanskim slavljima. Donosimo ih ovdje:
1. Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
tvoje uskrsnuće slavimo,
tvoj slavni dolazak iščekujemo.
2. Kad god blagujemo ovaj kruh
i pijemo kalež
tvoju smrt, Gospodine, naviještamo,
tvoj slavni dolazak iščekujemo.
3. Spasi nas. Spasitelju svijeta,
koji si nas svojim križem i uskrsnućem oslobodio.
.
I.G.
Odgovori